Our Friend

Nedjelja popodne, lijep dan, i savršeno vrijeme za šetnju i druženje sa posebnom osobom.

Kratka rečenica, ali opet tako bogata nečim posebnim, a opet toliko malo cijenjenim, posebno u današnje vrijeme. Međutim, koliko god nam se neke stvari činile privlačim kroz opis nečije napisane riječi, gotovo je neusporedivo sa osjećam kada ta riječ, slovo ili rečenica udahne život. Nešto toliko malo, ali opet tako moćno. Često ljudi kažu kako otrov stoji u malim bočicama. Ne znam za otrov, ali zato znam da u onim malim stvarima leži nešto puno vrijednije – životna radost. I kako sada nakon prekrasno provedenog dana otići u kino i pogledati film o ženi koja boluje od raka? To su bila pitanja koja smo si međusobno postavljali moja filmofilka i ja, dok smo se približavali kino dvorani. Možda ipak bolje da pogledamo neki vedriji film uz koji ćemo pozitivno guštat, a ne nešto nakon čega ćemo pasti u depresiju nakon super provedenog dana. Sudbina je, međutim, ipak imala drugačije planove sa nama.

Kako smo došli u kino relativno kasno, te nam je jedini terminski najbliži film bio upravo ‘Our friend’. Idući bismo trebali čekati preko sat i pol vremena, što nam nije padalo na pamet, posebno nakon šetnje od preko 20km. I tako smo ipak kupili karte za film koji nam nikako po raspoloženju nije odgovarao, ali protiv fimofilske sudbine jednostavno nismo mogli. Očito nas je taj film odlučio pronaći upravo u tom trenutku. Sad mogu reći – sa razlogom. Ne znam da li se to vama događa, ali svaki put kada se odlučim za gledanje filma za koji znam da obrađuje teške životne teme, nekako se uvijek psihički pokušavam pripremiti za to putovanje. Međutim, postoji jako puno filmova koji igraju samo i isključivo na tu kartu, odnosno na vaše sažaljenje nad osobom koja se nalazi u lošem životom periodu, bilo da se radi o borbi sa teškom bolesti, gubitkom voljene osobe ili nečem drugom. To na neki način doživljavam kao manipulaciju, jer kako možeš reći da ti se nije svidio film koji govori o nečijoj bolesti. Ispadaš kao hladni ku*kin sin bez emocija. Međutim, tu se ne radi o tome, već o činjenici da dosta filmova daje upravo i samo to, odnosno priču koja je sama sebi svrha, bez nekakve dubine i pozadine.

Srećom, Our Friend nije ni približno takav film. Pozadina samog filma je također zanimljiva, a počinje u trenutku kada novinar Matthew Teagu objavljuje članak u časopisu Esquire, odnosno svoju životnu priču po kojoj je i snimljen ovaj film. Mattov život bio je ispunjen sa suprugom Nicole i sa dvoje djece prekrasne zajedničke djece. Međutim, sve se to mijenja kada Nicole saznaje da boluje od raka, i od tada počinje njihovo zajedničko putovanje prepuno borbe i međusobnog samootkrivanja. Upravo radi činjenice da se radi o filmu po istinitom događaju, bilo je jako bitno da glumci budu na visini zadatka, odnosno da ne dođe do nepotrebnog preglumljivanja i odlaska u još nepotrebniju patetiku. To, srećom, nismo dobili, i to isključivo zahvaljujući glavnim glumcima – Casey Afflecku u ulozi Matta, Dakoti Johnson koja je portretirala njegovu suprugu Nicole, i posebno nikad boljeg Jason Segela koji je oduševio kao Dane, njihov filmski i životni najbolji prijatelj. Prirodnost likova, odnosno mogućnost da dočaraju kroz film stvarne likove, djeluje kao savršeni komadić života kojeg mi kao gledatelji imamo privilegiju kušati. Ono što taj komadić čini posebnijim, ali i na neki način zastrašujućim, ponajviše je saznanje kako se i nama ta ‘torta’ može u bilo kojem trenutku servirati na životni stol.

Prije nego što sam uopće odlučio napisati bilo što vezano uz ovaj film, moram priznati kako sam o njemu dosta razmišljao. Our Friend je u svakom pogledu film koji vas možda neće udariti u trenutku, nego će njegova modrica biti na vama dosta dugo nakon gledanja. Ta modrica će vam biti savršen podsjetnik kako neke stvari u životu nikad ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, posebno ne one koje često prolaze pored nas, a toliko su nam važne i bitne da toga nismo ni svjesni. Sve do onog trenutka kada bude prekasno. Iako film kao centralnu radnju obraduje borbu sa zloćudnom bolesti, svidjelo mi se kako fokus nije stavljen na onaj medicinski dio priče,  već je tema usmjerena na onaj emotivni dio borbe kroz prikaz obitelji i prijateljstva.

