Nomadland

Filmove sam uvijek doživljavao kao osobe u koje se u nekom periodu života zaljubiš, jer na neki način filmovi imaju tu ljudsku osobnost koja nas privlači. Najbolja vrsta privlačnosti je ona kada se ljubav dogodi na prvi pogled. Znate ono, kada se međusobno pronađete u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Postoji jako puno filmova koji su me u određenom periodu života ‘pronašli”, i kojima sam zahvalan na tome, posebice onima koji su bili uz mene kada mi je bilo najteže. Svi mi imamo takve filmove i baš zato ih toliko volimo i cijenimo. Sa druge strane, postoje oni odlični filmovi za koje znate da su veliki, ali ih jednostavno pronađete u krivo vrijeme. To ne znači da vi ne prepoznajete njihovu vrijednost, nego ih jednostavno ne prepoznajete u vlastitom filmofilskom zrcalu.

Upravo radi toga i postoji razlog zašto se nekim filmovima vraćamo sa određenim odmakom vremena, i na koje gledamo drugačijim očima, posebice kada sazrijevamo mijenjajući se kao osobe. Takvi filmovi su po meni puno važniji i bitniji, ma koliko god to čudno zvučalo. Razlog zašto to mislim u prvom je redu činjenica da su oni tu, medu nama, odnosno da postoje. Filmovi koji nas čekaju iako se naša međusobna ljubav ne dogodi odmah, i koji kao da nam govore…vratiti ćeš se ti meni kad tad. To je prava veličina takvih filmova, i upravo takav je za mene bio Nomadland redateljice Chloe Zhao.

Prije nego krenem sa svojim dojmovima ovog filma, moram reći kako sam zaljubljen u ovu redateljicu još od filma The Rider, predivne i tople ljudske drame, koja me, gle čuda, zaista pronašla u pravo vrijeme. Taj film mi je bio lijek i na neki način pravi suputnik u kojem sam se upoznavao sa samim sobom. To je film koji je disao jednu tužnu priču, ali koja je, ma koliko god tužna bila, pričala jednu sreću i nadu. Nešto slično je napravio i Nomadland, kojeg sam možda baš iz tog razloga pokušao osjetiti bez obzira na (ne)prilagođenost trenutka koji sam imao sa The Riderom. Ili bi bilo bolje reći – baš radi toga.

Nomadland je predivan film, tu nema nikakve sumnje i to mu nitko ne može oduzeti. Ono što se meni najviše svidjelo kod ovog filma bilo je korištenje kinematografije, odnosno slike koja nam je pričala priču. Postoji jako puno filmova koji to rade, međutim Chloe Zhao je u tom pogledu trenutno neprikosnovena. Način na koji ona koristi kadrove naprosto je hipnotizirajući i to je svakako najveća vrlina ovog filma. Isto tako, korištenje ceste i prirode da bi se otkrio identitet osobe, gdje mi pratimo samopronalazak nekoliko ljudskih sudbina, naprosto je predivno prikazan kroz pokretne slike. Te slike su priče o životu, sa svim usponima i padovima, baš poput nekakvog vlakića u lunaparku.

Posebno mi se svidio simbol otvorene ceste koja nikad ljepše nije izgledala na filmu. U većini slučajeva mi imamo filmove u kojima je fokus na ono što je ispred lika kojeg pratimo. Mi vidimo tu cestu koja je ispred njega, sa svim mogućnostima koju budućnost nosi. Kada je u pitanju Nomadland, otvorena cesta je prikaz onoga što je ispred, ali i iza glavne junakinje. Ta ravnoteža mi se baš svidjela, jer bez onoga što smo prošli, ne postoji ni ono što nam tek slijedi. To je simbioza koja nam je potrebna i radi koje postojimo kao osobe. Savez između čovjeka i prirode u velikoj mjeri je nešto što svi volimo osjetiti. Ako ne na vlastitom primjeru, a onda barem kroz film i nečiju tuđu sudbinu.

