Sjena straha

Guilty pleasure, da se sada ne pravim pristojniji nego šta jesam, vjerojatno bih svakoga tko je ovaj izraz vezao uz filmove poslao da u stilu Luce Brasia spava sa ribama. Strašno mi ide na živce kada netko za neki film kaže kako mu je to ‘guilty plesure’, a još mi više diže tlak kad ga i sam nesvjesno koristim. Koliko god razmišljao o tome, nikada mi nije bilo zašto bi se taj izraz, u slobodnom prijevodu ‘grešni užitak’, uopće koristio za bilo koji film. Još mi je veća misterija koji je to genije smislio, pa da ga čak i oni koji ga ne podnose, poput mene, također kušaju poput nekakve ‘zabranjene jabuke’. Ubijte me, ali to mi nikako nije jasno. Ok, kužim da bi neka zabranjena radnja, tipa varanje cure, žene, zaručnice, momka, muža, zaručnika sa nekom drugom osobom mogli tako nazvati. Kvragu, ljudi valjda zato i varaju jer im grešni užitak izgleda tako privlačno.

Čitajući ovaj moj uvod vjerojatno ćete pomisliti – gle ovoga, umjesto da piše o filmu, on piskara o grešnom užitku nevjere, ali kakve to veze ima sa filmovima. Da, slažem se, nema baš nikakve. Pa ipak, nekako je razumljivo zašto se baš taj izraz primjenjuje na nešto loše, ali zašto bi uživanje u nekom filmu trebalo predstavljati nešto (po)grešno. Jer uživanje u nečem lošem, valjda bi samo po sebi trebalo biti loše i nešto čega bi se trebalo sramiti. Seks ili film, sasvim je svejedno, opet valjda, nemam pojma. Ali onda se postavlja pitanje tko su ti velikani, tko je taj ‘filmofilski Sokrat’ koji će zagrmiti običnom puku kako je nešto loše, negledljivo i sramotno za uživanje. Ah, nije da ih nema, pun ih je internet, pa vjerojatno u strahu od tih fejs ‘stručnjaka’, ovi drugi umjesto ‘časni sude nisam kriv’, svoju obranu započinju sa onim nečasnim, odnosno ‘grešnim užitkom’.

Iako posramljeni, baš poput nevjernika, oni na kraju od strane ‘strogog suda’ bivaju oslobođeni ali ne i zaboravljeni. Jer to je onaj šta voli, šta ja znam filmove Adama Sandlera. Zašto ovo pišem? Pa zato što sam, isključivo po takvim pravilima, nedavno i ja počinio grešni užitak. Počinio sam ga sa filmom ‘Sjena straha’, samo mi još nije jasno tko je bila prevarena strana. Tko je ta filmska žena na čije sam se zaprepaštenje usudio guštati u jednom tako grešnom filmu i to u trajanju od skoro 90min. To čak ni legendarni Roco Siffredi ne bi mogao nadmašiti.

Sjena straha, film redateljice Roseanne Liang sa Chloe Grace Moretz glavnoj ulozi, u svakom slučaju spada među one filmove koji će mnogi nazvati lošim, ili u strahu od opće najezde ‘filmskih Sokrata’ ublaženim izrazom, odnosno – grešnim užitkom. Nije ovaj film jedini, ima ih još puno, samo mi nije jasno zašto bi bilo kada, a najmanje kada su u pitanju filmovi, trebali gledati na bilo čije mišljenje osim na svoje. Uživao si u nečemu – odlično! Nemoj to skrivati, nemoj se opravdavati, nego ponosno to napiši, reci, kakogod.

Sjena straha, film radi kojeg i pišem sve ovo, svakako spada u onu kategoriju filmova koji će ‘filmski intelektualci’ nazvati neozbiljnom zabavom za djecu. Dobro jutro, majstori – ovo jeste neozbiljan film, i ako moram biti dijete da bih u njemu uživao, samo recite gdje da potpišem. Druga stvar koja se zamjera ovom filmu je činjenica da je nerealan?! Moram priznati kako takve kritike u meni izazvale smijeh koji me doveo do suza. Pa jeste li vi, majstori, gledali uopće trailer za film?! U njemu, podsjećam, glavna junakinja padne iz aviona, sruši se na drugi gorući neprijateljski, da bi se onda katapultirala u onaj isti iz kojeg je ispala bez ijedne ogrebotine. Zar zaista postoji netko tko nakon toga očekuje realan film?! Ili, recimo, filozofiju Tarkovskog?!