Inače, jako je teško kod ovakvih priča i pronaći neki određeni balans, i to na način da prikaz svega toga ne ode previše u smjeru u kojem bismo se mi kao gledatelji mogli osjetiti izolirano od samih likova, odnosno u onu drugu gdje bi se pak od pretjerane i umjetne patetike mogli osjećati izmanipulirano. Redateljica filma tu ravnotežu pronalazi kroz široke kadrove, posebice prirode, kao prikaz svijeta koji okružuje glavne protagoniste priče, ali i da nama pokaže da oko nas ima predivnih stvari koje život čini vrijednim življenja. Na taj način zadržava našu povezanost sa likovima, ali i nam i pruža ogledalo u kojem se često i sami možemo prepoznati. Također, preko bliskih prikaza interijera i korištenja dugih kadrova jednako tako dugih bolničkih hodnika kao neku vrstu platna, jednako tako blisko približava nas prema unutarnjim stanjima i borbama samih likova.

Gledajući ovaj film, u pojedinim trenucima sam imao osjećaj kao da se radi o dokumentarcu. Ništa čudno, prije svega zato što se zaista radi o istinitoj priči, ali i zbog toga što je i sama redateljica poznata po svom radu na odličnim dokumentarnim filmovima ( Blackfish, City LAX). To iskustvo joj je itekako pomoglo jer je kroz ovu priču uvjerila gledatelja da se to zaista dogodilo. Koliko god se to činilo laganim, vjerujte mi da to ni izbliza nije tako. Koliko ste puta samo pogledali neki film po istinitom događaju, da biste na kraju pomislili – ma koga oni muljaju, ovo je nemoguće da se ovako dogodilo. Puno je razloga zašto ovaj film nije upao u tu zamku. Osim redateljice, tu su svakako glavni glumci koje sam već spomenuo, ali i djeca koja su jako bitan dio u cijeloj priči. Njihovo savršeno nadopunjavanje imalo je itekakvog utjecaja na moj konačan osjet filma. I to je ono što se meni najviše svidjelo, što bol tu nije samo radi teme,  već su glumci ti koji su je uvjerljivo prenijeli na mene.

Casey Affleck, treba li to uopće naglašavati, posebno je uvjerljiv kao Matt. U velikoj mjeri me ova njegova uloga podsjetila na onu koju je imao u Manchester by the sea, za koju je, baj d vej, i osvojio Oscara. Ovdje je on sve samo ne savršen, uostalom kao i svi likovi. Njegovi propusti, nesavršenosti, sve ono što je radio, ali i što će raditi, nije nestalo iz njega, niti će ikada nestati zbog nove životne situacije. Upravo suprotno, svi ti snovi, nade ali i pogreške, jednako će tako imati borbu sa svim novonastalim protivnicima. Da, osobnosti će se promijeniti u procesu, ali sve ono prije, sada i kasnije postati će i ostat će dio njega.

Kad je u pitanju Dakota Johnson, koju sam uvijek smatramo nepravedno podcijenjenom glumicom, onda treba reći kako je u ovom filmu u velikoj mjeri pokazala koliko može glumački biti dobra kada dobije pravu ulogu. Možda nije glumački toliko moćna kao Aflleck i posebno Segel, ali je dovoljno dobra da kroz njenu izvedbu možemo osjetiti njezin emocionalni strah i bol. Ono što je najvažnije, mi razumijemo njen lik, njenu bol, njen strah, njen bijes, odnosno vidimo ‘krhotine jedne žene’ koje režu jednako bolno naše emocije.

Ako su Casey i Dakota bili uvjerljivi i realni u svojim ulogama, što onda reći za Jasona Segela. Bez ikakve dvojbe, daleko najbolja glumačka izvedba u filmu. Način na koji je on portretirao njihovog najboljeg prijatelja, naprosto zaslužuje sve moguće pohvale. U većini filmova ovakve tematike, fokus većinom bude stavljen na pojedinca koji to proživljava, odnosno na njegovu obitelj. Mi ovdje vidimo pogled iz kuta prijatelja, i koji je tu ne zato što mora, nego zato što želi.

