Kada su Kevina Smitha, kultnog filmskog redatelja, pitali koja mu je najstrašnija scena u povijesti sedme umjetnosti, bez ikakvog razmišljanja je odgovorio – ona u kojoj Danny iz filma “Isijavanje” vozi svoj trickl kroz hodnik hotela, a posebice trenutak kada ugleda jezive blizanke koje mu poručuju : “Hello, Danny. Come and play with us. Come and play with us, Danny. Forever… and ever… and ever.”
Kevinovo obrazloženje zašto mu je baš ta scena jedna od najjezivijih itekako ima smisla. Naime, svi mi na dnevnoj bazi uvijek negdje skrenemo dok hodamo, bilo da se radi o nekoj ulici ili hodniku, i to napravimo minimalno desetak puta. Sama pomisao da bi se u tom našem skretanju na idućem uglu mogle nalaziti te jeza blizanke zapravo i jest najveća jeza od svih, tako da itekako kužim Kevinov i više nego opravdan strah.

Povijest filmske umjetnosti prepuna je kultnih scena koje lede krv u žilama, poput one iz filma “Psiho” nakon koje tuširanje nikad više nije bilo isto, ili pak one iz kultnih “Ralja” koje su zauvijek promijenile osjećaj odlaska na more. Pa ipak, moram reći kako se slažem sa Smithovim odabirom zlatne filmofilske medalje kada je u pitanju najjezivija filmska scena. Upravo zbog tog učestalog životnog skretanja, ona Kubrickova doslovno isijava u mislima filmofila uvijek tu negdje u podsvijesti, tako da, htio – ne htio, moraš razmišljati o tome. Kada god mi netko spomene film “Isijavanje”, upravo mi je slika tih blizanki ispred očiju. Iako film ima u sebi nekoliko kultnih scena, činjenica jest kako su blizanke njegov zaštitni znak. Znam dosta ljudi koji nisu neki filmofili, ali koji na sliku blizanki odmah spremno odgovaraju – ajme, to su one iz onog “Isijavanja”. Blizanke su na taj način, tu nema nikakve dileme, postale stvar ne samo filmofilske, već i opće kulture.

I ne samo to, fanovi Isijavanja se itekako znaju prepoznati, ponajviše u smislu da je voljenje filma zapravo postalo i dio osobnog identiteta. Mislim kako u svojoj kolekciji imam skoro stotinjak filmofilskih majica omiljenih filmova, pa se moram ovom prigodom prisjetiti anegdote kada sam zajedno s djevojkom hodao po gradu upravo u majicama sa blizankama iz filma. Sjedio je tako na splitskoj rivi jedan mladi par stranaca, te su nam samo doviknuli – “come play with us.” Poanta priče je vrlo jednostavna – filmovi su odraz naše osobnosti, tako da ni “Isijavanje” nije nikakva iznimka. Neki ljudi bi rekli kako samo luđaci mogu guštati u takvom filmu, ali to je ono površno gledanje na stvari. Jer, Isijavanje” je sve, samo ne površan film. Zanimljivosti radi, Isijavanje je u vrijeme izlaska zaista bio doživljen kao loš film. Općem dojmu nije pomogao ni pisac knjige Stephen King po kojoj je i snimljen. Naime, King je film proglasio užasnim i javno ga se odrekao, a kada tako nešto izjavi jedan od najvećih pisaca našeg doba onda to ima itekakvu težinu. Osobno sam mišljenja kako je glavni razlog neslaganja bio sudar knjiškog (Kinga) i filmofilskog (Kubricka) titana,a koji su imali sasvim drugačiji pogled na to kakav bi film trebao biti. Kako sam pročitao knjigu, baš kao i pogledao film, moram reći kako itekako razumijem obojicu. Kingu je “Isijavanje” bilo i jest poput djeteta, dok je Kubricka u tom pogledu doživljavao kao neku socijalnu službu koja mu ga je oduzela.

