Hrana koja se koristi kao zavođenje uvijek mi je bila neodoljiva na filmu. I kad o tome razmišljam, odmah se sjetim „Začina ljubavi“ s predivnom Penelope Cruz koja je uistinu bila melem za sva osjetila. S druge strane, film ne mora nužno biti o kuhanju da bismo ga povezali s umijećem „kuharskog“ zavođenja. Pa tako postoji jako puno zavodljivih filmskih scena koje su začinjene hranom, gdje se posebno izdvaja klasik „9 1/2 tjedana“ kada Mickey Rourke „kuha“ Kim Basinger. No, koliko god pripremanje hrane može biti i jest afrodizijak, jednako tako vas može natjerati da više nikad u životu ne uzmete vilicu u ruke. Najbolji primjer za to svakako je Passolinijev klasik „Salo ili 120 dana Sodome“. Ako imate problem s kilogramima, obavezno pogledajte taj film. Garantiram uspješnu dijetu u vrlo kratkom periodu. Također, tu su i filmovi koje ne treba ići gledati praznog želuca, a što se meni dogodilo kada je bio u pitanju film „Meni“, a u kojem je Ralph Fiennes odigrao ulogu Chefa. Scene pripremanja hrane bile su toliko ukusne da sam poželio ući u veliki ekran kina dok mi je kralježnica bila prilijepljena za želudac. U svakom slučaju, filmovi u kojima se sprema hrana nikad ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tome tako najbolje dokazuje i film koji sam vam odlučio preporučiti za degustiranje – „What You Wish For“, redatelja i scenarista Nicholasa Tomnaya.

Glavnu ulogu u filmu tumači Nick Stahl, glumac koji je mi je uvijek bio drag zbog raznolikosti likova koje je tumačio kroz svoju karijeru. Iako nikad nije bio karakterni glumac, jednako kao ni dio nekakve A liste “glumačkih faca”, to nikako ne znači kako je imao siromašnu filmografiju. Vjerujem kako ga svi pamtimo u filmovima kao što su “Sin City”, “Čovjek bez lica”, “U zamci”, i posebice u trećem nastavku „Terminatora“. U ovom filmu Stahl glumi Ryana, kuhara u kockarskim dugovima koji se odlučuje na bijeg iz grada u kojem živi, i to na nepoznato egzotično mjesto u Latinskoj Americi gdje se nakon više od desetljeća nalazi s prijateljem Jackom (Brian Groh), također kuharom. Ryan, vidjevši luksuz u kojem mu prijatelj živi, vrlo brzo shvati kako, za razliku od njega, Jacku posao cvjeta. No, je li baš sve onako kako se na prvu čini?

Ryan ne osjeća zavist prema prijatelju, bez obzira na činjenicu što je nezadovoljan samim sobom i ne želi biti glavni lik svog života. Pa ipak, okolnosti se polako mijenjaju pa tako i Ryan polako stvara apetit drugog životnog jelovnika, čiji je glavni chef upravo njegov stari prijatelj. Film ima određena poglavlja u priči, gdje se u svakom od njih uklapa slika pojedinca koji bježi od odgovornosti te se skriva od problema. Upravo to je polazišna točka za redatelja koji nas s odmakom vremena i vodi u “mračnu ulicu” u kojoj degustiramo jelovnike. Priča tako dobiva mračni zaokret, a u kojem sam, priznajem, perverzno uživao. U tom pogledu film uspješno žanrovski spaja psihološki triler s elementima crne komedije, a koji se tako međusobno upotpunjuju. Pri tome treba naglasiti subverzivnost i provokaciju, posebno vidljivu u obratima priče, a koja tako sprema recept za jelovnike o puno složenijim jelima, pardon temama, kao što su promišljanja o (ne)zadovoljstvu i težnji pojedinca prema određenim stvarima u životu.

„What You Wish For“ inspiraciju crpi iz filma „Uže“, klasika Alfreda Hitchcocka. Gledajući Ryana kako se kuha u svom vlastitom jelu, gotovo je nemoguće ne pomisliti na Jamesa Stewarta, a što je svakako plus, posebice u pogledu obrata koji nam film nudi. Logična je i paralela s „Talentiranim gospodinom Ripleyem“ u smislu želje za onim što ne možete imati, odnosno bijega od vlastite prošlosti i preuzimanja tuđeg identiteta, odnosno žaljenje kada se isto ostvari. Uz sve te umjetničke uzore, sa svakim novim slijedom, neizvjesnost postaje sve veća, tako da se i sami osjećamo kao kuhari koji se znoje u vrućoj kuhinji.

