Nevidljivi čovjek (2020.)

Razmišljajući o kojem filmu da pišem danas, istovremeno sam listajući neke slike u mobitelu naišao na ovu sliku moje divne filmofilke, kada smo bili na premijeri “Nevidljivog čovjeka”, filma koji svakako zaslužuje poseban osvrt. Ovaj film nam je bio među zadnjima koje smo gledali u kinu prije glupe korone, tako da smo i u tom pogledu pomalo emotivno vezani uz njega. Pa da ispravim nepravdu što nisam pisao o njemu u vrijeme izlaska, evo sada mog malog dojma o filmu kojeg publika ili voli, ili mrzi. Nema sredine.

Kada je Herbert George Wells davne 1897. godine napisao svoj najpoznatiji roman “Nevidljivi čovjek”, nije mogao ni zamisliti kako će godinama poslije biti inspiracija brojnim filmskim redateljima, a koji su upravo njegovog nevidljivog čovjeka pokušali učiniti vidljivim kroz pokretne slike. Wells kao pisac je bio poznat kao majstor napetosti, tako da nije ništa čudno što su filmaši upravo ovaj njegov roman često uzimali kao inspiraciju za svoje filmove.
Treba isto tako reći kako zapravo ne postoji film koji je direktna ekranizacija romana, već su to uglavnom bili filmovi koji su se naslanjali samo na Wellsovu priču. Od “Nevidljivog čovjeka” iz 1933. redatelja James Whaela, preko Carpenterovih “Memoara nevidljivog čovjeka”, pa sve do Verhoevenovog “Čovjeka bez tijela”. To je bio put “čovjeka kojeg se nije vidjelo”, te koji je uvijek izazivao pažnju, bez obzira kojoj verziji pripadao.

U ljudskoj je prirodi normalno da zamišlja stvari koje su mu nedostižne. Tako da nije ništa čudno što je svatko od nas barem jednom zamišljao kako bi bilo savršeno da imamo tu moć da budemo nevidljivi. I baš kao što je (po)misao na to zanimljiva sama po sebi, tako je jednako zanimljivo i tu ideju promatrati kroz viziju nekog filma ili romana. Kada je u pitanju roman, onda treba reći, za one koji ga nisu čitali, kako je antagonist i protagonist osoba koju izjeda vlastita ambicija, i to na najgori mogući način. Imati ambiciju nije loše, ali samo ako je usmjeriš na prave stvari. Razmišljajući malo o tome, zapravo sam shvatio zašto Wellsov roman tako dobro stari. Ambicija u čovjeku je vječna, pa samim tim i ambicija “nevidljivog čovjeka”. U tom smo pogledu svi mi “nevidljivi”. Nažalost, sve je više onih kojima nemoralna ambicija stvara pakao života u kojem žive. Oni se sa tim moraju boriti, ali u toj borbi često dolazi do samouništenja vlastite osobnosti i karaktera. I to ne samo osobnog, već i ljudi oko tog samog pojedinca. Najbolji primjer za takvo nešto je i upravo najnovija ekranizacija Nevidljivog čovjeka u režiji Leigh Whanella.

Sjećam se kad je film došao u kina, kako smo ja i djevojka, kao pravi ljubitelji horora, bili baš nabrijani na ovaj film. Osjećali smo da bi to napokon mogao biti dobar, ali ponajviše pametan horor film. Iskreno rečeno, nakon gledanja nismo sad pali nešto u nesvijest od oduševljenja, ali nismo bili ni razočarani. Sve u svemu, bio je to vrlo dobar film kojemu najveća vrlina nije sama priča, već doživljaj te iste priče. Kada to kažem, onda mislim kako sama radnja filma nije ništa sad originalno i nešto što nije viđeno, ali pristup koji je redatelj odlučio primijeniti u režiji, obrađujući jednu osjetljivu temu, sasvim sigurno zaslužuje najveći mogući respekt.

Scenarij filma nije savršen, ima tu nekih nedostataka koji su i više nego očiti, ali kvragu, sve to padne u drugi plan radi samo jedne osobe – Elisabeth Moss. Ako postoji razlog radi kojeg svakako morate pogledati ovaj film, onda je to zasigurno Elisabeth. Ona je doslovno pojela ulogu i ne samo da ju je pojela za večeru, već je odglođala ostatke do kosti. Glođanje kao radnja je sasvim prigodna usporedba, jer i njen lik, odnosno njena osobnost, u filmu itekako bude “pojedena”, sve do osjećaja sitosti. Ja sam se kao gledatelj upravo tako osjećao. Ušao sam u kino dvoranu gladan kao hijena, a nakon gledanja sam bio sit poput vuka nakon što je izvršio masakr nad lokalnim ovcama. Osjećaj glada i sitosti prevladavaju u samom filmu, a to se posljedično i prenosi na gledatelja.

