Meni – da, Chefe!

“Da, Chefe!”

Horor. Komedija. Dva različita i na prvi pogled u potpunosti nespojiva filmska žanra. Da, na prvi pogled, ali se zato na svaki drugi čine kao savršeni spoj koji jako dobro funkcionira. Horor i komedija često zajedno izgledaju poput prevarenih partnera koji se zbog odbacivanja imaju potrebu još više dokazivati ostalim žanrovskim preljubnicima. Ne postoji ništa teže nego napraviti dobar horor, jednako kao i komediju. Zapravo, komedija je u današnje vrijeme gotovo pa nestala, ponajviše jer se svi na sve vrijeđaju, tako da se može reći kako ju je upravo horor prigrlio kada su je svi drugi odbacili. Spoj horora i komedije nikada nije bio jednostavan, pa je za takvo žanrovko miješanje itekako potreban dobar koktel majstor. Mark Mylod poznato je redateljsko ime, i to ponajviše zahvaljujući radu na uspješnim serijama kao što su “Igra prijestolja”, “Shameless” i “Succession”. Kada su u pitanju filmovi, Mylod je najviše koketirao upravo s komedijom, i to u svega tri dugometražna naslova. “The Menu”, njegov posljednji film, upravo je spoj onog najtežeg – horora i (crne) komedije.

Da kojim slučajem nisam vidio ime redatelja, sasvim sigurno bih pomislio kako se iza kamere pojavio uskrsli Robert Altman. Jer način na koji su nam predstavljeni likovi, počevši od mladog para Tylera (Nicholas Hoult) i Margot (Anya Taylor-Joy), preko neimenovane filmske zvijezde (John Leguizamo), gastronomke kritičarke Lillian (Janet McTeer) i njenog urednika Teda (Paul Adelstein), bogatih financijera i bračnih parova, pa sve do glavne zvijezde filma i kuhinje Chefa Slowika (Ralph Fiennes), definitivno podsjeća na Altmanov stil režije, ponajviše na njegovo remek djelo Gosford Park. Pozivnica koja je od strane Chefa Slowika upućena svim tim (kritičarskim) snobovima, zapravo je pozivnica i za nas gledatelje, pa tako imamo posebnu prigodu, istina za nešto manje od 1250 dolara po glavi, uživati u ovom jedinstvenom filmsko kulinarskom meniju.

Ono što bih odmah u startu želio naglasiti, kada sam se već dotaknuo glumačkih uloga, onda su upravo izvedbe glavnih protagonista. Tu se, naravno, izdvaja izvanredni Ralph Fieness u ulozi Chefa Slowika koji je gospodario filmom na isti način na koji je to radio u kuhinji. Fienessa sam uvijek doživljavao kao glumca kojem najviše i pašu uloge koje u sebi imaju određenu dozu jeze. Nešto slično je, uostalom, pokazao u filmu “Crveni zmaj” gdje je također bio i više nego briljantan. Njegovu izvedbu u Spielbergovoj “Schindlerovoj listi” da i ne spominjem. No čak i kada tumači pozitivce na filmu, poput uloge kakvu je imao u James Bondu, ono što ga čini posebno zanimljivim definitivno je taj njegov pogled koji je privlačan upravo zbog te teško skrivene podmuklosti. Fienessova izvedba je ovdje poput najfinijeg jela, odnosno umjetnost koja se jednostavno mora osjetiti. Iako moram priznati kako me na trenutak podsjetio na Voldemorta koji se nakon pobjede u “Večeri za pet” odlučio na vođenje vlastitog restorana.

Pored Fienessa, moj osobni favorit definitivno je urnebesno dobri Nicholas Hoult. Moje uživanje u njegovom liku ponajviše se odnosi na činjenicu kako je on savršeno zrcalo današnjih “velikih kritičara”. Naime, Houltov lik je pretenciozni snob koji zna sve o hrani, te vješto barata svom mogućom terminologijom. Puno je danas takvih znalaca, uz Holulta u filmu tako imamo i uvaženu gastronomsku kritičarku koja si je doslovno umislila da je Božica kulinarske pravde. No kada se takvima pruži prilika da u praksi pokažu što znaju, onda stvari postanu malo drugačije. U tom smislu možete slobodno umjesto “hrane” staviti bilo što, evo primjerice “film”,  i dobit ćete u njihovim likovima sliku i priliku današnjih sveznalica, običnih internetskih snobova koji prodaju pamet, kritizirajući sve i svašta. Jer, naravno, uvijek je lakše privući pažnju pljuvanjem, i baš zato je ugodno promatrati kako se ta pljuvačka tim istim snobovima vraća i cijedi po licu.

