Godzilla vs Kong

Bilo je to negdje u osnovnoj školi. Ne sjećam se točno koji sam bio razred, ali zato itekako pamtim jednog malog dječaka, koji je izlazeći iz vlaka na željeznički kolodvor u Splitu uvijek sanjarski zastajao ispred ‘četiri plakata ispred grada.’ Kino Marjan, kino Tesla, kino Karaman i kino Central – svaki kino plakat imao je svoj zid, svoju priču, svoj film. Jedan od tih plakata, a koji me je posebno fascinirao, toliko da mi sad koža hoće iskočiti kada se toga sjetim, bio je onaj sa najavom filma “Godzilla.” Siguran sam da taj prizor nikada neće moći biti izbrisati iz moje glave, jer mi se toliko urezao u mozak da ću ga pamtiti vječno. Razmišljajući malo o tome, odnosno o toj titanskoj moći koja je djelovala na jednog malog filmofila u nastajanju, došao sam do zaključka kako se upravo tada i začela moja ljubav prema filmu. Ima tu neke moćne simbolike da šapa jednog titana, koja je bila motiv naoko sasvim običnog postera, postane majka moje titanske filmofilije. Srećom, filmofilija u meni i dalje živi, jače i snažnije nego ikada.

Možda se upravo zbog toga, posebice u ovo vrijeme pandemije kada mnogo toga nenormalnog postaje normalno, činilo prigodno ponovno rođenje, odnosno uskrsnuće filmofilskog sina titanskog, a koje će mene ali i brojne druge filmofile podsjetiti zašto se vole filmovi, odnosno zašto je odlazak u kino toliko titanski moćno i snažno. I tako je titansko kino, neuništivo i neporaženo, unatoč i usprkos svima, dobilo svoje najbolje moguće glasnogovornike – Godzillu i Konga. Titani za titane, tako bi se najbolje mogao opisati ovaj film, jer ma šta god tko mislio, ovaj filmofilski naslov je najbolji dokaz koliko su ljudi željni zabavnih filmova i odlaska u kino u kojem će gledati upravo ovakve filmove. Godzilla protiv Konga je upravo takav film – nešto poput čudovišnog ljubavnog pisma koji se čita, gleda i osjeća isključivo u mraku kino dvorane. Kada se prvi put pojavio trailer za film Godzilla protiv Konga u kinima, nekako sam se opet sjetio one Godzilline šape sa željezničkog kolodvora. Probudilo se u meni ono dječaštvo koje uvijek i iznova samo filmovi u meni mogu probuditi.

Riječi tada nisu uopće bile potrebne, dovoljan je samo bio osmijeh koji sam tada uputio djevojci u kinu, i sve je bilo jasno. Samo se čekao dan kada će film napokon doći u kina. I došao je. Odlučili smo ga pogledati, baš kako i priliči, na najvećem mogućem kino ekranu. Cinestarova Extreme dvorana, čuvena peja kako je volimo zvati, bila je tako idealna kulisa za dugo očekivani dvoboj titana. Godzilla protiv Konga, zapravo je kulminacija prethodna tri filma iz takozvanog “Monsters Universa”. Godzilla, Otok lubanja i Godzilla kralj zvijeri, tako je bio samo trojac koji je radio zagrijavanje za “glavnu borbu večeri.” Da li se isplatilo platiti kartu za prvi red do ringa? Apsolutno da!

Ono što ovaj film u velikoj mjeri čini drugačijim i boljim od svih drugih filmova, u prvom je redu činjenica da ovdje imamo pozadinu priče. Da, bilo je toga u svim drugim filmovima, ali ovdje je ona dozirana u sasvim dovoljnoj mjeri, toliko da neke stvari koje su u fokusu, poput borbe dvije glavne face radi kojeg smo i došli gledati film, ne postanu repetativne i besmislene. Jer koliko god se činilo cool gledati dvosatnu borbu titana, mislim kako ipak moraš imati u filmu neku osnovnu radnju koja će voditi prema centralnoj temi, i radi koje će sve to skupa imat glavu i rep. Taj balans je itekako bitan, ne zato što je nas toliko briga za likove, ne zato što želimo imati neku veću dubinu sa njima, nego zato da bi nas pripremili za ono što želimo, čekamo i trebamo – a to su Godzilla i Kong.