Nema nikakve sumnje kako je taj suživot pomogao mnogim ljudima, posebice kada im je bilo teško. Na neki način, mislim kako su mnogi i sebični prema prirodi, jer joj se često vraćamo kada nam je teško, tako da sam mišljenja da bi to trebali češće raditi. Pa iako se u toj općoj formi nije teško povezati sa likovima, moram priznati kako sam osobno imao veliki problem da osjetim neku veću dubinu tog odnosa. Nekako sam se osjećao odsječeno od njih samih , možda ponajviše zato što nisam u potpunosti osjetio prikaz tog očajnog stanja i suočavanja sa depresijom, a koji su doveli do određene promjene kod pojedinih likova.

Recimo kod nekih scena, posebice kada bi neki od nomada pričali svoju priču, imao sam osjećaj kao da je to više filmično, a manje životno. Da, kužim da bi to tako možda i trebalo biti, jer ipak se radi o filmu, ali obzirom da film ima taj dokumentaristički pristup, smatram kako bi taj ‘više život’ osjećaj trebao biti puno jači. Unatoč svoj toj ljepoti krajolika, također mi je nedostajalo još više ružnoće, sirovosti i opasnosti. Na neki način mi je to paradoks, posebice što su u filmu prikazani pravi nomadi, i u kojem su svi glumci bili amateri, izuzev Frances McDormand i Davida Strathairna. Nomadski život je dosta opasan, a mi tu opasnost nismo baš toliko mogli osjetiti u filmu. Nekako mi je to bilo previše romantizirano, tako da mi je baš falilo malo tog rizika koji bi još više doprinio uvjerljivosti samog filma.

Kada je u pitanju sam scenarij, a koji je rađen po adaptaciji knjige Jessice Burder, moram reći kako u nekim trenucima dosta plovi sigurnom lukom. Naime, u velikoj mjeri on igra na osjećaje i sentiment koji bi publika trebala imati prema likovima i njihovim pričama. Da, ona je tu i ona postoji, ali bi mi bilo puno draže da je to malo dublje prikazano, i to na način da se još više mogu povezat sa likom. Primjerice u scenama kada kamera stavlja fokus u dosta kratkom periodu na više likova koji pričaju priču, vi se ne stignete dovoljno dobro povezati sa njima. Nekad je dovoljno da upoznaš lik bez da progovori, toga je ovdje nekako nedostajalo, izuzev glavne protagonistice, i to isključivo zahvaljujući Frances McDormand koja je naprosto priča za sebe.

Nomadland je film sa porukom, i to redateljica ne krije. Kroz spoj dokumentarističke drame, političke poruke i kinematografskog filmičnog pristupa, može se reći kako je ovaj politički možda najsigurniji. To čak ne bi uzimao kao nekakvu veliku manu, unatoč tom nedostatku rizika. Možda ne bi smetalo da je kroz prekrasnu vizualnost kinematografije, odnosno poetski duh meditacije magičnih kadrova, redateljica metaforički ubacila još malo više brutalnosti te sirovosti života kroz prirodu, ali to su sad opet neke finese koje mi nisu utjecale na konačan sud filma.

Unatoč ovim nekim zamjerkama, Nomadland je za mene film koji svakako treba cijeniti. I to ponajviše iz razloga što postoji i što će nam u jednom periodu života biti potreban. Kod filmova sam uvijek volio tu mogućnost što nam pružaju mogućnost uvođenja u neki drugačiji svijet, onaj neki mali neotkriveni planet koji nas čeka širom otvorenih ruku i koji gledamo jednako tako širom zatvorenih očiju u našim snovima. Nomadland je film o snu koji nije san, ali koji nam pruža taj osjećaj snova. Upoznavanje života ljudi koji žive drugačije od tebe, i radi kojeg imaš osjećaj da si zbilja tamo i dio te priče. Samo to bi bio i više nego dovoljan razlog radi kojeg bi Nomadlan bio vrijedan vašeg gledanja.

Nomadland na neki način prikazuje savršen studij karaktera i to kroz spoj fikcije i realnosti. Da, postoje neki trenuci kada dolazi do tog međusobnog sukoba, ali u suštini to sve na kraju postane manje važno, posebice kada savršeno režirani kadrovi preuzmu kontrolu nad vašim osjećajima. Na taj način redateljica u vama stvara jedno prekrasno kinematično iskustvo, radi kojeg je sve ostalo nevažno. Čak i stvari koja vam možda smetaju, odjednom postaju prah, nestanu ispod površine. Odjednom je samo važno ono što vidite, što osjećate, i što na kraju živite kroz sliku.