Ako postoji lik kroz koji mi kao publika i gledamo film, onda je to svakako Margot (odlična Anya Taylor-Joy). Ona se od samog početka čini kao strano tijelo, tipična djevojka iz susjedstva koja je zapela na tom luksuznom mjestu sa svim tim pizdunima. Njene oči, sasvim prigodno, zapravo su i naše oči. Usudio bih se reći kako Margot, uz naravno Chefa Slowika, najbolje i degustira žanrovske odrednice filma. (Crni) humor u filmu je suptilan, nije nametljiv, pa upravo iz tog razloga i sve šale djeluju poput savršeno serviranih jela. Pored toga, humor najviše paše upravo kroz situacije u kojima se, svaki posebno, iznenada pronađu određeni likovi. Tome, dakako, pomažu i uvjerljive interakcije među njima, a koja je opet pojačana i vizualnim dijelom kroz prezentaciju samog jela, odnosno lika i (ne)djela protagonista. Film, istina, ima puno humora, ali istovremeno ne gubi na uvjerljivost kada Chef, poput sipe, pusti crnilo na jelovnik.

“Meni” bi ipak bilo pogrešno proglasiti običnim hororom jer on to definitivno nije, ali to nikako ne znači da film nema u sebi neke jeza scene koje izazivaju tenziju radnje. Taj dojam dodatno pojačava osjećaj izolacije samog mjesta, posebno kada se stvari krenu razvijati ubrzanim tempom, ili bi bilo preciznije reći kada sljedovi filma odmiču prema desertu. Film, dakle, uspješno balansira između tenzije trilera, satirične komedije i horora. No za sve to trebala je postojati podloga. Jer, večera se nikada ne poslužuje od deserta. Dakle, glavni aperitiv ovog filma definitivno su eksterijeri i interijeri kroz koje nas glavna Chefova pomoćnica Elsa ( jezivo zastrašujuća Hong Chau) upoznaje u onom psihološkom smislu s načinom pripreme hrane, što je zapravo odlična metafora za mjesto gdje ćemo kasnije provesti najviše vremena. Kroz taj fizički prikaz prostora, a koji oslikava psihološko stanje likova, zapravo smo dobili odličnu parodiju na snobizam i samoljublje.

Fokus samog filma, a što želim posebno naglasiti, nikada nije samo na jednoj stvari, već redatelj kroz trokut satire, komedije i trilera stvara osjećaj horor neugode. Kamera filma nikada ne miruje, već nas poput prave zavodnice vodi na mjesta koja joj se čine posebno zanimljivima. To je izuzetno efikasno, posebice što i svaki od likova ima neki svoj određeni zadatak, neku svoju svrhu, što opet neodoljivo podsjeća na Altmanovsku režiju iz koje je neosporno i Mylod crpio inspiraciju. To kao posljedicu ima uvijek privlačnu nepredvidljivost, posebice kada pomisliš da si uspješno prognozirao ishod nekog (slijeda) razgovora. Film tako više djeluje poput vožnje, a manje kao pripovijedanje. U tom smislu se mijenja i naš pogled prema nekim likovima, čiji se okusi mijenjaju poput hrane na savršeno serviranim tanjurima.

Jezgra ovog filma bez ikakve sumnje su Anya Taylor-Joy i Ralph Fiennes. Istina, oni su u stalnom sukobu, ali među njima opet postoji neka poveznica. Ta poveznica je itekako bitna, i to upravo zbog jedne druge, još bitnije – gledatelja sa samim filmom. Istina, oni možda imaju suprotna stajališta, ali to održava upravo dinamiku između njih dvoje i samim tim i oni postaju istovremeno uvjerljivi i zavodljivi. Njihov međusobni odnos nije samo važan za klimaks radnje, već i zbog poruke koju film želi poslati. Ona, srećom, nije pretenciozna, nije ozbiljna niti kontroverzna, već je itekako privlačno snažna upravo u svoj toj jednostavnosti.

Sporedni likovi u filmu itekako su važni, i to ponajviše kroz taj mračni cinizam koji ih najbolje portretira. Oni su, istina, izuzev Holuta i Taylor Joy, većinom u pozadini. Na taj se način stvaraju njihovi karakteri koji, istina, jesu stereotipni, ali zato savršeno pašu uz njihovu umjetničku pretencioznost. Savršena sinkronizacija režije i samog scenarija, odnosno dijalozi koji su u idealnoj simbiozi s kadrovima, doslovno djeluju poput sljedova menija. I baš kako se sljedovi mijenjaju, tako se mijenja i sam ton filma. Film tako djeluje svježe, a što opet pojačava stalno prisutnu tenziju koja nam donosi hranu koju nismo naručili, ali je svejedno želimo kušati. Istina, postoje određeni trenuci koji stvaraju samo prividan mir, a koji opet, paradoksa radi, stvara još snažniju potrebu za degustiranjem Chefova jelovnika.