Dane ne živi savršen život. Zapravo, njegov život bi se mogao nazvati svakakvim, samo ne savršenim. Pa iako i sam ima problema, on i dalje uspijeva unijeti nadu u tuđi život, i to kroz smijeh, ali i dinamiku življenja koja se često čini kao izgubljena. Njegov lik je toliko autentičan upravo zbog toga što nije savršen. On često ne zna što reći, nema odgovore na sva pitanja, pa će se tako naći u situacijama u kojima će ostati bez pravih riječi utjehe. Posebno to dolazi do izražaja u scenama u kojima ga vidimo sa djecom njegovih prijatelja, te kada on djeluje izgubljeno, bez obzira koliko to želi prikriti.

Ali upravo tim način taj se trenutak čini životnim, ali i srcedrapajućim, posebno u momentima kada bolest napreduje. Dane je prijatelj u punom smislu te riječi, i to je danas prava rijetkost. Zapamtite, često vam prijatelji nisu oni sa kojima se možda često viđate, nego oni koji su tu kada vam je najpotrebnije, i kada ih trebaš. Čak mi se i odnos tog prijateljstva u filmu svidio, posebice u smislu prikaza suprotnosti raspoloženja, pa ćemo ih tako vidjeti u scenama u kojima se grle, a nedugo zatim u trenucima kada će se jedni prema drugima ponašati kao da se najviše mrze. Ta prirodnost odnosa svakako je najveći plus ovog filma.

Kada je riječ o njegovim manama, onda bi tu svakako izdvojio strukturu same priče, odnosno način na koji je vremenski ispričana. Naime, nemam nikakav problem sa nelinearnom  radnjom, ali ovdje je tog preskakanja u razne vremenske periode u nekim trenucima ipak bilo previše. Na taj način nisam bio jednako uključen u pojedine faze filma, odnosno nedostajalo mi je onog bildanja radnje i same dramaturške napetosti koja je u tom smislu u potpunosti izostala. Borba sa samom pričom, istina, na kraju se itekako isplati kada sve legne na svoje mjesto, ali nekako imam dojam da bi sve to bilo više efektivno da smo imali sasvim normalan slijed radnje od početka do kraja. Naravno, pozadina priče je važna, i u nekim trenucima je bilo važno vidjeti različite osobnosti u različitim trenucima života, ali baš kako rekoh, linearnost ničim to ne bi napravila manje uvjerljivim, dapače. Isto tako, ako izuzmemo sporednu priču najboljeg prijatelja, a koja se savršeno nadopunjuje na onu glavnu, svi ostali sporednjaci koji odlaze i dolaze, u velikoj su mjeri samo smetali, te su stvarali određenu pomutnju, posebice u toj svojoj nelinearnosti.

Kada se sve na kraju zbroji, onda bez ikakve grižnje savjesti mogu reći kako vam od srca preporučam ovaj film za gledanje. Da, nije lagan. Da, depresivan je. Da, trebat će vam maramice. Ali ne brinite, unatoč svemu tome ovo je film koji vam je itekako potreban, vjerujte mi. Ovo je film koji će vam pokazati što je to pravo prijateljstvo. Ono se ne nalazi u osobama koji će vam samo naizgled pomoći, i to samo zato da bi vam mogli kasnije reći kako su oni vama nešto dali. Ne, ovo je prijateljstvo koje se daje i koje ne traži ništa zauzvrat. Jer prijateljstvo ne poznaje riječ korist, što nažalost mnogi zaboravljaju.

Završiti ću ovaj dojam sa jednom scenom iz filma koja me najviše dojmila, ali i koja je utjecala na mene baš zato jer sam je na neki način proživio. Bez obzira koliko vam bilo teško, bez obzira koliko vam se život činio besmislen iz bilo kojeg razloga, nikad nemojte odustajati jer nikad ne znate tko vam može ponuditi ‘toplu juhu života’ koja će ugrijati i otopiti vaš mračni životni šator u kojem se možda nalazite. Our friend je film koji čupa srce, film o ljudima karakterima koji se snalaze u lošim i teškim vremenima. Film koji ne priča priču o vremenu koje provedemo živeći, već o onim ljudima sa kojim ga odlučimo provesti.

P.S. Sjećate se one zabrinutosti mene i moje filmofilke da bi nam gledanje depresivnog filma moglo uništiti prekrasno proveden dan? Mogu samo reći da ne samo da ga nije pokvarilo, nego ga je učinilo još ljepšim, baš zato jer nas je podsjetilo kako u lipim stvarima treba uživati upravo u onom trenucima koje često uzimamo zdravo za gotovo. Stvari u životu vam mogu u jednom trenutku izgledati dobro, dok u idućem mogu biti jako bolne i tužne. I baš zato treba cijeniti sreću, a ne da bol bude ta koja će vas sjećati kako je radost koju ste imali sa nekim bila stvarna. I upravo je to najveća i najvažnija poruka filma.