Imam dojam da bih cijeli film mogao gledati samo kroz sliku, bez da čujem ikakve dijaloge, i da bi mi dojam bio još moćniji i ljudski razorniji. Ta povezanost sa prirodom za mene kao gledatelja je bila jako bitna i važna. U trenucima kada kroz dijaloge možda i nisam osjećao toliku povezanost sa likovima, upravo su mi ti kadrovi pomogli da ih bolje razumijem. Na taj način mogu reći kako je priroda bila savršeni narator ovog filma, upravo jer smo kroz nju bolje razumjeli stanja ljudskog duha i tijela.

Kada smo kod duha i tijela, onda nema nikakve sumnje kako je upravo ta poveznica najbolje prikazana kroz lik Fern, a koju je genijalno odglumila još genijalnija Frances McDormand. Mogao bih sada pisati esej o tome koliko je Frances glumački moćna , ali za to ipak nisu potrebne riječi, barem kada je u pitanju Nomadland. Kažu kako slika govori tisuću riječi, a kad je u pitanju Frances, onda je čak i to premalo. Nevjerojatna je lakoća sa kojom Frances uvjerava gledatelja da je ona dio tog nomadskog svijeta. Ipak, koliko god mi bili uvjereni u njenu pripadnost, lik kojeg glumi zapravo ne pripada nigdje.

Tu dolazi do poveznice koju redateljica želi naglasiti kroz sudbinu pojedinca, ali i trenutne društvene situacije. Ona je sama, ali nije usamljena. Ona nije beskućnica samo zato jer nema kuću, njen dom su njene uspomene – prošlost, sadašnjost i budućnost. Oči društva su usmjerene prema njoj, pa iako se trudi prikazati kao jaka, ona je izolirana od svega, ili bi bilo bolje reći zatvorena na otvorenom životnom prostranstvu. Za Fern će prostranstvo života biti poput brave koju će morati otključati, ali tek onda kada pronađe ključ. Da bi to uspjela, ona prije svega mora smoći hrabrosti da krene na putovanje u kojem neće samo krenuti u potragu za vratima koja se boji otvoriti, već i za onim puno važnijim – otkrivanjem sebe same. Ona je izgubljena, ne samo radi teške društvene situacije, već i radi osobne patnje i boli. Simbolične su scene u kojima se Fern osjeća kao zarobljenica, iako je pred njom ogromna priroda čiji zov ona dugo bojažljivo odbija, iako to duboko u sebi želi. Smrću muža kojeg je voljela, ona je izgubila staru sebe.

Ironije radi, upravo će taj gubitak biti glavni razlog za jedan životni dobitak kojeg je toliko dugo tražila. I upravo je kroz odnos koji je Fern imala sa svojim suprugom najbolje prikazana transformacija njenog lika. Ali znate što je najbolje? Činjenica kako mi taj odnos nismo fizički vidjeli, osim kada ona ponekad priča o tome, tako da mi u suštini nemamo tjelesnu pozadinu tog odnosa. Kako je to onda dobro, pitate se? Zato što mi to nismo ni trebali vidjeti, i to iz razloga što smo to čitali kroz svaku poru njenog lica. Njene oči su bile naša priča, njen pogled je bio naša suza, naš smijeh, naša tuga, naša radost. Koliko je Frances moćna glumica, dovoljno je promatrati kroz jedan tako savršen kadar, možda i najmoćniji u cijelom filmu. Opijena zrakama sunca na zalasku, i sa jednim pozivom koji odbija, ona sama korača u prirodno prostranstvo. Ona uživa u tome, toliko da vam se čini kako ne bi bila sretnija da čini bilo šta drugo osim toga. Jedna obična mala šetnja, ali koja korača i priča toliko toga.