Za veliku većinu likova, budimo savršeno iskreni, nas apsolutno boli briga, tako da redatelj zbilja nije imao potrebe da nas pobliže upozna sa nekom njihovom pozadinom priče. Zapravo, nije se pretjerano ni trudio i mislim kako je to bila odlična odluka. Zna se na što je on stavio svoj fokus, sve ovo ostalo je bila samo stranputica koja će nas odvesti do konačnog odredišta, pardon obračuna. Priča filma je više fokusirana na Konga, što se ljubiteljima Godzille možda neće svidjeti. Međutim, kada bolje razmislite, sve to skupa i ima nekog smisla, posebice što se Konga uvijek doživljavalo kao nekoga tko ima puno zanimljiviju pozadinu priče nego što to ima Godzilla.

Kada je Godzilla u pitanju, tu nema neke prevelike filozofije – Godzilla dođe, zgazi i ode. Kong, sa druge strane, posebice u ovom filmu, posjeduje neku osobnost sa kojom se vrlo lako povezati. Kada smo već kod povezivanja, čini mi se kako su Godzilla, a posebno Kong, dobili određenu karakterizaciju, pa čak i humanu ranjivost kakvu prije nismo mogli vidjeti. Titani nikad nisu bili ranjiviji, a opet nikad toliko moćniji i snažniji. Ne znam hoćete li i vi to primijetiti, ali ja sam imao dojam kako sam “pogled na pogled titana” doslovno iskazuje tu ranjivost, pa čak i ljudskost koja je vrlo lako prepoznatljiva, posebice ako obratite pozornost na njihove oči koje govore tisuću emocija. U tom pogledu treba posebno pohvaliti nikad bolji CGI, a koji je naprosto briljantan. To je posebno vidljivo u scenama borbe koje su savršeno koreografirane i što je najvažnije, nisu dosadne i repetativne.

Kada sam već kod borbi, onda ne mogu dovoljno naglasiti koliko sam uživao u njima. Iskreno, Godzillu i Konga kako se lemaju mogu gledati po cile dane, ali ovdje mi se posebno svidjela činjenica što je svaka ta runda drugačija i posebnija na svoj način. Lokacije na kojima je snimljen film imaju veliku ulogu u tome što je ovaj film ispao tako moćno i snažno, baš poput dva glavna ‘protagonista.’ Imao sam jedan mali strah, priznajem, kako će se scene borbe teško vidjeti, kako neće biti smisla za detalje i kako ćemo imati osjećaj da smo u nekoj mračnoj ulici u kojem čujemo neka dva pijanca kako nešto nekontrolirano arlauču, razbijaju fasade i usput se malo potuku.

Srećom, taj strah je bio u potpunosti bespotreban, posebice što smo u različitim lokacijama dobili različite borbe koje su bile toliko vizualno oštre da bi ih i Ray Charles mogao vidjeti. Savršeno koreografirane borbe, gdje ti doslovno vidiš sve – od ponašanja, preko strategije i taktike, pa sve do stila borbe. Eksterijeri su naprosto titanski, naročito kada ih gledamo u širokim kadrovima kada borba posebice dolazi do izražaja. Međutim, čak i kad dođe do zumiranja, gdje im doslovno možeš vidjeti svaku poru, također dobiješ dimenziju borbe koja je opet posebnija i drugačija na svoj način. Ta izražajnost je vidljiva, sasvim prigodno, kada se fokus kamere stavi na Kongove oči, i to ne samo kada su njegove emocije u pitanju što sam već spomenuo, nego i kada je riječ o samom doživljaju borbe. Naime, u pojedinim trenucima mi upravo kroz njegove oči doživljavamo borbu, odnosno način na koji je on vidi. On je nas ‘prozor u titansko dvorište’.

