Unhinged

Prije nego podijelim sa vama dojmove ovog filma, odmah moram reći kako je lijep osjećaj vratiti se ponovno u kino. Nema te magije i čarolije koja može zamijeniti ugođaj kino dvorane, tako da smo ja i cura bili baš sretni što smo mogli opet preseliti u naš drugi dom. Izbor prvog “post corona” filma bio je “Unhinged” redatelja Derrick Bortea sa Russell Croweom u glavnoj ulozi. Vrlo je lako moguće da ovaj film u realnim okolnostima ne bi dobio ni izbliza toliko pažnje kao sada, ali činjenica da je postao prvi film koji će otvoriti kina i bijesno pokazati koroni srednji prst, učinili su ga u očima filmofila pravog suborca protiv zloglasne epidemije. Filmom protiv korone, bolje ne može.

Unhinged je tako postao film koji je filmofilima bio ono što je voda žednome u pustinji. Gladan i žedan filmova, filmofil u meni, prihvatio bih bilo koji film za hranu i vodu, samo da utažim žeđ i glad. Ta hrana i voda je stigla u obliku filma Unhinged i moram reći kako je okus bio itekako dobar. Kada sam prvi put pogledao trailer za film, odmah mi je na pamet pala usporedba sa Danom ludila redatelja Joel Schumachera sa Michael Douglasom u glavnoj ulozi.

Odmah ću vam sada reći, takve su usporedbe po meni totalno promašene. Da, sličnosti ima, što govori i sam pogled na trailer, ali on nas itekako zavarava, jer pristup radnji, a ponajviše kroz osobnost dva glavna lika u njima, apsolutno su dva različita svijeta. Zapravo, uvreda bi bila usporediti Douglasov lik iz Dana Ludila, sa likom Russell Crowa u Unhingedu. Douglas je u Danu ludila lik sa kojim se mnogi od nas mogu poistovjetiti, mi prema njemu imamo emociju, želimo da uspije u svom cilju, tražimo od filma i od njega da dobije sretan kraj. I dok je Douglas u Danu ludila imao dan ludila, Russell Crowe u Unhingedu ima vrijeme ludila. I to je velika razlika. Russell je čisti psihopat, ubojica i lik uz kojeg ne vežete nikakve emocije, osim gađenja, jer bez obzira na životne okolnosti, nitko nema opravdanje da čini ono što je on smatrao ispravnim da čini.

Sve i da zamislimo što bi se desilo sa Douglasom da nije završio kako je završio na kraju filma, siguran sam da nikad ne bi postao ono što je Crowe u ovom filmu. Douglas je prije svega dobar lik, bez trunke psihopatskog u sebi i on je zapravo jedan od nas. Svi smo mi imali situacije da budemo bijesni ili nervozni u nekom trenutku, ali nećemo zato postati luđaci ili psihopatske ubojice. To nije bio ni Douglas, niti bi ikada postao jer svatko od nas ima izbor, biti dobar, loš ili zao, bez obzira na okolnosti. Smatram kako je ova usporedba jako bitna jer zbilja mislim kako stavljati znak jednakosti između D – fensa i lika Russell Crowa u Unhingedu, totalno promašena, da ne kažem uvredljiva.

Unhinged je film koji odmah u startu kreće vatreno, i to u doslovnom smislu te riječi. Krupni Russell Crowe u krupnom kadru izaziva respekt koji je obučen dozom straha i jeze. Russell tada glumi licem, tijelom i pojavom, te su riječi i više nego suvišne. Njegova pojavnost je dovoljna da u zrcalu njegova lica vidimo sav bijes, ljutnju i zlo. Uvodna špica filma je također simbolična, a prikazuje na neki način “Paklenu naranču” 21.stoljeca. Nasilje je nešto što konzumiramo svaki dan, jedemo ga za doručak, ručak i večeru. Ono nam je postala rutina koju smo prihvatili kao “novo normalno”. Uz Russell Crowa, njegova suputnica u filmu zove se Rachel, a koju je odglumila jako dobra Caren Pistorius. Moram reći kako mi je sav taj bijes između njih dvoje u filmu ličio poput epizode National Geographica gdje tigar lovi nemoćnu antilopu. Predator Russell je nemilosrdan i učiniti će sve da uhvati svoj plijen. Ta utrka života i smrti traje kroz cijeli film i u nijednom trenutku nije bila dosadna.

Iako sam očekivao dosta brutalnih scena, na brutalnost kojima je film ispunjen, moram priznati, nisam nikako bio pripremljen. I to mi se svidjelo, jer volim kada me film tako ugodno iznenadi. Iako mi je došlo u nekom trenutku da povičem redatelju – Borte, šta je ovo bog te?! Bijes i nasilje u filmu su u uzročno posljedičnoj vezi, jedno vuče drugo. Njihov najveći “ambasador” upravo je Russell Crowe kojemu je ova uloga legla kao sašivena. Nije slučajno odabrano ni vozilo koje vozi u filmu, a koje je poput savršene preslike veličine bijesa kojeg ima u sebi. Kada čujete zvuk tog moćnog motora, imate osjećaj kao da čujete njegovu bijesnu dušu. Taj zvuk je utoliko moćniji kada film gledate u kinu, jer se doslovno probija kroz vas, baš poput kakve oštrice noža.