Njena usamljenost sa prirodom svoj klimaks doživljava u trenutku kada je ona potpuno fizički i psihički ogoljena. Ona tada postoji samo sa prirodom. Priroda je ona. Ona je priroda. Katarza koja za nju nije zaključak, nego nastavak. Njeno putovanje nema određeni pravac, nema konačno odredište, ali to ne znači da u njemu nema onih malih staništa na kojima ostvaruje trijumfe, ali i usamljenost, tugu i žaljenje. Ona živi za trenutak, odnosno iskorištava situaciju u kojoj se nalazi, i to bez davanja nekog određenog rješenja. Ono za nju ne postoji, ne zato što ga nema, već radi toga što ga ona ni ne traži, nije joj potrebno. Na taj način je ona izabrala sebe, a ne samo nomadski način života.

Posebno je zanimljiv njen odnos sa ostalim likovima, što je jako važno u našem odnosu i gledištu prema njima. Spomenuo sam kako su svi glumci u filmu pravi nomadi, čime je redateljica itekako željela postići realnost i uvjerljivost same priče. To nije u potpunosti uspjela, barem kada je u pitanju njihova samostalna pojavnost na ekranu. Međutim, kada su u kadru sa Frances, onda je to u potpunosti drugačija priča. Ona je onda poput Messija i Ronalda koji svojom genijalnošću i prosječne suigrače čine velikim. Upravo takva je bila Frances i baš zato su mi dijalozi između nje i nomada bili jako upečatljivi i moćni. Frances je u lik Fern unijela toplinu i nježnost, posebice u tim razgovorima. Glavni razlog zašto je mene to toliko dotaklo, u prvom redu je činjenica što je u današnjem vremenu to prava rijetkost.

Obični, topli i ljudski razgovor tako je postao iznimka, a ne pravilo. Fern to zna, i baš zato zna cijeniti takve trenutke. To znamo i mi, pa ih baš iz istog razloga volimo osjetiti kroz magičnost filma. Upoznavajući sve te likove, ona ne pada u depresiju, ma koliko god sve te priče bile upravo takve, već također koristi trenutak da bi nešto naučila, ali i da bi znala cijeniti one pozitivne stvari. One su često neprimjetne, prolaze pored nas poput duha, i ponekad ih često nikad ne otkrijemo. Fern nije usamljena u tome, ona također ima svoje putovanje, ali koje je puno lakše uz ljude sa slično / različitim pričama. To su priče o međusobnim gubicima, ali i međusobnim pronalascima.

Spomenuo sam u jednom trenutku kako nisam dovoljno osjetio dubinsko osjećanje i žaljenje za sudbinom pojedinih likova. Sada, dok ovo pišem, razmišljam malo o tome na jedan drugačiji način. Možda ti ljudi i ne žele da se njih žali, a to najbolje pokazuju kroz svoju volju i želju za životom. Ponekad su male stvari dovoljne da nam budu snaga u najtežim trenucima. Lastavice u letu, pogled životinje koju voliš i koju ne želiš ostaviti, nada u ponovni susret sa osobom koja ti toliko nedostaje. To su ljudske priče koje ne traže sažaljenje, već učenje i iz kojih jedino možemo crpiti snagu. Siguran sam da ste se barem jednom u životu osjećali kao zarobljeni u vremenu. Fren je najbolji prikaz tog stanja, što smo mogli najbolje vidjeti na početku i na kraju filma.

Početak koji kroz prostranstvo kadrova podsjeća na Fordove ‘Tragače’ i kraj koji diše osjećaj završnice “Planine Brokeback”. U te dvije scene, ta dva ista, ali opet različita kadra, stalo je svo putovanje i sazrijevanje glavnog lika. Emotivan teret za mnoge ljude nije lagan za nositi, posebice ako su taj teret uspomene kojih se sjećate i koje ne možete pustiti. U tom smislu Fren je zarobljenica u svojim vlastitim sjećanjima, i radi kojih ne otvara sebi mogućnost za stvaranje novih. Tek kada shvati da treba živjeti trenutak u kojem ne treba okrenuti leđa budućnosti, ona probija taj mentalni zid radi kojih istu sliku gleda sa potpuno dva različita pogleda.

