Svi putevi vode u pogrešno skretanje – tako bismo nekako mogli nazvati ovu kultnu horor franšizu koja je unatoč (ne)kvaliteti nastavaka uvijek uz sebe imala svoje vjerne suputnike. Upravo radi toga, vijest o snimanju novog filma, neki će pogrešno reći remakea, poprilično je jako odjeknula među fanovima. Naravno, odmah su se javili glasni hejteri koji su popljuvali odmah u startu samu ideju da se radi remake kultnog originala, a što se vrti u vremenu kojem živimo češće od hrčka u kolu. Okej, kužim ljude koji bi željeli nešto novo i drugačije, zasićenost remakovima je zaista ogromna, ali nikada neću shvatiti zašto nečemu ne dati šansu, nego unaprijed glumiti Kim Jong Una i bacati u sve u filmski koncentracijski logor bez suda i gledišta.
U ovom konkretnom slučaju stvar je još apsurdnija, jer se ne radi o nikakvom remakeu, već o filmu koji je reboot same franšize, i koji bi vrlo lako mogao biti početak jednog novog i drugačijeg putovanja. Upravo radi mogućnosti pokretanja nove franšize, ali na potpuno novi i drugačiji način, ovaj film zavrjeđuje pažnju svih pravih horor fanova. To je za mene osobno bilo jedno veliko iznenađenje, posebice što je redatelj u potpunosti ignorirao neke prepoznatljive likove koje većinom vežemo uz serijal filmova o “Pogrešnom skretanju”, te je po mom mišljenju ispravno skrenuo na novi ‘pogrešan smjer’.
Kada sam vidio da je scenarij za ovaj film pisao Alan B. McElroy, poprilično sam bio optimističan, i to iz razloga što se iza njegovog pera krije scenarij filma iz 2003.god, prvog iz franšize. Zašto mi je to bilo drago? Iz razloga što sam bio uvjeren da lik neće opet napisati isti film, jer to zbilja ne bi imalo nikakvog smisla. Srećom, nisam pogriješio u toj procjeni, tako da smo dobili film koji mi je baš legao, ali koji nije bez mana. Pa krenimo sa njima.
Film u prvih nekoliko minuta djeluje prepun klišeja i prepun je loših dijaloga radi kojih uopće nemamo nikakvu karakterizaciju, odnosno povezanost sa likovima. Jedna od najgorih stvari koja mi se može dogoditi za vrijeme gledanja bilo kojeg horor filma upravo je ta nepovezanost i osjećaj totalne ravnodušnosti za sudbinu glavnih protagonista. Mene jednostavno u početku nije bilo briga za njih, i to mi odmah nije mirisalo na dobro. Također, radnja filma nije linearna, što je također promjena u odnosu na prijašnje filmove.
Općenito nemam ništa protiv toga, ali ovdje je to bio problem u smislu napetosti same radnje. To se najviše očitovalo kroz neke likove za koje znaš kako će završiti, upravo radi toga što si ih prethodno vidio u nekim situacijama koje su se zapravo dogodile kasnije od događaja koji upravo pratiš na ekranu. I taman kada pomisliš da je sve otišlo u vražju mater i da će sve krenuti u ‘pravom smjeru’, redatelj se odluči na krivo skretanje i u potpunosti promijeni sam ton, atmosferu i osjećaj gledanja samog filma. Odjednom dobijemo upravo ono što smo tražili – napet, intenzivan i iznenađujuće dobar film u kojem uživamo do samog kraja. Tek negdje po sredini ovaj film počinje biti nešto novo i drugačije, dok je sve do tada ličio baš na ono što, srećom, nije – remake koji se nikome ne bi gledao. Možda nas je redatelj namjerno naveo na krivi trag, što također ne treba isključiti kao opciju.
Iako do sada nisam bio upoznat sa radom redatelja Mikea Nelsona, moram priznati kako mi se jako svidjela njegova vizija ovog filma. Sigurno da nije imao lagan zadatak, jer se vrlo lako moglo dogoditi da upadne u zamku same franšize, a koja bi ga razderala gore od svih negativaca cijelog serijala. Srećom, to se nije dogodilo, posebice jer je uspio spojiti nešto što je jako teško spojivo – sačuvati duh serijala, ali opet stvoriti nešto novo i originalno. U tom smislu se može reći da je krenuo stopama Zack Lipovskog, a koji je nešto slično napravio sa Leperchaun franšizom. Film nema jump scare scena, što je također veliki plus. Još veći je plus glazba u filmu, a koja u velikoj mjeri i stvara napetost, te na neki način od sebe stvara savršenu suputnicu putovanja kojem svjedočimo na velikom kino ekranu.
Izgled i ton filma dišu neku određenu nostalgiju, pa iako se redatelj uspješno potrudio da nam servira uz put nešto drugačije skuhano, nisam se mogao oteti onom osjećaju nostalgije koja me veže uz onaj prvi film sa prekrasnom Elizom Dushku. Disanje starih putovanja novim generacijama filmofila sigurno neće biti u plućima, ali će zato dobiti i više nego solidan film uz koji će, siguran sam, retrospektivno vrlo rado poželjeti krenuti na pogrešno putovanje u prošlost. Paranoja i tenzija se mogu doslovno osjetiti u ovom filmu, dok sam klimaks taj osjet pojačava određenom dozom kaosa i konfuzije. To je najbolje sagledati iz perspektive samih likova koji su mi na početku bili totalno nebitni, da bi mi na kraju, posebice za glavni ženski lik, itekako bilo stalo do njih. Zapravo, može se reći kako likovi na početku i na kraju nisu isti, pa samim tim i naši pogledi na njih. Okej, nije sad da sam rezao vene za svakim od njih, ali su mi svakako bili puno zanimljiviji.
