Fatima

“Možete život provesti u uvjerenju kako čuda ne postoje, baš kao i u tome da su čuda svuda oko nas”.

Ovaj prigodni citat učinio mi se kao savršen uvod osobnog osvrta za film Fatima, redatelja Marca Pontecorva, a kojeg možete pogledati u našim kinima.

Čudo – što je to čudo? Da li je to nešto što vidimo, ili je to nešto što osjećamo? Ako se mene pita, jedno i drugo. Naime, često se misli kako je čudo nekakav slijepi putnik koji sasvim slučajno pronađe svog suputnika, ali je li to zbilja tako? Čuda su rijetka, baš zato što su i rijetki ljudi koji to žive, osjećaju i vjeruju. Kada kažem živjeti čudo, onda tu mislim na svakodnevnicu, običan život koji uzimamo zdravo za gotovo, što je greška sama po sebi i ako hoćete grijeh, jer nije li život kao postojanost neka vrsta najposebnijeg čuda. Baš zato mislim kako bismo svi mi morali i trebali pronaći svoje osobno čudo života, bilo da se radi o našim bližnjima, nečemu što radimo i što nam daje zadovoljstvo, ili pak vjerovanje u nešto što nam daje unutarnju snagu i mir.

Religija kao čudo i ispunjenje od samih ljudskih početaka mnogima je bila i ostala najveća životna utjeha i nada. Koliko god se mnogi danas trudili prikazati kako je to nešto nazadno, primitivno i glupo, mišljenja sam kako takvi upravo tim razmišljanjem govore dovoljno sami o sebi, tako da ih je i suvišno te bespotrebno komentirati. Svaka osoba koja u vjeri pronađe neki svoj unutarnji mir, baš kao i nadu u teškim vremenima, zasigurno nikome ne može donijeti zlo, nego samo dobro vlastitom duhu. A to je nešto što treba poštivati, bez obzira na drugačija vjerska (ne)uvjerenja.

Živimo u jako sumornom, depresivnom i mračnom vremenu u kojem su ljudi više nego ikad otuđeni jedni od drugih. Upravo je zbog toga jako bitno pronaći neko svoje “čudo” koje će nam pomoći da ovo ružno razdoblje prebrodimo što je bezbolnije moguće. Jedan od načina na koji možete pronaći nadu svakako je i gledanje filma Fatima, bez obzira bili vjernik ili ateist. Jer ovo nije film koji vam nešto nasilno nameće, već vam samo nudi ono što nam je danas potrebnije više nego ikada prije – nadu.

Fatima nas vraća u godinu 1917., odnosno u vrijeme koje je obilježeno Prvim svjetskim ratom. Teško je uopće uspoređivati to vrijeme sa ovim današnjim, jer rat je nešto što se ne može mjeriti sa ničim, ali poveznica itekako ima. Dovoljno je samo otići u godinu nakon 1917. kada je počela pandemija španjolske gripe koja je odnijela preko 100milijuna života. Srećom, ova pandemija korona virusa nije ni približno tako opasna, ali zato itekako razorno djeluje na psihu ljudi izazivajući depresiju i anksioznost kod mnogih. U vrijeme “Velikog rata” i španjolske gripe, mnogi su utjehu pronašli upravo u vjerovanju onoga čime se bavi ovaj film.

Priča prati troje mladih pastira Luciu, Francesa i Jacinta koji su u nekoliko navrata svjedočili ukazanju Gospe.

“Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca. Njeno lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela joj je krunica.”

Tako je malena Lucia opisala čudo u Fatimi, koje je ujedno i centralna priča filma. Međutim, film se ne bavi samo ukazanjima, već na jedan drugačiji način pristupa temi, a kakav nismo mogli vidjeti u filmovima slične tematike. Iako je fokus radnje stavljen na prikazanja, film se bavi i intimnijim prikazom društva tog vremena i prostora, odnosno načinom na koji su događaji utjecali na njihove živote. Tu dolazimo do borbe malene Lucie kojoj je na leđa stavljen ogroman teret, što za tako malenu djevojčicu zbilja nije bilo lagano za izdržati.

Redatelj  započinje film kroz sukob vjere i nevjere. Kada vidimo Luciu u starijoj životnoj dobi kako u samostanu priča sa čovjekom koji o događaju koji obilježava njen život želi napisati knjigu. Ovo “obilježava” namjerno sam napisao u sadašnjem vremenu, jer Lucia je cijeli život živjela to čudo koje je doživjela kao mala curica. Taj kontrast između onoga tko vjeruje i onih koji to žele osporiti zapravo je nešto što nema svoje vrijeme i mjesto, to je univerzalni i vječni sukob koji nikada neće prestati. Estefania Gil, talentirana glumica koje je utjelovila Luciu, duša je ovog filma. Nevjerojatna je lakoća sa kojom je prenijela nama gledateljima sve te unutarnje borbe koje je vodila cijeli svoj život. Bez obzira što su je mnogi ponižavali, pa čak i vlastita majka, kao i neki ugledni članovi Crkve tog vremena, malena Lucia nikada se nije odrekla svojih uvjerenja. Upravo u tome nalazim i najvažniju poruku ovog filma, jer upravo kroz njenu priču možemo puno toga naučiti, a ponajviše kako uvijek moramo vjerovati u ono što mi smatramo ispravnim bez obzira na druge, pogotovo ako nam to vjerovanje daje snagu u teškim trenucima.