Međutim, baš kako sam napisao u slučaju filma “Misery”, tako je i u slučaju ekranizacije bilo koje knjige – ne postoji pravilo koje kaže kako film mora biti identičan knjizi. Film je samo baziran na radnji knjige, a redateljeva je umjetnička sloboda koliko će je i u kojoj mjeri pratiti. U tom pogledu itekako razumijem Kubricka koji je imao svoju viziju kako bi film trebao izgledati, te koji je tu istu viziju kasnije proveo u (remek) djelo. Sukob između Kubricka i Kinga se prenio i na same fanove, i to do te mjere da doslovno postoje timovi u koje se možete učlaniti, baš poput nekakve sekte. Osobno moram reći kako sam u tom smislu knjiško/filmofilska prostitutka jer pripadam jednima i drugima. Na kraju krajeva, zbilja ne vidim razlog zašto bi se u slučaju “Isijavanja” knjige, odnosno “Isijavanja” filma trebalo svesti na izbor “ILI”, a ne recimo na “I” jedno “I” drugo. Knjiga i film su u tom pogledu jednako dobri, te uopće u tome ne bih tražio nikakav sukob, već samo cistu zadovoljštinu. Pa ima li većeg gušta za ljubitelje filma i knjige, nego kada vam dva genijalca poput Kubricka i Kinga istu priču prenesu iz dva različita kuta gledanja. To je za mene bogatstvo, a nikako ne nedostatak.

Pa ipak, u vrijeme izlaska, baš kako sam spomenuo, film je dočekan na nož kako od strane publike, tako i od kritike. Rezultat takvih negativnih reakcija bile su nominacije koje je film dobio za “Zlatnu malinu”, nagradu koja se dodjeljuje za najgora filmska ostvarenja. “Čast” da budu nominirani su imali Stanley Kubrick u kategoriji najboljeg, čuj mene najboljeg, pardon, najgoreg redatelja, te Shelley Duvall u kategoriji za najgoru glavnu žensku ulogu. Ova moja gore (ne)namjerna pogreška nije uopće za zamjeriti, jer mi je gotovo pa nemoguće napisati “najgori” pored Kubrickovog imena. No, bilo kako bilo, kvaliteta i vrijednosti su se ipak brzo prepoznali, tako da je ono najgori vrlo brzo preraslo u najbolji, što je epitet koji uz Kubrickov lik i djelo savršeno pristaje. I baš kako se mijenjala percepcija samog Kubricka, jednako tako se mijenjao i dojam publike prema samom filmu. Od oskrvnuća knjige, kako su mu mnogi “tepali”, pa sve do remek djela bez ostatka. To je bio put koje je prošlo filmsko “Isijavanje” od svog rođenja, pa sve do danas. Rekli bismo, sasvim prigodno, jer “Isijavanje” i jest u jednu ruku putovanje.

Pokusati ću dojam ovog filma opisati na način kao da je danas tek došao u kina, odnosno zamisliti ćemo da smo se vratili 40 godina unazad. Iskreno, mrzim kada pročitam tako dojam nekog “starog” filma u kojem je prepričana čitava radnja, pa se autori istih pravdaju na način kao “što ima loše u tome, to je film koji su svi gledali.” Ne postoji film koji su svi gledali, baš kao što ne postoji stari film jer svaki film je novi onom gledatelju koji ga prvi put gleda, bez obzira u koje je vrijeme izašao. Uvod “Isijavanja” sasvim zasluženo opravdava taj naziv jer početak zbilja jest zrcalo svega onoga što nas čeka na filmu. Predivni kadrovi, vrhunski rad kamere, i to sve u kombinaciji s nadnaravnom glazbomkoja kao da nije s ovoga svijeta, čini Isijavanje koktelom osjećaja koji vas u trenutku (u)čine filmofilskim pijancima, ali u čijem okusu uživate do zadnje filmske kapljice. Nevjerojatna je lakoća kroz koju Kubrick u tako malom i kratkom razdoblju nama kao gledateljima poručuje toliko puno. Kubrick tada stvara napetost koja, zahvaljujući atmosferi koja ju prati, prerasta u pravu misteriju. To se posebno osjeća u dugim kadrovima, ponajviše onima gdje glavni likovi rade sasvim obične životne aktivnosti, poput vožnje autom ili običnog hodanja. Tu dolazimo do Kubrickove magije koja iz nečega normalnog može napraviti nešto nenormalno. I zaista, ako netko tko nije gledao film sada pročita kako je jezovito gledati nekoga kako šeta ili vozi automobil, vjerojatno bi pomislio da sam ono što je Sly Stallone rekao da je Rambo – pussy. No, upravo u tome leži genijalnost ovog filma.

