Nocturnal Animals – estetika Toma Forda

“Kada nekoga voliš, onda moraš biti oprezan s tim, ne možeš to tek tako lako odbaciti”.

Razmišljajući o tome kako započeti osvrt na ovaj film, prvo što mi je palo na pamet bio je ovaj citat. Simbolično, rekao bih, kao da mi sama misao te rečenice želi reći kako je upravo u njoj sadržano sve ono što ovaj film jest. Noćna životinja, kakve li samo prekrasne simbolike, jednako kao i ljepote u njenom značenju. Osoba s bolom u očima dok budna noću leži ispunjena kajanjem, grižnjom savjesti i ispraznošću. Da, zvuči užasno, ali zamislite kako je tek kad taj zvuk postane život. E, upravo je takav ovaj film, noćna životinja sa zvukom života.

U središtu radnje filma nalazi se Susan, zgodna vlasnica umjetničke galerije koju glumi predivna Amy Adams. Sve ono što trebamo znati o njenom liku redatelj s kirurškom preciznošću jednoj jedinog reza otkriva u prvom kadru nakon uvodne špice. Uvodna špica filma je utoliko povezana sa Susaninim likom, jer na najbolji mogući način pokazuje “apsurdnost svijeta”. Naime, u samom uvodu vidimo žene koje plešu, vesele su, zadovoljne ili jednom riječju – slobodne. Vjerujem kako će većina na te kadrove gledati s određenom dozom podsmijeha, pa čak i s gađenjem, ali upravo je to ono što Ford u nama želi izazvati. Te žene su sve ono što svijet od njih ne želi da budu, one su sve ono suprotno od svih mogućih zadanih normi. Pa ipak, njih za to nije briga, one nisu opterećene s tim i to naprosto ignoriraju. One su slobodne od svih tih predrasuda i upravo ih to oslobađanje i čini slobodnima i sretnima. A oni koji su slobodni – plešu.

Nakon tih nekoliko uvodnih minuta, fokus se prebacuje na Susan (Amy Adams). Njen izraz lica je izraz ‘noćne životinje’ – bolan, tužan i budan. Ubrzo nakon toga mi otkrivamo kako je Susan zapravo sve ono što norma svijeta i društva očekuje od pojedinca. Ona je uspješna, bogata, ima zgodnog muža, ogromnu kuću, predivno izgleda, ukratko ima sve preduvjete da bude sretna i zadovoljna. Jer, kvragu, ako svijet tako kaže, onda tako mora biti. Pa ipak, ona je sve suprotno od toga. Ona je iznutra (is)prazna, baš kakav joj je zapravo i život, njen brak je loš, suprug je vara, na kraju je postala sve ono što nije htjela biti. Taj kontrast između žena koje plešu, iako im društvo govori kako bi trebale plakati i sramiti se svoje pojavnosti, s jedne strane i žene koja plače u sebi, iako joj društvo govori kako bi trebala plesati, s druge strane, zapravo je savršena poveznica između dvije priče koje ćemo pratiti u nastavku samog filma.

Gotovo je nevjerojatno kako nas je redatelj Ford u vrlo kratkom vremenskom periodu uvukao u samu priču filma. To se najbolje ocrtava u trenutku kada Susan dobije pošiljku u kojoj se nalazi rukopis budućeg romana njenog bivšeg supruga Edwarda. Ona prilikom otvaranja pošte posječe prst, što nije nimalo slučajno, jer joj na taj način njen bivši želi poručiti istu onu poruku koju redatelj želi poručiti nama. Spremite se za krvavo putovanje emocija. Koliko je samo simbolike u toj maloj porezotini, tako maloj, a opet tako velikoj. To je porezotina koja šalje poruku svega onoga što dolazi i koja vrišti – osjeti što si mi učinila! Roman je za nju zapravo zamka.

Iako se može učiniti kako Susanin odnos s bivšim mužem, a kojeg utjelovljuje brutalno talentirani Jake Gyllenhaal, gledamo isključivo iz njene perspektive, nekako sam mišljenja kako u trenutku kada Susan počne čitati roman sve to skupa postane dvosmjerna ulica. Istina, mi imamo vizualnu sliku onoga što Susan zamišlja, ali glavnu ulogu u toj slici imaju osjećaji koje osjeća i živi upravo Edward. Upravo zbog toga njene reakcije na ono što čita i jesu takve, baš zato što je suočavaju s istinom koju nikad nije željela priznati. Međutim, ta borba nije samo njena, jer ako se Susan bori sa istinom, s druge strane imamo Edwarda koji se bori sa prošlošću, onom istom koja mu je nanijela toliko boli i koju nikako nije mogao pustiti. Taj sukob je ujedno i poveznica svijeta koji gledamo i onoga kojeg čitamo zajedno sa Susan. U cijelom tom procesu, najvažniju ulogu u filmu svakako ima Amy Adams. Tko god kaže da je ona loša glumica, taj stvarno nema pojma o ničemu. Ovaj film je najbolje potvrdio koliko je pravi glumački izbor od strane redatelja jako bitan za sam doživljaj filma. Naime, ovaj film je vrlo lako u krivim rukama mogao ispasti jako dosadan i monoton. Srećom to se nije dogodilo, i to u velikoj mjeri zahvaljujući Amy. Scene i kadrovi u kojima ona čita taj roman naprosto su toliko pune života, tako da sam imao osjećaj da zajedno čitamo emocije. Ja na njenom licu, a ona u slovima romana.