Prikaz Marije je nešto što se meni posebno svidjelo kod ovog filma. U većini religijskih naslova Marija je prikazan kao neki udaljeni, svjetlosno otuđeni lik. Kada je Fatima u pitanju ona je tu, blizu ljudi, dio nas, osoba od krvi i mesa. Marija je onakva kakvu je vjernici žele vidjeti i kakvom je osjećaju. Ona nije nekakav duh, već je stvarna, realna. Upravo je realnost ono što obilježava ovaj film, jer gledajući Fatimu zaista imate osjećaj kao da ste vi tamo, odnosno dio tog vremena. Kostimografija i kamera filma naprosto su fantastični, što u velikoj mjeri i oslikava vrijeme koje živimo kroz film.

Ono što Fatimu izdvaja od ostalih filmova religijske tematike, svakako je kvaliteta kinematografije i kamere, odnosno općenitog prikaza vjere. Fatima se tako ne boji kritizirati pretjeranu komercijalizaciju vjere, a kojoj smo nažalost danas više nego ikada izloženi. Nažalost, većina ljudi danas odlaze u crkvu samo da bi vidjeli tko je što obukao, da bi onda čoporativno odlazili na kave i to sve skupa komentirali. Slična je stvar i sa proslavama Uskrsa, Božića ili bilo kojeg drugog blagdana. Bitno je samo tko će više požderati i popiti, dok je ono istinski i duhovno važno stavljeno po strani i lagano zaboravljeno. U tom pogledu, malena Lucia, bez obzira na dob, savršena je metafora za ono što bi vjera trebala biti. Vjera kao snaga, inspiracija, a ne kao komercijalizacija.

Povukao bih paralelu ovog filma sa Pasijom redatelja Mela Gibsona. Naime, Gibsonov film se samo na prvi pogled može činiti kao dosta mračniji, teži i snažniji od Fatime. Međutim, ono što je u Pasiji bila fizička Isusova bol, u Fatimi je psihička bol glavnih protagonista filma, posebno malene Lucie koja se cijeli život borila sa sumnjama koje su joj bile nametnute od okoline. Fizička bol jeste teška, ali ništa manje bolna nije ni ona psihička i to je nešto što je savršeno prikazano kroz ovu priču.

Tonovi filma su većinom mračni, što je razumljivo, pogotovo u kontekstu samog vremena. Na taj način redatelj kao da želi poručiti kako je vjera najsnažnija onda kada je tmurno, životno loše. Nagrada za snagu vjere pokazuje se na samom kraju filma, kada svjedočimo “Čudu Sunca”, događaju koji se u realnosti zbio 13. listopada 1917., a kojem je svjedočilo preko 100 tisuća ljudi. Taj čudesan događaj na jednako je čudesan način prikazan u samom filmu, što je u meni izazvalo trnce po cijelom tijelu.

Kada su u pitanju glumačke izvedbe u filmu, onda ne mogu pronaći dovoljno moćne epitete da opišem koliko su djeca savršena u svojim izvedbama. Pored Stephanie Gil u ulozi Lucie, tu su još i Alejandra Howard i Jorge Lamelas koji su predivno portretirali Jacintu i Francisca. Od ostalih uloga u filmu svakako valja izdvojiti onu našeg Gorana Višnjića, koji je zaista bio na visini zadatka i kojem je ovo (po)najbolja uloga u inozemnoj karijeri. Scene u kojem se on pojavljuje su dosta mučne, pogotovo kada čita imena preminulih vojnika u ratu, dok njihove obitelji stoje na trgu u nadi da neće pročitati ime nekoga od njima bliskih osoba. Višnjić je svoju ulogu odradio jako dobro i zbog toga mi je baš drago. Tu još svakako treba izdvojiti i Harvey Keitela u ulozi profesora, a koji je na neki način simbol svih onih koji sumnjaju u same događaje u Fatimi. To mi se također jako svidjelo što je redatelj prikazao događaj iz oba kuta i to sa poštovanjem, poštivajući svačiji odabir i (ne)vjerovanje.

Fatima je film koji ne razdvaja, nego spaja. Upravo je u tome njegova najveća vrijednost, jer on nije glasnik nečega što bi vam trebalo biti nametnuto, već vam nudi nadu koja nam je danas potrebnija nego ikada prije. Vjera je ovdje samo metafora za ono što bismo svi mi kao pojedinci trebali pronaći. Ljubav, nadu, mir…na prvi pogled tako jednostavne, a opet tako čudesne stvari. Čuda često i jesu takva. Jedno takvo imate u kinu, i zaista bi bila šteta da ga propustite, bez obzira bili vjernik ili ne.