Old

‘Twilight zone na plaži’ – tako je Rachel Bolton, jedna od meni (po)najdražih mladih filmskih kritičarki ukratko opisala film Old, redatelja M. Night Shymalana. Kao veliki ljubitelj tog serijala, baš kao i starog dobrog M. Nighta, očekivanja od njegovog novog filma tako su porasla do maksimuma. Uostalom, i sama ideja o filmu u kojem će ljudi ubrzano starjeti u vrlo kratkom vremenskom roku, i čija se radnja odvija na jednom mjestu, intrigantna je sama po sebi, tako da bolja pozivnica za starenje, pardon Ostarjele, zbilja nije bila potrebna.

Uoči samog gledanja filma slikao sam svoju mladu, zgodnu i prekrasnu djevojku ispred kino plakata, bojeći se da nuspojava nakon gledanja ne bude naglo starenje, tako da, zlu ne trebalo, imam(o) uspomenu iz mladosti. Da li su se moje slutnje ostvarile, o tome nešto više na kraju recenzije. Dvorana u kinu bila je standardno poluprazna, s jedva desetak ljudi, mahom stranaca, koji očito i na odmoru ne mogu bez kina, što je u svakom slučaju za svaku pohvalu. U toj ugodnoj i intimnoj atmosferi, započeo je film koji je od samog starta tu ugodu pretvorio u neugodu i kaos.

Ono što ja najviše cijenim kod M. Nighta, svakako je njegova strast i predanost koja se može osjetiti u svakom njegovom filmu. Bez obzira na krajnji rezultat, bio on pozitivan ili negativan, nitko mu ne može osporiti emociju koja se kroz sve njegove filmove itekako osjeti. Isto tako, on je poput burze na Wall Streetu, toliko nepredvidljiv, tako da nisi siguran hoćeš li nakon gledanja njegovog filma u kinu odmah poželjeti ponovno kupiti kartu, ili ćeš tražiti na blagajni povrat novca. Voljeli ga ili ne, jedno je sigurno, nakon gledanja njegovih filmova sasvim sigurno nikad nećete ostati ravnodušni. I to je po meni njegova najveća vrijednost, jer malo je danas filmaša koji mogu ostaviti takav efekt na gledatelja.

Eto, meni je trebalo nekoliko dana da mi se slegnu dojmovi za ‘Ostarjele’, i nakon šta sam o mnogočemu vezano za film ‘raspravio’ sa svojom filmofilkom, došlo je vrijeme i da te dojmove pokusam podijeliti sa vama. Kao što sam već prethodno napisao, film ima odličnu i zanimljivu ideju, baziranu na grafičkom romanu Sandcastle po kojem je Shyamalan i napisao adaptirani scenarij. Nažalost, taj dio filma je zapravo i najproblematičniji, no krenimo redom.

Od samog uvoda filma, odnosno s prvim njegovim kadrom, imao sam osjećaj kao da me M.Night, da oprostite, jebe u mozak. Ništa protiv starog dobrog ‘mindfucka’, posebice što to u ovom slučaju jako dobro funkcionira. Atmosfera filma je definitivno njegov najveći plus, posebice što redatelj ne želi da se osjećate ugodno, već upravo suprotno – stvaranje neugode kod gledatelja, njegova je najveća ugoda. Mračan ton i vibra, paradoksa radi, posebno dolazi do izražaja na samoj plaži. To je u meni izazvalo negativne emocije, jer gledajući jedno takvo prekrasno mjesto, ne samo da nisam uživao, već sam se osjećao poprilično anksiozno i klaustrofobično. Želio sam, baš poput likova u filmu, čim prije pobjeći sa tog mjesta, ali redatelja, doslovno i figurativno, za to jednostavno nije bilo previše briga.

Ništa u ovom filmu nije idealno kako se na prvi pogled čini. Shyamalan tako radi savršen kontrast između onoga što vidimo, i onoga što osjećamo. Sve se čini nekako čudno i uvrnuto, počevši od mjesta radnje, pa sve do samih likova koje u tom procesu ‘upoznajemo’. Ovo upoznavanje sam namjerno stavio pod navodnike jer, nažalost, ‘večera’ gdje će se to pravo upoznavanje i zbližavanje dogoditi nikad ne bude rezervirana. Glavni razlog za otkazivanje svakako je scenarij, odnosno dijalozi koji su totalno neprirodni, neuvjerljivi i totalno nepovezani sa onim što se vizualno događa na filmu. Također trebate imati na umu kako se radnja ovog filma većinski odvija na jednoj lokaciji, tako da te stvari još više dolaze do izražaja.

Kod M. Nighta smo navikli na poprilično čudnovate i misteriozne likove, tako da ni ovaj film nije iznimka. Ništa protiv toga, ali ovdje ti likovi imaju poprilično većinski neuvjerljivo uvrnute dijaloge , i to u tolikoj mjeri da imaš osjećaj kao da su ga taj dan prvi put vidjeli i pročitali. Emocija u govoru skoro da i nema, pauze između rečenica su čudne, kao da ih izgovaraju roboti, a ne ljudi uz koje biste se trebali vezati.