Posebno su dojmljivi oni trenuci kada se ništa ne kaže, već kada Susan glumi licem. Naočale na njenom licu također imaju simboliku, jer joj pomažu da vidi bistrije onu sliku koju nikad nije željela izložiti u galeriji vlastite duše. Čitajući roman, Susan je itekako svjesna kako je to osobna priča čovjeka kojeg je povrijedila. Metafora osjećaja tu posebno dolazi do izražaja, jer iako gledamo različitu sliku realnosti i fikcije osjećaji ostaju isti. Susan čak i zamišlja glavnog lika romana imena Tony kao Edwarda. Ona projekcira sve ono što je osjećala prema njemu kroz taj lik iz romana, baš kao što se i on kroz taj lik bori s boli koju je ona uzrokovala. Tony je lik kojeg upoznajemo kao nekoga tko je oženjen za Lauru, prekrasnu suprugu koja je vrlo nalik Susan. To, naravno, nije slučajno, jer Laura u biti i jeste Susan, ali ona Susan u koju se Edward zaljubio.

Glavni negativac filma, neprepoznatljivi ljepotan Aaron Taylor – Johnson, u tom je pogledu sve ono što je Susan postala, odnosno netko s kim se Edward kroz lik Tonya mora suočiti. Kada smo već kod “prljavo zgodnog” Johnsona, moram reći kako ga uopće nisam prepoznao tijekom cijelog filma. Čudan je to osjećaj, zaista, jer vidite njegovo ime na uvodnoj špici, dok s druge strane film prolazi i vi se pitate – pa gdje je on više?! Uloga koja je Aaronu donijela i više nego zaslužen Zlatni Globus, jer je zbilja utjelovio lika koji je sirov, brutalan i mračan. On je netko koga želite mrziti, a da pri tome ne osjećate nimalo grižnju savjesti. On je demon, onaj demon s kojim se moraju jednako suočiti kako Edward, tako i Susan.

Od ostalih uloga, nikako ne smijem zaboraviti Michael Shannona, a koji je za ulogu u ovom filmu bio nominiran i za Oscara. Ništa čudno, jer ako je suditi po pričama iza kulisa, tijekom cijelog snimanja filma, on je bio cijelo vrijeme u ulozi, tako da su mu se svi bojali i približiti za vrijeme pauza. Njegov način govora tjera vas da mislite kao da je na stalnom rubu litice. Shannon je zaista lik kojeg se iskreno bojim, ali je u ovom filmu, pored već prisutne jeze u samom pogledu imao i određeni šarm i humor. U nekim scenama sam doslovno umirao od smijeha na neke njegove izjave, ali kada sam se malo dublje fokusirao na njegov lik, zapravo sam shvatio kako je on zapravo sve ono što bi Edward želio postati. On je poput neke vrste njegove savjesti koja mu se obraća kroz lik kojeg je stvorio u romanu. Moraš biti snažniji, hrabriji, odlučniji – nećeš valjda dozvoliti da se izvuku sa tim – govori u jednom trenutku Shannon. Ne treba puno da se shvati kako Edward to čuje kao poruku samom sebi, jer iako je uvijek bio gledan kao “slabić”, on sada želi postati jak, snažan, želi ubiti onog starog sebe. Fikcija Tonya kao realnog Edwarda u Suzaninim očima ima itekakvog smisla, i to ne samo kroz poveznicu likova, već i stvari ali i drugih osoba.

Ništa kod Forda nije slučajno, jer on je uvijek bio redatelj koji stavlja fokus na detalje. Crveni kauč kao gubitak voljene osobe i djeteta kojeg nikad nije imao, prikaz istog auta kao simbola vožnje i prekida jedne veze. Ranjena izložbena umjetnost u galeriji kao prikaz unutrašnjosti duše, baš kao inspiracija umjetnika za stvaranjem nečeg velikog kada proživljava veliku bol – sve je to povezano i smišljeno kao savršene životne puzzle. Bol dolazi od umjetnika. Umjetnost dolazi od boli. Umjetnost je još jedna poveznica između dva svijeta koja pratimo. I dok je Susanin svijet siguran, Edward je taj koji preuzima rizik, on želi izazvati taj svijet na dvoboj, onaj sraz koji je tako dugo izbjegavao. Susan ga i dalje izbjegava, i tu dolazimo do apsurdnosti lažnog svijeta, jer je onaj stvarni puno gori, kako se zgodno izrazio jedan lik u filmu. Ali paradoksa radi, Susanin svijet je stvaran svijet, dok je priča iz romana lažna. Pa ipak, ta lažna priča, u cijeloj svojoj sirovosti, postaje puno realnija nego bilo što drugo u njenom stvarnom životu. Priča iz romana je crna, uznemirujuća, ali istovremeno puna života i emocija. S druge strane, njen život je ispunjen luksuzom, ali je prazan, ispunjen tugom i kajanjem.