Redatelj je posebnu pozornost stavio na detalje, što je jako dobro prikazano u noćnim borbama između dva titana. Naime, neki prijašnji filmovi su u takvim i sličnim scenama zahtijevali od vas sokolovski vid da uopće shvatite što se događa. Ovdje tako imamo “blade runnerovska’ svjetla grada, savršen spektar boja koji stvaraju savršenu kulisu u kojoj se vizualno uživa, poput nekog savršenog tripa. Kong i Godzilla izgledaju tada još moćnije i snažnije, posebice kada se ‘veru i razbijaju’ sve što im padne pod nogu, pardon šapu. Koreografija filma je posebna priča, i zbilja je nevjerojatno na koji je način redatelj uspio prikazati ovaj dvojac, i to na način da ih ne skriva, nego ih ponosno prikazuje. Ne znam hoćete li se složiti sa mnom, ali u jednom trenutku sam vidio jedan cool ‘homaže’ prema filmu Umri muški. Ne znam da li je to bila redateljeva namjera, ali kadar kada Kong iskoči sa šapama podignutim u zrak, neodoljivo me podsjetilo na scenu kada to isto radi John McClane iznad Nakatomi Plaze. To mi je bilo poprilično cool.

Kada je u pitanju Adam Wingard, redatelj filma, onda moram reći kako sam veliki obožavatelj njegovog rada. You’re next i posebice The Guest, spadaju mi među njegove omiljene filmove, tako da ih svakako pogledajte, ako već niste. Ovaj mladi režiser ima svoj stil režiranja koji je prije svega hrabar, nije po nekoj već unaprijed napisanoj špranci i upravo je to ono što mi se svidjelo u ovom filmu. Naravno, neke klišeje nije bilo moguće izbjeći, a to se u prvom redu odnosi na onaj “ljudski dio filma.”

Osim što možemo vidjeti pojedine likove iz prijašnjih filmova, dobili smo pojačanje u nekim dosta poznatim glumačkim imenima, poput Rebecce Hall i Alexandera Skarsgarda. Iskreno, da su na njihovim mjestima bila i neka puno skromnija imena, ne bi tu bilo neke bitne razlike jer su oni tu bili samo da proguraju priču, bez nekog cilja da ih upoznamo ili se povežemo sa njima.

I takva je većina likova, osim jedne male ali važne iznimke. Malena Kaylee Hottle, kojoj je ovo prvi film koji je snimila u životu, jedina je emotivna poveznica između nas i Konga. Ali usudio bih se reći ne samo Konga, već i svega onoga što smo poprilično zaboravili i zapustili, posebice kada je riječ o našem (ne)ljudskom odnosu prema majci prirodi. Paradoksa radi, ta malena curica izaziva u nama više emocija bez govora, nego bilo koji dijalog. Siguran sam da će neke mlađe generacije upravo kroz te scene i kadrove između male curice i Konga, zavoljeti filmove upravo na onaj način na koji sam ih ja zavolio gledajući onu Godzillinu šapu na plakatu kina Central.

Glazba Junkie XL-a, također zaslužuje pohvalu, jer taj moćan zvuk doslovno ubija sva osjetila, toliko da imate osjećaj da ste dobili sa njim onaj desni kroše, sličan onom sa kojim Kong udara Godzillu. Soundtrack ovog filma je upravo takav – kroše koji vas udara, nokautira, ali vi svejedno želite još brže, više i jače. Koliko sam bio opsjednut zvukom, dovoljno govori činjenica da sam sa curom ostao sjediti u kinu sve do kraja odjavne špice. Doduše, trebalo nam je neko vrijeme da se nakon toga normalno čujemo pa je ispalo kao da se deremo jedno na drugo, ali se itekako isplatilo.

Što reći na kraju, osim da vam od sveg filmofilskog srca preporučam da odete u kino pogledati ovaj film. Redatelj vam je doslovno servirao najbolje iz menija ovog čudovišnog svemira, a na vama je samo da taj isti meni kušate. Sve ono što je ovaj film želio postići i sve ono što vi očekujete od njega, to ćete i dobiti. Nekako sam sa nostalgijom gledao ovaj film baš iz razloga što me podsjetio zašto toliko volim kino.

Svaka čast teškim životnim drametinama, ali kino živi baš radi ovakvih filmova, što trenutna posjećenost i zarada filma itekako pokazuju. Ljudi ne idu na ovaj film u kino zato što će u njemu naći neku dubinu, već radi toga što će se uz njega tako prokleto zabaviti. Gledajte to kao odlazak na tjelesni. Jer ni na tjelesnom odgoju ne očekujete profesora koji će vam pričati o, šta ja znam, ruskim književnim klasicima, zar ne?