Upravo iz tog razloga nisam osjetio skoro nikakvu povezanost s tim likovima, već su oni za mene predstavljali, eto, tamo neke ljude koji su se našli na plaži, i ništa više od toga. Čak i kada su djeca u pitanju, što je poprilično teško za postići, taj emotivni most redatelj također nikad ne uspije sagraditi. Zamislite sad situaciju u kojoj razgovarate s prijateljem na kavi o nekom filmu. I vi sad cijeli uživljeni raspravljate, recimo o Inceptionu, njegovom kraju, simbolici i sl. Kad odjednom, usred vašeg izlaganja, prijatelj vas prekine, ali ne da bi vam kontrirao, nego da bi vam rekao kako je sin Maje Šuput pojeo svoj prvi sendvič.

Naravno da biste vi tog prijatelja poslali u tri krasna, zar ne? Eto, tako su otprilike u velikoj većini slučajeva izgledali dijalozi u filmu. Kao posljedicu svega toga, dobili smo scene koje bi u prvom redu trebale izazvati šok i zgražanje, a ne smijuljenje kao što je to bio slučaj kod većine gledatelja u dvorani. I ne, ne govorim o djeci koja često zalutaju na ovakve filmove, već o poprilično starijoj publici, dovoljno zreloj da može pročitati film. Da, netko će reći, likovi jesu čudni jer sama situacija u kojoj se nalaze je upravo takva.

Istina, ali onda to pokažeš na taj način, a ne stvarajući kontraefekt svega onoga što si prvotno želio postići. Tome također nije pomogla ni činjenica kako film nema lanac međusobno povezanih događaja, već se radi o seriji radnji koja poput valova dolaze jedna za drugom. U dosta slučajeva imamo neki događaj koji se samo dogodi sam po sebi, bez da uopće ima ikakav utjecaj na daljnju radnju. Stekao sam tako dojam kako neke scene, čak i da ih izbrišeš, uopće ne bi nedostajale u smislu samog razumijevanja filma.

Film ima tenziju, daleko od toga da je nema, ali ona se ne stvara, već je ona jednako prisutna od početka do kraja, poput ravne linije. Njen rast se u mrvicama očituje samo kroz starenje, ali nedovoljno efektivno za različitu dinamiku napetosti samog filma. Također, postoji nekoliko nelogičnosti koji baš bodu oči.  Kada kažem nelogičnosti, onda mislim u onom žanrovskom smislu, gdje će ‘na rez’ ista pravila kao rezultat imati potpuno različite rezultate. Kada je riječ o filmu koji se bavi ubrzanim procesom starenja, pomislili biste da će šminka biti posebno dojmljiva, jer ipak to treba nekako vizualno dočarati, a ne samo kroz priču. Nažalost, ovdje je taj dio potpuno podbacio, što mi je zbilja teško za objasniti. Ti ljudi uopće nisu izgledali staro, što je zapravo najveći minus jer time gubiš najbitniji efekt samog filma. Kada je u pitanju poznati Shyamalanov twist, onda moram reći kako on ovdje nije ni približno efektivan, zapravo poprilično je razočaravajući.

Nekako imam dojam kako M.Night doslovno ima pritisak u smislu da mora snimiti twist kraj po kojem je postao poznat. To forsiranje često zna dovesti do kontraefekta i to je nažalost i ovdje bio slučaj. Razlika između dobrog i lošeg twista očitava se u činjenici da nakon ponovnog gledanja nekog njegovog filma, ti kao gledatelj možeš prepoznati neke tajne znakove koje možda nisi na prvu vidio, a koji će te dovesti do tog twista koji će imati smisla. Baš kao što je to bio slučaj sa Neslomljivim ili Šestim čulom, i baš kao što to nije slučaj sa Ostarjelima. Tu bih sada stao kada su u pitanju sve one mane koje zamjeram ovom filmu.

Dakle, ima ih jako puno, ali to nikako ne znači da ovaj film nije vrijedan vašeg vremena u kinu. Naime, film poprilično efektivno koristi rad kamere, i zahvaljujući tome imamo osjećaj kao da smo i sami dio te plaže. Kamera često prati likove, pa čak i kada se maknu iz kadra, mi i dalje znamo da su oni tu u blizini, prisutni i među nama. Prolaznost vremena najbolje se osjeća kroz ‘surfanje’ s valovima, što posebno dolazi do izražaja treskanjem kamere nad kojom redatelj namjerno gubi kontrolu, kao čovjek nad prolaznošću vremena. Redatelj često koristi duge kadrove koji stvaraju ubrzan rad srca, i koji imaju lako prepoznatljiv Shyamalanov potpis, bez i da znate da je on režiser filma. Kaotičan način snimanja u priličnoj je simbiozi sa onim što se događa u filmu, pa se na taj način stvara kaos u glavi gledatelja, bio on pozitivan ili negativan.