Tu sve pohvale idu redatelju filma Leigh Whannell, koji će vam možda biti poznat po ulozi u filmu Slagalica strave, baš kao i režiji jako dobrog filma “Upgrade”, kojeg vam svakako preporučam za gledanje. Iako mu je ovo tek treći film kojeg je režirao u karijeri, jasno je kako se talenat u rađanju itekako vidi. Njegov način snimanja u svakom je mogućem smislu najbolji dio filma. On je kao redatelj toliko obavio odličan posao, da vam čak i ne smetaju toliko neke već spomenute mane u samom scenariju. Ako je ikada kamera u bilo kojem filmu ispunila u punom svom potencijalu svoju svrhu, onda je to bilo upravo u Nevidljivom čovjeku. Nevjerojatna je lakoća sa kojom je redatelj samim kadrovima u filmu kod mene izazivao osjećaj nelagode. Često sam se za vrijeme gledanja znao pitati gdje i u kojem kadru se nalazi “nevidljivi čovjek”. Na taj način i obični kadar postaje poseban na neki posebno uznemirujući način. Stalno imate osjećaj kao da je netko u prostoriji sa vama, što je osjećaj koji, složiti ćete se, nije nimalo ugodan. U tom pogledu se itekako možemo poistovjetiti sa glavnim ženskim likom, za koju želimo i trebamo navijati od samog početka, pa sve do kraja filma.

Ako već pišem o glavnom ženskom lik, onda posebno trebam naglasiti kako on ni u kom pogledu ne bi bio tako uvjerljiv da nije bilo maestralne i oskarovski vrijedne izvedbe Elisabeth Moss. Ova glumica me prethodno oduševila u filmu US redatelja Jordana Peela, pa iako je tamo imala sporednu ulogu, bila je toliko dojmljiva u nekoliko scena, što je bilo dovoljno da se vidi koliko se u njoj nalazi glumačkog talenta. Taj talenat je posebno isplivao na površinu u ovom filmu. Opet kažem, može vam se ne sviđati ovaj film, ali morate poštivati način na koji su nam Moss i redatelj servirali ovu priču. Jer razmislite, ovako nešto odglumiti, nije bilo nimalo jednostavno, pogotovo u scenama kada se bori sa nečim nevidljivim. Te scene su zbilja za svaki mogući respekt i tu Mossici treba skinuti kapu do poda.

Isto tako, svidjela mi se sama osobnost njenog lika, što je posebno važno u vremenu u kojem živimo. Klasični Wells u modernom ruhu, to bi možda bio najbolji opis ovog filma. Mnogi će reći kako je ovaj film još jedan tipičan uradak u kojem se promovira  “metoo pokret, odnosno moć žena. Da, slažem se da ima filmova koji tu temu obrađuju na nakaradan način, te su zapravo uvreda za mozak, ali to nikako nije slučaj sa ovim filmom. Kada je u pitanju glavni ženski lik, mi zapravo ne znamo puno toga o njoj, samo znamo da je žrtva zlostavljanja i to nam je i više nego dovoljno. Mi tada postajemo njeni navijači, odnosno najveća moguća potpora. Ne preispitujemo njene odluke, već samo želimo da uspije u svim svojim naumima.

Kada je u pitanju “nevidljivi čovjek”, onda vam tu neću previše toga otkrivati. Samo ću reći kako najbolji dio filma i jeste kada nevidljivog čovjeka samo osjećamo. Mi ga ne vidimo, ali baš poput laganog povjetarca, mi ga ćutimo, odnosno svjesni smo da je on tu. Mi tada gubimo kontrolu, osjećamo nemoć, baš kao i lik u filmu. Nije slučajno da je u filmu izrazito jasna povezanost sa modernom tehnologijom. Sasvim prigodno, jer živimo živote koji su nam nezamislivi bez “pametnih telefona’, tako da često imamo osjećaj kako nas oni promatraju, odnosno da imaju kontrolu i moć nad nama, što nije daleko od istine.

Ta psihološka moć filma je zapravo njegov najveći plus. Da se razumijemo, ima tu i jump scare trenutaka, kada redatelj koristi taj adut da bi nam dočarao psihologiju glavnog lika. Meni to nije smetalo, jer nije bilo pretjerano, već u sasvim dovoljnoj mjeri i sa ciljem. Zanimljiv je i prijenos psihologije glavnog lika na ljude koji joj žele pomoć, ali je zapravo ne razumiju. To nerazumijevanje je glavni problem za osobe koji su se u bilo kojem trenutku u životu susrele sa bilo kojim oblikom zlostavljanja.

Ovaj film baš zato treba pogledati, upravo zbog poruke koju nosi. Naravno, ne treba u tom pogledu sve što se događa u filmu shvaćati doslovno, već na neke stvari treba gledati u metaforički. Veliku i važnu ulogu u “Nevidljivom čovjeku” ima i glazba. Ona je ovdje rekao bih “li-la”. U nekim trenucima je u potpunosti pogodila ugođaj filma, a u nekim je glazba pretjerana do te mjere da poželiš da nestane. Ali opet, možda je i to bila namjera redatelja. Glazba u tom trenutku doslovno postaje nevidljivi čovjek, osoba koju čujete, a ne vidite.

“Najstrašnije su stvari one koje ne vidite”. Kada je film izašao u kina negdje u trećem mjesecu ove godine, nitko nije mogao ni pretpostaviti da će upravo ovaj tagline biti savršen opis za ono sa čim se svijet danas bori. Naravno, tu mislim na ovu šugavu koronu, a koja je najbolji dokaz tvrdnji kako se bojimo najviše onoga što ne vidimo. Upravo taj strah od nepoznatog i nevidljivog, odnosno prikaz ljudskog ponašanja kada se nađe u takvoj situaciji, čini ovaj film nikad prigodnijim za gledanje, te samim tim vrijednim vašeg filmofilskog vremena.