Evolucija likova je također zanimljiva, pogotovo kada je riječ o Susan. Ako bolje pogledate, uočiti ćete kako je ona uvijek savršenog izgleda, doslovno pazi na svaki detalj. Od haljine koju nosi, pa sve preko šminke i nakita. Ona djeluje hladno, kao da je napravljena od stakla. U tom smislu sam interijer u kojem ona živi na neki način oslikava nju samu. Ona je krhka, baš kao i stvari u kutiji koje možemo vidjeti u njenoj kući. Ona je zapravo ta krhka, lomljiva stvar u kutiji. Ali da bi došla do tog stanja, odnosno da bismo je mi mogli takvu upoznati, potrebno je čitati zajedno s njom. Ona je naša žena koja nam čita, ali ta priča je sve samo ne ugodna.

Spomenuo sam prethodno kako je Ford opsjednut detaljima, pa tako kod njega ništa nije slučajno, kao npr. cameo uloga Laure Linney koja se pojavila u ulozi Susanine majke. Cameo uloge se u većini slučajeva vežu uz samu fizičku pojavnost, a ne toliko uz bitnost samog lika za radnju. Kada su u pitanju “Noćne životinje”, cameo postaje ono bitno, jer uloga i portret majke u filmu za Susanine buduće odluke oduvijek je bila itekako važna. Scena razgovora između njih dvije, možda je prva koja će vam pasti na pamet kada budete nakon gledanja analizirali ne samo Susanin lik, već i film općenito.

“Ono što sada voliš, kasnije ćeš mrziti. Svi se mi na kraju pretvorimo u svoje majke” – proročanski će čuti majčine riječi.

Laura Linney je samo u toj jednoj sceni prikazala svoju kćer jučer, danas i sutra. Mi tu upoznajemo njenu pozadinu i osobu koja je na nju utjecala i osobu u koju se Susan pretvorila, iako to nije htjela.

Kada je riječ o samom načinu na koji je Ford snimio Noćne životinje, onda bi se to ukratko moglo ovako opisati – napetost Hitchcocka, stil Nicolasa Widing Refna, drama De Palme, brutalnost Cohena, misterioznost Lyncha. Cijeli film diše 90-e, gdje je je gotovo pa nemoguće predvidjeti gdje će vas Ford iduće odvesti. Tu mu je itekako pomogla naracija filma, pogotovo kada glavni lik prestane s čitanjem u trenucima gdje se dogodi neki anksiozni trenutak, poput scene noćne “utrke”. Film izgleda odlično u svakom kadru i to uspijeva zahvaljujući priči, a ne nekakvim prozirnim trikovima. Montaža filma je smišljena i tjera te da postavljaš pitanja, što je fikcija, što je stvaran život, a što je inspirirano samim životom. Sve se to na kraju spaja u jednu psihološku cjelinu. Jednostavno precizno, savršeno i pametno. Nocturnal animals je filmofilski naslov koji je poput udarca koji osjetite tek kada se rana ohladi. Tada postanete svjesni što vas je udarilo i o tome jednostavno ne možete prestati razmišljati. Kraj filma, koji vam naravno neću otkriti, zapravo najbolje opisuje samu poruku filma. Iako vam možda na prvu neće biti jasno zašto je Ford izabrao upravo takav završetak, s odmakom vremena će vam, vjerujem, sve sjesti na svoje mjesto.

Što je zapravo najvažnije u životu? Odgovor na to vječno pitanje dao je upravo Ford kroz svršetak ovog filma. Da li je osveta jedino učinkovita kada je krvava? Ili je najgora osveta saznanje jedne strane kako je cijelo vrijeme bila u pravu, dok se ona druga guši u boli svojih krivih odluka? Dati nekome ponovnu nadu, pa mu je oduzeti. Ja glasam za ovo drugo. I na kraju, što je zaista važno u životu, da opet ponovim to pitanje. Da, svi mi imamo svoje neke strasti, ljubavi, želje i potrebe. Ali što je ono najbitnije od najbitnijeg? Pa možda najbolje da citiramo samog Tom Forda – da, ja obožavam modu, obožavam umjetnost, filmove, sve ja to volim, ali ono što mene najviše ispunjava i što me čini sretnim u prvom je redu osoba koja je uz mene i koja mi je podrška u dobrim i lošim trenucima. Kada pronađete takvu osobu, čuvajte je i cijenite, jer ako je izgubite drugu šansu nikada nećete dobiti. Tom Ford vam kroz ovaj film na jedan hrabar i drugačiji način želi poručiti upravo to – kako svi mi imamo “hamletovski” izbor. Na nama je da odlučimo – biti ili ne biti “noćna životinja.”