Kada ga doživite na pravi način, onda itekako možete razumjeti taj strah od onog, ali samo na prvi pogled, “normalnog”. U tom trenutku se pojačava onaj osjećaj “znam da će se nešto dogoditi, ali ne znam što je to nešto”. Međutim, totalni prijelaz iz napetosti u misteriju pojačava se tek dolaskom obitelji Torrence u sam hotel, odnosno mjesto gdje će sami provesti cijelu zimu. Tu dolazimo do još jedne situacije koja prvi put nije prirodna. Hotel je inače mjesto koje ima tu privatno / javnu ulogu. Kada iznajmite sobu u hotelu vi imate svoju privatnost, možete tamo raditi što god želite, ali s druge strane ste opet izloženi pogledima kada iz nje izađete jer niste sami u njemu. Obitelj Torrance nema taj luksuz jer njima je hotel novi dom u kojem su doslovno prepušteni sami sebi. Taj dojam hotela kao doma je poprilično jeziv sam po sebi, što će se u daljnjim događajima u filmu itekako pokazati kao točno. U tom neprirodnom okruženju obitelj se postepeno odvaja, i to na najgori i najjeziviji mogući način.

Kada pogledate film, vidjet ćete kako osjećaj izolacije likovi, sasvim prigodno, proživljavaju sami sa sobom, što posebno dolazi do izražaja kada je u pitanju Jack – otac i muž. Ali čak i u scenama kada su zajedno, osjećaj izolacije je i dalje prisutan. Pa iako su zajedno u onom fizičkom smislu, oni su psihički izolirani jedni od drugih. Tada dolazimo do rađanja misterije koja svoje puno lice pokazuje u trenutku kada prvi put vidimo i osjećamo Jacka kroz njegov luđački izraz lica. To je prizor koji nikada neću zaboraviti jer doslovno imate osjećaj kao da gleda kroz vas. Možda će zvučati sada nelogično, ali moram priznati da sam se tada osjećao dosta moćno, bez obzira na svu nelagodu. Ona je u jednom djeliću sekunde sasvim pala u drugi plan, jer taj osjećaj nadmoći nad likovima ipak je bio jači od svega. Naime, za razliku od glavnih protagonista, meni je bilo tada jasno da će se dogoditi neko zlo, te da neće postojati apsolutno nitko tko će to moći spriječiti. Misterija i napetost, zajedno u kombinaciji, stvaraju tenziju koja s odmakom filma sve više i više raste. Zanimljivo, unatoč nelagodi, ja kao promatrač ne želim da to prestane, već priželjkujem da tenzija dobije apetit veći od Mamića kada prodaje igrače u inozemstvo. I zaista, tenzija je u ovom filmu zbilja hladna kučka, dok smo mi gledatelji poput hijene koji glođemo njene ostatke. Jer, što je veća tenzija, to je ona više unčikovitija, baš kao i naš doživljaj onoga što se rađa kao posljedica toga.