Svi mi kao ljudi rastemo, mijenjamo se, učimo i samim tim drugačije gledamo na svijet. Kvragu, čak i na neke filmove gledamo različito, ma koliko god oni isti bili. Mi smo ti koji smo drugačiji, i baš se radi toga lako možemo poistovjetiti sa Fern. U tom pogledu treba gledati i njen odnos sa Daveom ( David Strathairn), a koji se nama može činiti kao svjetlo na kraju tunela za Fern. Međutim, ona to svjetlo odbacuje, jer zna da se ne želi više žrtvovati za drugoga i stvarati iste uspomene, bez obzira koliko se onim prethodnima voljela vraćati. To za nju više nije opcija. Ona želi stvarati nove, ona bira hladnu kampericu umjesto tople sobe, ona bira i pronalazi prirodu sa kojom se konačno i vječno spaja. Ona tada odabire sebe.

Chloe Zhao kao redateljica u velikoj mjeri podsjeća na Terenca Mallicka, i to zaista nije nikakva mudrost za primijetiti. Široki kadrovi su njen zaštitni znak, zahvaljujući kojima ispunjava ekran sa jednakom emocijom kao što to radi sa našim osjećajima. Gotovo je pa nemoguće izaći praznih dojmova iz kina nakon što pogledate ovaj film. Čak i ako vas ne pronađe u pravom trenutku, na njega sigurno nećete ostati ravnodušni. I baš kao što voli široke kadrove, očito je kako je i njena ljubav prema filmu širokogrudna. Iako se do sada profilirala kao iznimno talentirana redateljica art drama, to je nije spriječilo da prihvati režiju Marvelovih ‘Eternalsa’, što dovoljno govori o rasponu njenog redateljskog talenta. To je na neki način i pljuska svim onim snobovima koji misle ako vole art filmove, da je ispod časti voljeti i one Marvelove. Meni se osobno čak i svidjela posveta koju je redateljica dala Marvelovim “Osvetnicima” u ovom filmu. Taj detalj će sigurno primijetit Marvel fanovi među vama, ali i filma Fargo kojem je također dala jedan lijepi homage.

To je posebno zanimljivo, posebice jer znamo da je upravo taj film donio Frances prvog Oscara. Hoće li joj Nomadland donijeti treći glumački i(li) prvi producentski saznati ćemo vrlo brzo. Nomadland ima ukupno šest nominacija za Oscara (naj film, režiju, glavnu glumicu, adaptirani scenarij, kinematografiju i montažu). Osobno bi mi bilo drago da pokupi kipić za naj režiju jer tu je zbilja Chloe napravila jako dobar posao, baš kao i za kinematografiju koja je uz glavnu glumicu čini najbolji dio filma. Iako je u toj glavnoj glumačkoj kategoriji moj favorit Vanessa Kirby za ulogu u filmu A pieces of a Woman, mislim da nikako ne bi bilo nezasluženo da sa zlatnim ćelavcem u rukama doma ode “djevojka koja obećava” Carey Mulligan ili Frances koja je u ovom filmu zaista nadmašila samu sebe. Frances zapravo i jeste ovaj film. Sa onim dječačkim i nevinim osmijehom na licu, čini se kao da pleše između izgubljenog i nađenog. Taj ples je na koncu dovodi do one slobode i samootkrivanja kojemu je toliko težila. Nomadland je film koji priča u prvom redu ljudsku priču, i to onih ljudi koji su na marginama samog društva.

Iz današnje perspektive, posebice zbog vremena u kojem živimo, lijepo je imati ovaj film kao podsjetnik kako moramo paziti jedni na druge, te kako promjene u društvu često mogu utjecati i na nas kao pojedince. Nekako vjerujem kako je upravo Nomadland dokaz kako će dobri ljudi uvijek postojati, pogotovo u lošim i ružnim vremenima, kada nam i mala pažnja i zajedništvo može puno značiti. Nomadland je film koji je poput onog malog tihog lahora, tih ali opet tako snažan. Taj lahor je život koji će nas sve u jednom trenutku života naći, baš kao i ovaj film. Iako me u trenutku gledanja filma možda i nije pronašao u punom svom smislu, moram reći kako uopće ne žalim zbog toga. Jer je i kao takav ostavio dovoljno moćan dojam mene. I baš zato želim vjerovati da mi se ni neće dogoditi dan kada će mi se na vratima pojaviti duh Nomadlanda sa riječima – evo me, pronašao sam te. Ah, znam. Zavaram se. Neka. U tome i je ljepota putovanja po cesti životnog puta. Vidimo se.