Simbolika u filmu je jako puno, ali bih posebno želio istaknuti motiv kiše na ulicama. Obratite pozornost kako su ceste većinom mokre, sama uvodna scena je okupana kišom, što je jasna aluzija na Scorseseovog Taksista, odnosno “kišu koja bi trebala isprati sav ološ”. U glavi Russell Crowa većina ljudi su ološi kojima je problem dati i običnu ispriku, i to ga ljuti, to ga strašno ljuti. On se osjeća odbačenim, što zapravo uopće ne čudi, jer ga mi kao gledatelji jednako tako odbacujemo. Iako je on glavni lik, za nas je on sporedan , jer nama je fokus na njegovoj lovini, za koju mi želimo da uspije, navijamo za nju. Tijekom gledanja filma mi nećemo vikati u sebi – hej Russell ubodi ga u vrat, pazi na policiju itd. On nam je totalno nevažan. Mi ćemo smjernice davati “njegovoj antilopi”, dok nas za predatora nije briga. Ovakav nas odnos prema likovima je zapravo ljudski, nema u tome ništa loše. Međutim, psihopati će uvijek naći neki izgovor, te će smatrati kako to nije baš pošteno jer, kvragu, i “tigar” ima svoje potrebe.

Iako film nije imao namjeru biti sinonim za opće ludilo i bijes prema koroni, on se na neki način tako doživio. Smatram kako je to također uveličano, jer sa koronom ili bez nje, ovaj film ima itekako dobrog materijala za prikaz ludila današnjeg društva. Najbolji primjer za to je jedna scena kada glavni negativac svojoj žrtvi uzme mobitel. Od tog trenutka, ona je potpuno izgubljena, totalno nemoćna. Zašto? Zato jer je mobitel postao njen život. Zvuči poznato? Kroz taj mali ekran, on je imao savršeno ogledalo njenog života. To je zapravo idealna metafora naših života, odnosno svih nas koji smo na društvenim mrežama, jer tko zna koliko Russella gleda i motri svaki nas korak. Zvuči jezivo, ali zar nismo mi sami pristali na to jezivo?

Ako kojim slučajem niste pročitali knjigu Gospodin Mercedes pisca Stephena Kinga, onda to svakako učinite, neka vam to bude knjiško zagrijavanje za film. Glavni lik(ovi) ima(ju) dosta sličnosti, što će vam itekako pomoći u shvaćanju dubine postupaka koji nemaju opravdanja, ali ih opet na neki način čitate, upoznati ste sa njima. Iako, moram i to reći, meni osobno nije smetala mističnost glavnog lika, odnosno činjenica da mi nismo znali previše o njemu. Smatram kako je to bila i redateljeva namjera, što ide u prilog mojoj tvrdnji kako je glavni lik čisti psihopat, i nema te pozadine koja bi promijenila naš pogled na njega. Unhinged je također film koji prikazuje moć preživljavanja svakog pojedinca, odnosno njegovu želju za istim. Bez obzira na situaciju i okolnosti, svi ćemo mi iz lovine postati lovci , jednostavno zato što imamo urođen u sebi taj instinkt. Odnos između glavnih likova u filmu to najbolje pokazuje, upravo kroz taj preokret lovina/lovac.

Iako ovo nije film koji je savršen, što se najviše da primijetiti u nekim nelogičnim postupcima glavnih likova, to vam nikako neće utjecati na ukupnu ocjenu filma. Najveći plus Unhinged(a) je svakako Russsel Crowe, za kojeg ne mogu naći dovoljno dobre riječi da bih opisao njegovu izvedbu. Pa čak i kad samo mrmlja, on zvuči moćno, poput nekog starijeg i velikog brata Joe Pescia. Ono što njegov lik čini jezivim u filmu je činjenica da je on osoba koja nema što za izgubiti. On se ne skriva, već se na neki način ponosno pokazuje, kao da želi poručiti – evo, sad me konačno primjećujete. Tu također moram izdvojiti scenu koja je, moram priznati, izazvala bijes u meni. Ne želim vam spoilati, pa ću vam samo reći kako se radi o situaciji gdje hrpa ljudi gleda nešto loše i uopće ne žele pomoći čovjeku u nevolji, već vade mobitele i to snimaju, samo zato da bi to mogli prodati novinama i vijestima. I to je nažalost preslika današnjeg društva.

Prije nekog vremena je u Kaštelima jedan čovjek ležao nasred ceste i nitko mu nije pomogao, već su ga samo zaobilazili autima i snimali mobitelima. Još uvijek mislite da se “Bijes” događa samo na filmu? Razmislite opet! “Nasilje i osveta je moj doprinos društvu.” Nema nikakve dileme da je glavni lik ovog filma psihopat bez ostatka, njegovi postupci kod svakog normalnog čovjeka izazvati će zgražanje i, ako baš hoćete, bijes. Međutim, razlika je u tome što svatko od nas ima moć odluke. Da li ćemo krivo skrenuti u jednosmjernu ulicu života ili ćemo se voziti životnom autocestom. Da, i na njoj ćemo naići na probleme. Da, i na njoj će nam netko ići na živce. Da, i na njoj ćemo poželjeti nekoga prebiti, ali to ipak nećemo učiniti. Ali kvragu, to ćemo prihvatiti kao dio života koji živimo, a ne kao dio života koji želimo uništiti. Kako sebi, tako i nekome drugome.