Prezentacija samih jela itekako je narativno privlačna. Ovo je film koji je itekako zavodljiv u svom konceptu, alegoriji, i na kraju savršenom finalu koji djeluje poput opere. No, bilo bi pogrešno misliti kako je misterija glavni pokretač filma. Upravo suprotno, dobar dio misterije bude otkriven prilično rano, tako da bi “Meni” prije nazvao gastronomskim pogledom na društvo današnjice. Ovo je film o mnogočemu. Okej, ako baš hoćete i o misteriji, prihvaćam i to, ali mi se nekako čini kako je ovdje prije svega riječ o opsesiji, odnosno o svim njenim posljedicama. Što kada opsesija postane noćna mora? To je najbolje prikazano upravo kroz lik Chefa, a prema kojem se, priznajem, nikada nisam znao postaviti. E to je za mene bila misterija. Chef Slowik je na momente čudan i uvrnut, dok s druge strane, i to poprilično sramežljivo, skriva u sebi emotivni slom, ili bi bilo bolje reći normalnost koja se nazira iza arogancije. Nema nikakve dovojbe kako je ovo Fienessova ponajbolja izvedba, a što najbolje dokazuje upravo moja neodlučnost prema onome što njegov lik u filmu jest.

Film se u suštini događa većinski samo na jednoj lokaciji, što je samo po sebi jako izazovan zadatak. Srećom, dosada je zadnje što ćete osjećati za vrijeme gledanja filma. Glavni razlog leži u tome što je gotovo svaki lik itekako zanimljiv, tako da doslovno ne možeš skinuti pogled. Pa čak i na jednu pijanu babu. Sva ta kolekcija likova djelovala je poput romana Agathe Christie u kojem se upoznajemo sa svim tim različitim osobama, da bismo tek kasnije krenuli u istraživanje njihovih osobnosti. Sve to su jako dobro ukomponirali u scenarij Seth Reiss i Will Tracy. Treba također reći kako je sam scenarij bio na poznatoj hollywoodskoj “crnoj listi”, tako da mi je itekako drago što je napokon došao na glavni meni, jer nam u svijetu kopija itekako nedostaje ovakve originalne “hrane”.

Zvuk je također jako bitan u filmu, tako da vjerujem kako ćete ga u potpunosti doživjeti jedino ako ga osjetite u udobnosti kino dvorane. Ono što je mene posebno oduševilo, svakako je dojam koji je na mene ostavio običan Chefov pljesak, za koji na prvo slušanje nikada ne biste pomislili da vam može izazvati bilo kakav osjećaj jeze. Pa ipak, on to radi, posebice kada se nakon toga čuje – “Da, Chefe!” Taj osjećaj kulta, stvara popriličnu neugodu, a koja se pojačava sa svakim novim pljeskom. Nekako mi se čini kako taj pljesak i simbolizira status koji bi neki ljudi željeli imati. Pljesak je također i traženje ravnoteže između straha i radosti, i to sve da bi se makar približno održao osjećaj privilegiranosti. Chef je umjetnik kojeg svi traže u sebi, ali ga malo tko pronađe. Smisao života tada samostalno pleše zastrašujući ples, dok redatelj istovremeno pojačava divljenje prema onoj jednostavnoj umjetnosti i jednostavnim umjetnicima, ma koliko god opsesivni bili, dok s druge strane stvara još veći prijezir prema onim drugima, perverznim monstrumima koji umjetnost žele pretvoriti u svoja vlastita jela koja nisu sposobni sami spremiti.

“Meni” je film od kojeg sam nakon prvog gledanja trailera imao velika očekivanja. Srećom, on je ta očekivanja debelo nadmašio. Jedina mana filma definitivno je osjećaj gladi koji ćete imati nakon gledanja. Ali nije ni to toliko loše, kada bolje razmislim. Uostalom, nije li Clarence Worley rekao kako je nakon kina najbolje pojesti komadić pite i razgovarati o filmu. Pita, burek, cheeseburger, sasvim je svejedno. Što jednostavnije, to bolje. Ne vjerujete mi? Nema problema, uvijek za alternativu imate neko putovanje na izolirani otok i degustiranje elitnih jela u eksluzivnim restoranima. Izbor je Vaš. I dalje niste sigurni u odluku. Ništa lakše. “Meni” u kinu vam je poslužen, slobodni ste ga degustirati. Uslast!