„Hoće li skužiti?“

Estetika filma ocrtava kod gledatelja upravo ovo pitanje, a koje se nameće od trenutka kada se dogodi ključni događaj koji i pokrene cijeli taj proces, odnosno igru mačke i miša, dok istovremeno napetost raste uz opasnost i prisutnost osjećaja smrt(nost)i u blizini.

Stahl kao Ryan nosi recepte cijelog filma. No, jela, baš kao i on sam, nisu savršena. Dapače, Ryan je lik koji ima hrpu mana, moralno je labav, ali nije zao. I u tom pogledu sam bio na njegovoj strani, a zbog informacija koje primamo poput voajera od redatelja, itekako se možemo i poistovjetiti s njim, i to bez nekakve pretjerane grižnje savjesti. Ryan je nijansirano složen lik, nešto slično kao što je to bio Tom Neal u noir klasiku „Zaobilaznica“, preplavljen vlastitim željama, i za to plaća cijenu. Mi razumijemo njegovu motivaciju, i bez obzira na to što sve više ulazi u mračnu stranu priče, mi kužimo njegove motive. Slično kao primjerice u slučaju Waltera White u seriji Breaking Bad ili recimo Normana Batesa u Psihu nakon što počini zločin. To i jest odlika dobrog redatelja, da i prema takvim ljudima osjećamo suosjećanje. To, dakako, istovremeno može biti zastrašujuće ali i uzbudljivo. Jer, baš kao što se može čuti u filmu: „Nagrada uvijek odgovara užasu“.

Kad su u pitanju sporedni likovi, svakako treba istaknuti Imogen (Tasmin Toploski), a koju u metaforičkom smislu Ryan koristi za pranje savjesti. Imogen je svjesna situacije u kojem se oboje nalaze, pa iako ne pokazuje direktno suosjećanje prema njemu, ono suptilno prikazano sasvim je dovoljno da bismo razumjeli njihovo međusobno razumijevanje, ma koliko god morbidno bilo. Napetost u tom odnosu donosi detektiv Ruiz (Randy Vasquez), koji je djeluje po principu „misli jedno, a radi drugo“. U smislu zločina koji se događa, njegov lik, bez obzira na malu minutažu, itekako je upečatljiv, posebice kada film zakuha žanrovsku crnu komediju. Scenarij filma tako vješto spaja žanrove, ne oslanja se previše dijaloge i prikaze nasilja, već provocira i zaokuplja publiku menijem kojeg želimo degustirati, bez obzira koliko bio gadljiv.

Ono što posebno želim naglasiti svakako je kombinacija glazbe i tišine u filmu. Glazba u određenim trenucima prožima film, no čak i kada ona izostane na jednako upečatljiv način djeluje i tišina koja likove čini dojmljivim. Meni su se čak i više svidjeli ti momenti tišine jer često se u filmovima glazba koristi kao emocionalni utjecaj prema publici u smislu onoga što proživljavaju likovi. Snažna glazba, poput primjerice one u filmu „Rekvijem za snove“, može snažno djelovati na publiku. No, nekad može i razvodniti neizvjesnost, a često se dogodi da nam i diktira kako bismo se trebali osjećati, i to u manipulativnom smislu. U ovom filmu tako nešto nije potrebno, naprosto jer primjećujemo kad nešto nije u redu, jednako kao i kad jest. Za to su nam dovoljne samo fizičke ekspresije likova. Tako ovdje glazba, jednako kao i tišina isključivo otvaraju prostor za stvaranje napetosti.

„What You Wish For“ je film koji uspješno pokazuje svu ironiju života, posebice kad istovremeno živimo svoj san i najgoru moguću noćnu moru. Kroz začin noira, crne komedije i trilera, redatelj pokazuje nuspojave koje nastaju ako ne cijenimo dovoljno vlastitu stvarnost, i to kroz zavist prema drugim ljudima a što je posebno prisutno u vremenu društvenih mreža, gdje je većinski jedini meni manipulacija. Istina, ta hrana iz drugog tanjura na prvi pogled može biti privlačna i ukusna, sve dok ne vidimo njihov cijeli recept i pokvarenost sastojaka. No, tada će nam biti prekasno za rehidraciju i upis u knjigu žalbe. I zato pazite što želite, moglo bi vam se ostvariti.