Kada su u pitanju glumačke role, onda moram reći kako su mi osjećaji podvojeni (Split). Spomenuo sam već kako su prilikom izgovaranja rečenica djelovali bez krvi ispod kože, ali za to ne treba bacati krivnju na glumce, već upravo na scenarij. No to ne znači da je baš uvijek bilo tako, jer je u nekim trenucima, zahvaljujući njihovim izvedbama i uzimajući u obzir materijal kojim su morali žonglirati, to djelovalo poprilično zadovoljavajuće. Morate uzeti u obzir da su neki morali glumiti djecu u tijelu odraslih, a to nije nimalo lagano. Tu bih posebno izdvojio mladog Alexa Wolfa, horor fanovima poznatog po ulozi u filmu Hereditary. Pored Alexa, tu je i po meni jako podcijenjeni, a opet tako talentirani Rufus Sewell, čija je uloga možda i najzanimljivija u smislu dojma koji ostavlja na vas. Za sve fanove filma ‘Fantomska nit’, vjerujem da će razveseliti vijest kako je ‘trovačica’ Vicky Krieps ovdje u ulozi majke također ostvarila jako solidnu rolu.

Redatelj Shyamalan također ima manju ulogu, ali na to ste, vjerujem, već navikli kada je on u pitanju. Iako postoje situacije kada ćemo mi stvari doslovno i preneseno gledati njihovim očima, mi zapravo ništa ne znamo o njima. To može biti loše u smislu povezivanja s njima, ali i dobro u smislu što ne znamo kako će tko reagirati u određenoj situaciji, upravo radi tog nepoznavanja.

Film također nikada ne postaje naporan i dosadan , jer si cijelo vrijeme investiran u njega i čekaš da se nešto dogodi što će imati utjecaj na daljnji tijek događanja. Istina, taj dio je prilično labav, ali toga za vrijeme gledanja niste svjesni, tako da taj osjećaj iščekivanja neće do samog kraja iščeznuti. Old također nije predvidiv film u smislu kraja. To inače ne bi bilo loše, ali ovdje se to teško može staviti pod plus, jer završnica djeluje kao odmetnuta od svega što smo prethodno gledali. Nema nikakve dvojbe kako je kinematografija i sama atmosfera koja se vizualno stvara definitivno najveći plus filma.

Mračna atmosfera je čak najcrnja kada se sve čini nekako mirnije, i kada ocean vremena postaje najtiši. Prolaznost vremena nije glavna stvar koju ovaj film obrađuje. Više od toga, redatelj pažnju posvećuje različitim reakcijama različitih generacija na taj proces. Djeca će tako jedva i primijetiti tu prolaznost, dok će oni stariji itekako biti svjesni onoga što nas sve čeka – starenje. I tu sad dolazimo do savršenog primjera kako je u ovom filmu ono vizualno u sukobu s izgovorenim.

Naime, redatelj s jedne strane savršeno sakriva trenutak utjecaja vremena na lice i tijela glavnih likova, i taj dio mi je zbilja predobro snimljen. Međutim, onda to sve upropasti činjenicom da svi vrište u stilu – ajme, izgledaš starije, što razotkrivanje čini dosta manje efektivnim. Ako maknemo to sa strane, zapravo najveći horor koji stvara ovaj film upravo je saznanje da ćemo svi ostarjeti. Reakcije kada likovi u filmu toga postanu svjesni, zapravo su i naše reakcije. Shyamalan jako dobro koristi tijelo kao horor promjena u možda najboljoj sceni filma sa glumicom Abbey Lee.

Old je film koji sa različitim efektom balansira između obiteljske drame, misterije i trilera. Istina, svega tu ima, ali krajnji rezultat je poprilično zbunjujuć i tjera vas na razmišljanje. Moram reći da je i na mene film čudno djelovao. Večer nakon gledanja dojmovi su mi bili puno bolji, ali kako Shyamalanovi filmovi znaju tjerati na razmišljanje, tako smo draga i ja posvetili puno vremena raspravljajući o ovom filmu, pa smo tako došli do zaključaka koje sam vam pokušao prenijeti kroz ovu recenziju. Iako nije savršen, iskustvo gledanja ovog filma je poprilično teško za objasniti. Jer, osim što će vas natjerati da razmislite o viđenom, stvoriti će u vama želju da razgovarate s ljudima koje niste davno čuli, i da uživate u malim stvarima dok za njih još uvijek imate vremena. Vrijeme je zbilja dragocjeno, a kad ga izgubiš onda ga više ne možeš vratiti. Ako je to poruka filma, onda smo je itekako primili, tim više smo nakon gledanja moja filmofilka i ja također naglo ostarjeli. Ali, unatoč manama, vrijeme provedeno u kinu gledajući ovaj film, nikad ne bismo poželjeli vratiti.