Sjena straha je prije svega “pop corn fun’, kako je savršeno napisano u najavi, i kao takav savršeno funkcionira, i kao takvog bi ga trebalo i gledati. Sve ovo drugo je čisto preseravanje, pardon my french. Naravno, ni kao takav nije bez mana, a što se ponajviše ocrtava u scenariju koji je u mnogočemu besmislen. Pa ipak, imam osjećaj da je baš ta besmislenost dovela do zabave koju sam osjećao cijelo vrijeme dok sam gledao film, tako da ako mu je to bila namjera, onda je misija itekako uspjela. Puno je toga tu bilo nabacano, od poruke kako su svi frajeri ljigavci, što je točno, pa sve do poruka kako su žene puno snažnije i jače od nas, što je također točno. Međutim, problem je što to sve skupa izgleda smiješno, pogotovo što imate osjećaj da se film doslovno trudi da nešto ozbiljno prikaže neozbiljno. Ali opet, meni je taj kupus svega i svačega jako dobro legao i mogu reći da sam baš uživao.

Radnja filma je smještena u Drugi svjetski rat, odnosno period u kojem žene, pogotovo ako pričamo o vojsci, nikad nisu imale isti tretman kao muškarci. Dapače, često ih se podcijenjivalo, što je u jednu ruku dosta dobro prikazano u filmu, upravo kroz lik kojeg tumači Chloe. Ona je u tom smislu, barem koliko joj je scenarij dozvoljavao, dosta dobro iznijela lik, pogotovo u trenucima kada priča sa likovima koje čujemo, a ne vidimo. Ona je tada u fokusu redatelja, baš kao što je to tijekom cijelog trajanja filma. Međutim, ta jedna ‘ozbiljna’ poruka je trajala jako kratko, pa ako je čak i htjela biti poslana, izgubila se u cijelom nizu nevjerojatnih događaja u kojima samo želite guštati, a ne tražiti neko skriveno značenje. Moram također reći kako film sa tehničke strane ima jako dobrih momenata. Akcijske scene su jako dobro snimljene, dok je CGI također jako dobar, što se moglo vidjeti po ‘glavnom negativcu’, a koji je ujedno i glavni razlog zašto smo se moja filmofilka i ja odlučili na dva kino gledanja ovog filma.

On je veća misterija od masona. On udara poput Tysona, on skače poput Blanke Vlašić u najboljim danima, on pliva poput Phelpsa, on trči brže od Bolta, on zabija poput Ronalda – on je SVEMOGUĆI GREMLIN. Moram reći kako sam se zamislio nad samim sobom kada sam vidio vlastitu djevojku kako slini nad tim čudesnim stvorenjem. Njen pogled je disao žudnju, njeno disanje je tražilo onaj jebeni grešni užitak. Kvragu, možda su svi imali pravo, možda ipak postoje grešni filmovi. Uh, koji bolan način da to saznam. Glavna zamjerka ovom filmu, upravo sa njene strane, išla je u smjeru toga kako gremlin nije detaljnije prikazan, odnosno kako nikad nismo saznali pozadinu njegove priče. Možda je i on izgubio nekog koga je volio, možda i on ima svoju tugu sa kojom se bori, i to na način da nanosi bol ljudima. Zar nismo svi skupa nepravedni prema tom biću kad smo ga odmah u startu osudili? Puno je tu pitanja na koja nemamo odgovor, ali da je jedan gremlin zarobio srce jedne prekrasne filmofilke, u to nema nikakve sumnje. Ah, valjda je to njen King Kong, tko će ga više znati.

Ako bismo sve ovo neozbiljno napisano stavili u jednu neozbiljnu stranu, onda bismo lako mogli zaključiti kako neki filmovi, baš kao što je to Sjena straha, postoje upravo zato da bi se o njima neozbiljno pisalo i razgovaralo. Pa zar se samo mora uživati u ozbiljnim drametinama?! Ne, zajebite to, postoje i oni drugi filmovi čije će vam gledanje pružiti ultra zabavu, i nakon kojeg ćete jednako tako guštati razgovarajući o svim pizdarijama kojima ste upravo svjedočili. Kvragu, zar nije odlazak u kino najlipša moguća zabava, a kada u njemu provedete sat i pol vremena slušajući osmjeh i guštanje osobe sa kojom zagrljeni sjedite u kino naslonjaču, onda kažem – živjeli ovakvi filmovi. I ako baš želite – živio grešni filmofilski užitak, odnosno varanje, šta ja znam, ‘Građanina Kanea’ sa jebenim gremlinom.