Sada dolazimo do jako bitnog faktora samog filma, a to je glazba. Wendy Carlos i Rachel Elkin zaista su napravile “odu žalosne radosti” u ovom filmu. Žalosnu za likove, a radosnu za nas filmofile jer smo je imali prilike slušati i doživjeti. Glazba u “Isijavanju” doslovno isijava do te mjere da imate osjećaj kao da nije s ove planete. Ona je toliko originalna, toliko drugačija, da je jednostavno ne možete izbaciti iz glave, ma koliko god hororična bila. Hororični taktovi savršeno se uklopaju u misteriju radnje, a koja je stvorena upravo napetošću čija je majka upravo glazba. Pa ipak, “Isijavanje” nije film koji će u kontinuitetu za vrijeme neke napete scene pratiti glazbena podloga. Ne, glazba vas u ovom filmu iznenadi poput kiše za vrijeme sunčanog dana. Kišobran koji vam je tada potreban nije vam pri ruci, baš kao ni mogućnost da taj užasan osjećaj operete sa sebe. Glazba u tom smislu doslovno oživljava hotel. On u tim trenucima postaje jedan od likova, i to ne u najboljem smislu, već u onom najgorem mogućem. Zapravo, kada bolje razmislim, najveći negativac “Isijavanja” i jest hotel. On je taj u kojem ne samo da se događa radnja, već on kao takav i doslovno diše tu radnju. Hotel je glavni krivac zašto su nam i najneobičnije stvari nelagodne za gledanje. Tu veoma važnu ulogu igra i glazba, jer upravo sam pogled na eksterijer i interijer hotela, praćen glazbenom podlogom, tu nelagodu (u)čine nelagodom svih nelagoda. Živost hotela savršeno se očitava u prepoznavanju malih sitnih detalja, a koje bi neki mogli sasvim pogrešno gledati kao nedostatke. Drugačija mašina za pisanje u dva različita kadra, zatim prikaz predmeta u jednom te misteriozni nestanak istih u drugom kadru, neupućeni bi mogli gledati kao greške koje Kubrick nije primijetio. Kubrick? Lik koji jednu scenu zna ponavljati preko sto puta? Taj Kubrick?! Ma dajte, molim vas!

Zanimljiv je taj osjećaj klaustrofobije koji je prisutan tijekom gledanja filma. Ništa čudno što tako nešto osjećamo za vrijeme dok se radnja događa u unutrašnjosti hotela, ali taj osjećaj ne prestaje ni kada hotel vidimo izvana. Tada se rada atmosfera sna i jave, u toj mjeri da imate osjećaj kao da ste na nekom lošem tripu ili u filmu Davida Lyncha. To putovanje kroz stvarnost i fantaziju nama daje do znanja kako smo prestali biti promatrači i da smo postali dio te noćne more. U tom svom uznemirujućem ludilu, najviše mi se dopala scena razgovora koje vode Jack i konobar Lloyd. Tada se počinješ pitati “je li to samo san ili se to zbilja događa”, da citiram Miu Farrow iz “Rosemaryne bebe”. Slično se u drugoj sceni pita i Wendy, kada shvati kako Jack cijelo vrijeme piše jedno te istu rečenicu – “all work and no play, makes Jack a dull boy”. Ona je tada, baš poput nas, šokirana viđenim, ali jednako tako nema odgovor na to pitanje koje si postavlja u glavi.

Pisati o ovom filmu, a ne spomenuti posebno njegove glavne zvijezde Jack Nicholsona, Shelley Duvall i Danny Lloydya, taj trojac s kormilarom Stanley Kubrickom, bila bi neoprostiva greška. Iako će se svi s posebnim razlogom složiti kako je Jack Nicholson u ovom filmu odigrao jednu od najboljih uloga u karijeri, s druge strane ne postoji takva suglasnost kada je u pitanju Shelley Duvall. Prigovori većinom idu od strane ljubitelja Kingove knjige, a u kojoj je ona opisana totalno drugačije nego u filmu. Ali, čak i ako stavimo knjigu po strani, što bismo i trebali, onda mislim kako nema nikakve dvojbe kako je Shelley zaista odradila odličan posao. Mnogi i danas kritiziraju Kubricka radi načina na koji se ponašao prema Shelley za vrijeme snimanja, no činjenica jest kako je to bio njegov pristup filmu i njenom liku. Rezultat se i više nego jasno vidi, tako da nema nikakve dvojbe kako je upravo uloga gospođe Torrence donijela samoj Shelley filmofilsku besmrtnost, što je, uostalom, i ona sama potvrdila. Kada je u pitanju Danny Lloyd, iako je u Isijavanju ostvario jednu od najboljih dječjih glumačkih izvedbi ikada, on se nakon “Isijavanja” ostavio glume, te sada radi kao učitelj. Svi oni su bili pod kormilom velikog, za mene najvećeg, Stanley Kubricka. A kada imate sve te točkice spojene pod pravim filmofilskim kutem, onda dobijete jedan od najboljih filmova svih vremena, što “Isijavanje”, bez ikakvog pretjerivanja, zasigurno jest.