Kad smo već kod zanimljivosti likova, tu bih posebno izdvojio Charlotte Vegu, koja je u ulozi Jen ostvarila ponajbolju glumačku rolu u filmu. Ona je naš centralni lik kroz koji se i provlači sama metafora filma u smislu što smo sve spremni napraviti da bismo preživjeli. Njenu izvedbu nikako ne bismo smjeli omalovažavati, tako da mi je baš drago što me onaj početni osjećaj, kada sam je gledao kao beskarakternu pojavnost, itekako prevario. Ako su mi protagonisti u početku možda i djelovali bezlično, to se isto ne može reći za antagoniste, a koji su u svakom mogućem smislu na mene odmah ostavili jako upečatljiv dojam.
Za razliku od prethodnih filmova ovdje nemamo fizički odvratna bića čija bi nas pojavnost natjerala na gadljivost, već imamo persone koji se uklopljeni u normalan civiliziran svijet ne bi po ničemu razlikovali od većine ljudi. Pa ipak, oni taj ‘civiliziran’ svijet gledaju kao što mi ‘civilizirani’ gledamo na njihov. Tu drugu, ‘drugačiji pogled’, stranu u filmu je najbolje portretirao Bill Sage kao vođa ‘kulta’ na koji on(i) sigurno ne gleda(ju) na taj način. Kroz njegov lik i djelo prikazana je sva moć manipulacije koju pojedinac može imati na jako veliku grupu ljudi. U tom smislu ovaj film šalje i određenu društvenu poruku, a koju možete iščitati na koji god način želite.
Sage kao vođa je pun kontrole, manipulator sa ciljem i koji uz facijalne ekspresije ostavlja zbilja moćan dojam na gledatelja. Negativci u filmu su bitni, i upravo tako su i prikazani. Za razliku od prethodnih filmova, oni su ovdje dobili prostora da nam se predstave tko su, što su i u što vjeruju. Meni bi čak bilo draže da smo ih još i pobliže upoznali, njihovu pozadinu, kako su dospjeli tu gdje su sad, odnosno stvaranje njihove vizije pogleda na svijet. Od ostalih uloga u filmu moram izdvojiti Matthewa Modina kojeg mi je zbilja bilo drago za vidjeti i kojeg obožavam još od kultnog Full Metal Jacketa gdje je briljirao kao Pvt. Joker. Ovdje je on dosta dobar, samo sam imao problem sa doživljajem njegovog lika prvenstveno radi kronologije same radnje. No, unatoč tome, on je glumački bio više nego solidan, posebice u klimaksu filma gdje su paranoja i očaj na njegovom licu posebno vidljivi.
Kad su u pitanju horori, posebice slasheri, onda baš jako želim osjetiti tu paranoju. Ali ne na način da gledam nasilje koje nema nikakvog smisla, već je samo sebi svrha. Ovaj film to uspješno izbjegava i to na način da je nasilje tu radi priče, a ne priča radi nasilja. Upravo radi toga sam i imao osjećaj kao da se nalazim na neistraženom teritoriju, za koji nemam blage veze kamo i gdje će me odvesti. Možda će vam zvučati smiješno, ali uz sve one zamke i šetajući uz film kroz onu šumu, osjećao sam se doslovno kao Rambo.
Iako, kada bolje razmislim, ima tu neke logike. Šuma je prirodno stanište i glavnim antagonistima filma, pa iako mi na Ramba gledamo kao junaka, što on svakako jeste, nije li upravo on u očima “normalnih ljudi” bio označen kao negativac?! Tu opet dolazimo do socijalne poruke filma, a koja po meni samo pozadina po kojoj možemo grebati, ali i ne moramo. Ono što je meni najbitnije svakako je činjenica da smo dobili sasvim solidan horor u kojem će uživati velika većina ljubitelja žanra.
Za kraj ovog mog osvrta, malo riječi o samom kraju filma, naravno bez ikakvih spoilera. Osobno, možda jedan od najboljih, najoriginalnijih i najcool filmskih završnica u zadnje vrijeme. Gledajući taj široki kadar dok se odjavna špica vrti na kino ekranu, naprosto je probudilo sva moja horor osjetila. Nekako sam imamo osjećaj kao da je u tom trenutku još jače uskrsnula neka davno izgubljena nostalgija u koju sam se iznova zaljubio i radi koje sam sa svojom filmofilkom do zadnjih taktova prekrasne pjesme “This Land is your Land” ostao sjediti u kino dvorani. Zaključno, ovo nije film bez mana, ali je svakako vrijedan vašeg vremena, posebice ako ste horor fan. Očekujte drugačiji film, i to mu nikako nemojte uzimati kao manu, posebice zato jer sam siguran da je velika većina vas i bila nezadovoljna svim onim bespotrebnim nastavcima iz serijala, baš radi izostanka nečeg novog, i koji su svi bili slični kao kanibal kanibalu. Zar ste zbilja željeli još jedan takav film u nizu? Čisto sumnjam.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena