The Forever Purge

Znate li koja je jedina stvar koju baš ne podnosim, posebno kada se uplete u nešto što još posebnije volim, kao što su to npr. filmovi? Ne znam da li ste čuli za političku korektnost? Zajebavam se, naravno da ste čuli za tu tihu serijsku ubojicu koja polako ali sigurno, u stilu Teda Bundya, masakrira ne samo ‘politički korektne filmove, već umjetnosti općenito. No, da ne bismo otišli previše u širinu, jer to je tema oko koje ćemo se, vjerujem, u suštini svi složiti, postoji sa druge strane nešto puno gore. Filmovi koji ne žele biti politički korektni, i dobro je da ne žele, ali kada krajnji ishod, barem u tom smislu, izazove popriličan kontraefekt od svega onoga što su zapravo željeli biti. Eto, upravo takav je novi, neki kažu i posljednji, film iz The Purge serijala.

Nakon prva četiri filma, The Purge, The Purge : Anarchy, The Purge : Election Year, The First Purge, u naša kina stigao je i peti dio, prigodno nazvan The Purge : Forever. Ideja prethodnih filmova, odnosno svega onoga radi čega su i dogurali do ovog broja filmova, naizgled je bila sasvim jednostavna. Upravo je u toj jednostavnosti i ležala neka privlačnost, odnosno želja da istražimo onaj svijet “što bi bilo kad bi bilo”, a koji nam je često privlačan upravo iz razloga što ga možemo doživjeti samo kroz film. Ideja da u 12 sati možemo raditi što god hoćemo, pljačkati, ubijati i još puno ‘lipih’ stvari, i to sve bez posljedica, naprosto vas je tjerala na razmišljanje što biste vi napravili da se nađete u toj situaciji.

Svaki od tih filmova, posebice drugi dio (The Purge : Anarchy), koji mi je uz prvi dio najdraži u serijalu, imao je tu kombinaciju horora i trilera koji su međusobno jako dobro plesali. Prvi je također jako dobro funkcionirao kao home invasion horor sa jako dobrim likovima, bilo da se radilo o antagonistima ili protagonistima. Isto tako, napetost u svakoj od tih priča, bila je jasno izražena ali i prepoznatljiva, posebice kada bi film zagrlio određene društvene probleme koje bi jako dobro ukomponirao u samu priču. Da se odmah razumijemo, svaki od prethodnika je imao taj, ajmo ga tako nazvati, politički prefiks, ali izuzev trećeg nastavka na koji se i ovaj film nastavlja, to je radio sa mjerom i bez bilo kakvog pretjerivanja.

Nažalost, tamo gdje je započeo The Purge : Election, nastavio je The Purge : Forever. Glavni problem ovog filma ne nalazi se u činjenici da je on politički nekorektan. Ne, to mu je zapravo veliki plus, i osobno sam uvijek za filmove koji će kritizirati stanje u bilo kojoj sferi društva. Međutim, to treba raditi na pametan način, jer ako želiš poručiti nešto ozbiljno, a ovaj film svim silama želi biti ozbiljan, onda to napravi na taj način, a ne da se na kraju to sve skupa pretvori u neku vrstu parodije (najbolji primjer je jedna totalno besmislena i bespotrebna scena sa nacistom.)

Komentiranje društva je uvijek dobro došlo, i to je recimo The Purge : Anarchy, kada su u pitanju bogati i siromašni jako dobro napravio. Ovdje, sa druge strane, imamo film u kojem je redatelj Everardo Gout sve živo gledateljima bacio u lice : imigraciju, zid na granicama, policijsku brutalnost, rasizam, kapitalizam…a kad još pored svega toga staviš hrpu referenci, bez da priča vodi prema tome, i bez da to povezeš u neki značaj koji će zapravo imati smisla, onda dobiješ meso na partyu vegetarijanaca koje nitko ne želi jesti. Koncept nečeg drugačijeg, zapravo, nije uopće bila loša ideja.

Ono što je tu ideju učinilo lošom, bio je jednodimenzionalan scenarij, koji ne samo da je uzeo identitet The Purgea, već ga je učinio filmom u kojem se ništa posebno ne događa, osim što jedna grupa ljudi puca na drugu grupu ljudi. Amerika ima puno problema i jasan mi je cilj redatelja da to prikaže, ali kad se skrene pažnja sa toga, onda se ništa od prikazanog ne čini stvarnim. Ne samo možebitna anarhija društva koja nam prijeti iza ugla, već i stvari koje su već prisutne, poput rasizma i ekstremizma bilo koje vrste. I to je stvarno šteta. Sličnosti između filma i stvarnosti ima, i očito je kako su neki događaji redatelja inspirirali za snimanje nekih scena. Ali sa druge strane, bilo bi jako opasno misliti kako su prethodni filmovi iz serijala inspirirali tamo nekog ekstremista na bilo koji loš čin.

Filmovi nikad nisu, niti mogu biti izlika za bilo što. Najpoznatiji slučaj, kada se netko tako pokušao braniti tom nebulozom, bio je onaj dečka i cure iz Texasa koji su ubijali slučajne prolaznike ,navodno inspirirani filmom ‘Rođeni ubojice’. Taj slučaj je čak došao do američkog Vrhovnog suda, koji je taj no sense lagano odbacio. Dakle, ovaj film, njegovi prethodnici, baš kao ni bilo koji drugi, neće natjerati nekoga da napravi nešto loše. Ako se i dogodi nešto slično, to sigurno neće biti radi filma, i to treba posebno naglasiti. Iako je to jako teško, čak i kada bi maknuli taj sav kaotično (ne)ozbiljan društveni prikaz , opet ne bismo dobili puno više od prosječnog filma. Akcija je ovdje doslovno pojela horor, pa smo tako, izuzev par uvodnih i kreativnih horor zamki, doslovno ostali uskraćeni za nešto više od horora. To ne bi bio toliki problem, da je ta akcija imala neku glavu i rep. U dobrom dijelu filma osjećao sam se kao pijanac u krčmi, nisam ima pojma tko puca, pardon tko pije, a tko plaća.

Dugačak je put koji je serijal ovih filmova prošao, od home invasiona, preko horora, pa sve do akcije. Istini za volju, neki kadrovi sami za sebe zbilja jesu izgledali impresivno, ali u velikoj mjeri su bili kontradiktorni sami sebi. Tako ćete u jednom trenutku imati odličnu akcijsku scenu, odlične vizualne efekte, da bismo onda ubrzo svjedočili užasnim akcijskim scenama, i još užasnijim vizualnim efektima. Čak je i scenarij na tom tragu, jer u jednom jako dobrom monologu koji ima Will Patton, i koji čak ima i dobru poruku, završnom rečenicom sve to bude uništeno. Eto, na neki način upravo je taj monolog savršeno oslikao ovaj film.

Kada su u pitanju likovi, centralni među njima su Juan( Tenoch Huerta) i Adela (Ana de La Reguera.) Obzirom na scenarij, njih dvoje uopće nisu bili loši, čak mi spadaju u pozitivnu priču filma. Njihov odnos je nešto u čemu će se mnogi prepoznati, posebice jer je oslikan kroz želju za boljim životom. Adela je duh optimizma u surovom svijetu, dok je Juan razapet između vlastitih strahova i napada te surove realnosti. No, oni to prolaze zajedno, i to je dio koji mi se zaista jako svidio. Sa druge strane, sporedni likovi su u velikoj mjeri potrošeni bez nekog smisla, posebno Josh Lucas koji je inače jako dobar glumac.

Ostali likovi koji se ubace bez najave, poput računa u kaslić, djeluju poprilično porodično, što je u filmu koji želi biti ozbiljan, poprilično neozbiljno. Ako bih baš morao nešto posebno pohvaliti u ovom filmu, onda su to maske koje su poprilično kreativne i zato kostimografiji Leah Butler dižem dva palca gore. Općenito govoreći, smatram kako tim kreativcima treba dati više hvale, pa čak i kada film ne ispuni očekivanja.  Mislim kako većina ljudi ne može ni zamisliti koliko je tu truda, volje, znanja, talenta i strasti uloženo u samo jednu masku, a kamoli u cijeli film. I zato, još jednom, sve pohvale u tom smislu, jer taj dio je zaista bio impresivan.

Impresivan je bio i poster samog filma, ali nažalost ne i krajnji rezultat. Da se razumijemo, nije ovo u potpunosti loš film, nije čak ni najlošiji u serijalu. Ta čast ipak pripada trećem nastavku, a obzirom da se ovaj na neki način naslanja upravo na taj dio, nekako ni rezultati nije mogao biti bolji. No, u svakom slučaju, dobro je da se snimaju politički (ne)korektni filmovi. Kamo sreće da ih ima više takvih, ali i onih koji će kritizirati i drugu ‘sunčanu strane ulice’. Ako je The Purge : Forever glasnik početka takvih trendova, onda je to svakako njegova najveća vrlina, unatoč svim manama.