Oko “Isijavanja” postoji jako puno teorija o tome što bi neke scene trebale značiti, odnosno općenito sam film. Mišljenja sam kako nema uopće potrebe da ih iznosim jer to su samo teorije, od kojih nijedna nije totalno točna, ali niti totalno pogrešna. U tome i jeste njegova ljepota, ali i Kubrickovih filmova općenito. Oni vas tjeraju na razmišljanje, odnosno potiču vas na razgovor gdje ste vi redatelj koji objašnjava svaku scenu, kadar i na kraju sam film.
PAR ZANIMLJIVOSTI O ISIJAVANJU:
Ma koliko god većina prigovarala Kubricku radi odnosa s Duvall, iako ju je hvalio u brojnim intervjuima, mora se reći kako je s druge strane itekako bio obziran prema Dannyu. Naime, kako je Danny bio malen, on nije uopće znao o čemu se radi u filmu. Postoji čak i scena u kojoj Wendy ne nosi njega, nego lutku. Danny je tek godinama kasnije saznao o čemu se zaista radi u filmu.
Da ne bude priče kako je samo Shelley bila pod čvrstom Kubrickovom rukom, malo je poznato kako je za vrijeme snimanja puna dva tjedna Jack stalno jeo sendviče sa sirom, a koje je inače mrzio, tako da mu je to itekako pomoglo da se uživi u sam lik. Isto tako, one brojne stranice na kojima piše “all work and no play makes Jack a dull boy”, nisu bile kopirane, kako bi svatko normalan pomislio. Ne, Kubrick je samo zbog toga zaposlio tajnicu koja je danima te rečenice ispisivala za potrebe filma.
I za kraj, meni osobno najdraža zanimljivost vezana uz film zasigurno je ona u kojoj crveni auto iz knjige u jednoj sceni filma potpuno smrskan. To su mnogi protumačili kao Kubrickovu poruku Kingu – briga me što ti misliš, ja sam ovdje glavni.

HEEREE’S JOHNNY
Ako mi je, baš kao i Kevinu Smithu, scena s blizankama jedna od najezovitijh ikada, onda moram reći kako mi je scena i kadar kada Jack Nicholson izgovara ovu kultnu rečenicu jedna od najdražih. Zaustavi kameru i gledaj tu sliku – meni i više nego dovoljno. Tu je rečeno sve, jer to i jest sve. Gluma. Režija. Film. “Isijavanje” uistinu filmofilski isijavaja u svakom mogućem smislu. To je film koji ne nudi odgovore na pitanja, već vam daje pitanja na koje vi morate ponuditi odgovor. Iako i dalje postoje ljudi koji će osporavati njegovu vrijednost, činjenica jest kako “Isijavanje” ne čini remek-djelom sama priča, već iskustvo koje dobijemo prilikom njegovog gledanja. Često me znaju pitati koji mi je najbolji film svih vremena, pa ja onda odgovaram u stilu one kultne filmofilske – “Oni kojima se sviđaju filmovi imaju svoje favorite. Oni koji vole filmove ne mogu se nikako odlučiti. ” Ali zato nemam nikakve dvojbe kako je upravo “Isijavanje” jedan od onih filmova radi kojih sam i zavolio film kao umjetnost, te radi kojeg i sada, godinama nakon prvog gledanja, imam inspiraciju, ljubav i strast da gledam, pišem i osjećam FILM na potpuno drugačiji način.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena