Promising Young Woman

– Ma mala je sigurno neka drolja, vidio sam joj ja fejs profil, oblači se u neke minjake, sigurno ih je izazivala.

– Ajde neka meni neko objasniti šta cura ima raditi u kući s trojicom muškaraca? Nije sigurno tamo došla   bezveze i da se gledaju.

– Ima pravo šta ju je istukao, mala je teška kurva, svi to znaju u gradu, nije ni čudo šta je čovjek pukao.

– Pogledaj ti kako to provocira sa onim dekolteom, šta je drugo očekivala.

– Sponzoruša obična, to su momci iz dobrih familija, laže samo da bi im izvukla novce.

– A šta je do sada čekala?

Ne, ovo nisu citati iz filma, već komentari na portalima ispod naslova :

– “Silovana djevojka od strane sedmoro jadnika (namjerno ne koristim izraz muškarci) u Zadru, i to u nekoliko navrata u dužem vremenskom periodu.”

– “Trojica silovali djevojku u jednoj kući u Imotskom.”

– “Dečko prebio curu u kafiću u Zadru.”

– “Studentica optužila profesora za zlostavljanje.”

Čitajući ove bljuvotine ispod vijesti o silovanjima i zlostavljanjima nesretnih djevojaka, često si pomislim da sanjam, da se to ne događa. Netko će reći, ma to su budale, neradnici koji ne znaju šta će od dosade pa onda piskaraju gluposti po društvenim mrežama. Da, slažem se samo u jednom – to jesu budale, ali ovo što pišu nisu samo gluposti, već puno više od toga. Naime, iza svakog tog komentara se krije živo biće, stvarna osoba. Ta osoba je dio društva u kojem živimo i to je naprosto zastrašujuća činjenica. Nažalost, upravo sa pristupom ‘lako za njih’, zapravo im radimo najveću uslugu.

Ajmo sada zamisliti neki imaginarni svijet koji bi funkcionirao po zakonu ‘lako ćemo.’

Hodamo tako djevojka i ja trgovačkim centrom, kada se ispred nas pojavi jedna super zgodna mlada cura. Gotovo pa da nije postojala osoba koja se nije okrenula za njom. Iskreno, mi prvi uvijek zajedno komentiramo zgodne cure, tako da ni ovaj put nismo propustili međusobno uputiti komplimente za djevojku koja ih je svojom pojavom zaslužila. I sad si razmišljam – sudeći po svim gore navedenim komentarima, svatko tko je toga dana u trgovačkom centru ugledao tu zgodnu curu, s punim je pravom ne samo mogao nego i trebao spavati sa njom. Milom ili silom, sasvim je svejedno. Jer, kvragu, ona je to tražila. Zamisli, molim te, mučke drskosti da usred trgovačkog centra hodaš u minici, ili da, sačuvaj me Bože, pokazuješ gole noge. Ma kurva je to, izaziva.

Zamisli, molim te, još veće drskosti, da se onda nakon toga još i buni. Zamisli, molim te, još nagore drskosti, da se nakon nekog vremena, još usudi nekoga optužiti za nešto što je sama tražila. Internet i društvene mreže su čudo, to valjda svi znaju, pa čak i oni koji nisu dio generacije koja je odrasla na fejsu, instagramu, TikToku (onom koji ne curi), Twitteru…itd. Ali najveće čudo od svega, ali ono negativno, zapravo je ignoriranje ovakvih stvari i mišljenja. I ne, to nisu samo komentari, to su ljudi koje svakodnevno susrećete na ulici, ljudi s obiteljima, ljudi sa imenom i prezimenom. I to je, baš kako rekoh, najveći horor od svih – ignoriranje i omalovažavanje.

Upravo je taj prikaz ignoriranja i omalovažavanje ono što je onu filmsku “Djevojku koja obećava” učinilo ponajboljim filmskim naslovom, a koji možete upravo pogledati u našim kinima. I tako je film koji kroz priču o ignoriranju i omalovažavanju dobio itekako zasluženo pažnju, jer je u međuvremenu dobio čak pet nominacija za Oscara (film, režija, glavna glumica, scenarij, montaža).

O samoj radnji filma vam neću previše pisati, tako da bih vam čak preporučio da uopće ne gledate trailer prije gledanja. Mislim kako će vas na taj način film još više uzdrmati, te će vas nakon gledanja natjerati na dugo razmišljanje. Jednom je Jean Luc Godard izjavio kako je samo pitanje vremena kada će se razvesti parovi koji nemaju sličan ukus za filmove. Ovaj film je zapravo najbolji primjer toj tvrdnji, jer progovara o temi oko koje ne vrijedi ona “ukusi su različiti”. Srećom, razgovarajući s curom o filmu nakon izlaska iz kina, bio sam sretan što imamo potpuno isto viđenje oko svega što je film obradio. Mislim kako je to jako bitno, jer to više nije pitanje filma, nego i pogleda na neke važne životne stvari. I zato smatram da svatko tko bi ovaj film, odnosno sve ono o čemu progovara, nazvao neozbiljnim, dovoljno rekao o samom sebi. Nažalost, ima i takvih. Upravo je radi toga “Djevojka koja obećava’ moćan, moćan ali ponajviše važan film.

Carey Mulligan kao Cassandra apsolutno je “djevojka koja obećava”, u prenesenom i doslovnom smislu. Kao glumicu sam je posebno zavolio u filmu Drive, kao i u podcijenjenom remek djelu “Shame.” Zapravo, dosta bih se namučio da se sjetim uloge u kojoj ova talentirana glumica nije briljirala. Uloga u ovom filmu svakako joj spada među najbolje, tako da se ne bih uopće iznenadio da za nju bude nagrađena ‘zlatnim ćelavcem” krajem travnja, kada se održava dodjela Oscara.

Teško je žanrovski ovaj film strpati u samo jedan “koš”, jer on u sebi ima elemente psihološkog trilera, crne komedije, misterije, drame, pa čak i romantične komedije s toplo nostalgičnim zvukom 90tih. Redateljica sav taj miks “žanrovske hrane” uspješno podgrijava, servirajući nam jelo o kojem ćemo dugo razmišljati, posebice kada nas natjera na povraćanje. To povraćanje će biti samo uvjet da kao posljedicu dobijemo razmišljanje o onome što film nudi kao poruku. Jer ovo nije nikakav feministički film u kojem su svi muškarci prikazani kao negativci, već film u kojem nije važan spol, nego prikaz reakcija na događaje koji su utkani u naše društvo, odnosno koje se svakodnevno i neprimjetno događa.

Carey kao Cas(sandra) u svakom pogledu nosi cijeli film. Ona je opasna, zabavna, ali i zastrašujuća. Zapravo, kroz njen lik bi se mogao oslikati i cijeli film. Carey savršeno funkcionira u svim stanjima, fizičkim i psihičkim. Pa ipak, emocionalna vezanost za događaj koji ju je obilježio, i to ne samo nju, na neki način je zajednički nazivnik svega onoga što radi, živi i osjeća. Posebno je zanimljiv kontrast, odnosno način na koji su korištene boje u filmu. Ono što posebno upada u oči, upravo su kadrovi pastelnih boja, posebice kada se u filmu razotkriva nešto jako mučno. Interijer tako izgleda poput igraonice u kojoj se osjećate kao da se igrate poput zaigranog djeteta, odnosno u kojoj ćete za vrijeme pauze pojesti i pokoji kolač, ne sluteći da bi se bilo što loše nakon toga moglo dogoditi. Ali, nažalost, dogodi se. Baš poput oluje koja se odjednom pojavi nakon sunčanog vremena, samo sa jednom bitnom razlikom – nakon ove oluje, nikad ne izađe sunce.

Ono što bih posebno želio izdvojiti, a vezano je upravo kroz taj kontrast, svakako je izostanak nasilja u filmu. Kada kažem izostanak nasilja, onda prvenstveno mislim na drugačiji pristup u prikazivanju istog. Film tako nema eksploatacijski pristup, barem ne u onom fizičkom smislu. Eksploatacija se ovdje nalazi u interijeru osobe, što ima daleko moćniji učinak na gledatelja, posebice što je u totalnoj suprotnosti sa eksterijerom vanjštine. (Ne)prikazivanje nasilja zapravo je najgore moguće nasilje.

Osobno su mi se u sjecanju najviše urezale scene kada zajedno s glavnim likom zamišljam sve ono što ona vidi. Način na koji to gledam(o) je zastrašujuć, jer emocije koje se prikazuju na njenom licu doslovno crtaju sav horor koji ona u tom trenutku proživljava, baš kao i mi zajedno sa njom. Efekt i uvjerljivost trenutka tim je veća što osjećaš neugodu, posebice što postaješ svjestan kolike posljedice tako nešto može ostaviti na osobe. Da, množina, jer kod slučaja silovanja nikad ne nastrada samo jedna osoba, već i cijela jedna obitelj, bilo da se radi o prijateljima ili roditeljima žrtve. Najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi je da pogleda u ogledalo i da mu se doslovno zgadi ono što vidi.

Taj pristup koristi redateljica ovog filma, posebice prema “dobrim momcima” koji će ‘gospodski” iskoristiti, pardon ‘pomoći’ dami u nevolji. Iako bi mnogi mogli biti razočarani, očekujući tarantinovsku osvetu ‘dame za osvetu’, mišljenja sam kako je učinak “o za ogledalo”, umjesto “o za osvetu” puno moćniji i snažniji. Tjeranje da preispitaš sam sebe, a da u tom ispitivanju povraćaš gađenje samim sobom, najgora je moguća kazna, odnosno savršeno ogledalo za osvetu.

Gledajući ovaj film, imam osjećaj kako je do sukoba sa indiferentnosti i ignoriranjem gotovo nikad u potpunosti neće doći. Volio bih kada bih bio u krivu, ali reakcije kukavica, čast izuzecima, samo još više idu u prilog uništenju ljudskih sudbina. Sve to se oslikava kroz traumu, kajanje, ali i bijes pojedinca, ali i okruženja u kojem se taj pojedinac nalazi. Sve se to mijenja u onom trenutku kada se ono što ignoriramo dogodi nekome do koga nam je stalo. Smisao osvete u pet koraka. Kažu kako je osveta jelo koje se servira hladno. Možda, nemam pojma, ali zato sam uvjeren kako većina osvetu povezuje sa nečim nasilnim i krvavim. Ništa čudno, ne baš mali broj filmova, ali i životnih sudbina kojima svakodnevno svjedočimo, pokazao nam je upravo takvo lice gospođice osvete. Međutim, postoji i onaj drugi osvetnički obraz, koji doduše jeste teži za ‘okrenuti’, ali ga baš to čini pametnijim, misterioznijim i na koncu puno učinkovitijim od puno ‘poznatijeg osvetničkog rođaka’.

Film na jedan upečatljiv način pokazuje upravo to drugo lice, i to zahvaljujući prije svega odličnim sporednim ulogama. Alison Brie, Connie Britton, Alfred Molina i Chris Lowell, glavni su sporednjaci gospođice osvete u filmu. Gledajući ovaj film, imao sam osjećaj kao da se nalazim na petodnevnom seminaru zgodnog naziva ‘razotkrivanje’. A što se to razotkriva u ovom filmu, odnosno u tih ‘pet koraka’. Prije svega licemjerje, a glavno lice tog licemjerja prikazano je kroz jedan sasvim običan, a opet tako moćan dijalog između glavne protagonistice i dekanice Walker (Connie Britton).

Možda i jedna od najboljih scena filma u kojoj je sadržano sve ono čemu svjedočimo svakodnevno, ponajviše u vremenu društvenih mreža. A sve to se može staviti u jednu rečenicu koja bi savršeno zaključila onaj gore petokoračni seminar – nije to ništa strašno, sve dok se ne dogodi meni. Iako su trauma, kajanje, mržnja i ljutnja glavni suputnici Cassandre ( Carey Mulligan), uzrok najveće boli koju osjećamo mi zajedno sa njom nalazi se u pojavi “svjetla na kraju tunela”. Sigurno ćete se zapitati – pa šta tu ima toliko loše, zašto bi svjetlo u tami bio razlog za nešto negativno? Da, u tome i jeste problem, što nam to svjetlo i daje nadu u nešto pozitivno, nešto dobro, nešto ugodno. Međutim, kada shvatimo da je to svjetlo pregori brže od one obične žarulja šta je kupimo u samoposluzi, onda dolazi do razočaranja koja spusti tamu u kojoj se noć ne gleda, već živi.

Kada je riječ o cjelokupnom dojmu filma, onda moram reći da ga je nemoguće opisati bez da se ne osvrnem još jednom na ulogu Carey Mulligan. Da je cura briljantna kao Cassandra, to apsolutno nitko ne može osporiti. Međutim, meni je bilo posebno zanimljiv način na koji sam je osobno doživio tijekom cijelog gledanja filma. Naime, iako sam bio svjestan da je njen bijes opravdan, nekako sam opet želio da se drugačije sve odvije za nju. Nije me bilo briga za nikoga drugog, ali zbog svjesnosti kako nijedan lik neće dobro završiti, najviše sam bio uplašen upravo za nju. Također fascinira način njene izvedbe, pogotovo ako znamo da ona radi dosta opasne stvari koje ne prođu uvijek onako kako si je ona zamislila. Ona bi trebala, zapravo, biti uplašena, ali njena uvjerenja potiskuju taj njen strah, što njene mete još više uznemiruje.

Film u velikoj mjeri, upravo kroz njenu karakterizaciju, najbolje prikazuje kako površina, ma koliko god bila pastelno obojana, zapravo može biti surovo siva. Najgore su one stvari koje ne vidiš, ali ih osjećaš. Nekako je baš ovo glavna nota u kojoj svira ovaj film. Ona nota koja se ne čuje, ne vidi, ali se itekako osjeti. Vrlo je lako zamisliti film samo kroz sliku, odnosno savršene kadrove i filmičnu kinematografiju. Da, vjerojatno bismo ga doživjeli na drugačiji način, ali ništa manje moćniji i snažniji.

Opsjednutost detaljima također je vidljiva u filmu, od garderobe glavne protagonistice, preko noktiju, pa sve do odabira glazbe koja savršeno paše i živi s trenutkom kadra. Iskreno, dosta puta mi zna ići na živce kada redatelji koriste neke pop pjesme u filmovima, i to bez ikakvog razloga, bez neke svrhe i koristi. Ovdje je čak i pjesmuljak Paris Hilton imao svoju čar, posebice u svjetlu svjetla koje je pregorjelo i prije nego je došlo do svog punog sjaja, a koje nikad i nije moglo zasjati. To isto i mi osjećamo, zato i želimo da ta kemija uspije, posebice kada je riječ o odnosu između Cassandre i Ryana (odličan Bo Burnham). Zato nam i jesu posebno mučne scene koje su totalno neočekivane, posebice jer su “najavljene’ tako nevino, jer su okupane lažnom svjetlinom i nježnošću.

Cassandra je slomljena i ranjiva, ali i snažna. Njena duša progovara kroz pogled. Iako zna da su njeni postupci samouništavajući, iako je izjeda osjećaj grižnje savjesti i depresije, ona i dalje nalazi snagu kojom kontrolira te svoje emocije. Pa čak i kada je okolina ne razumije, ona ide dalje. Iako je i sama svjesna da njeno srce ima rupu koja nikad neće zacijeliti, bez obzira na ishod to putovanje se odvija polako, bez žurbe. Čak i kada pogodiš što slijedi, opet nisi siguran da to želiš iskusiti.

Ono što također fascinira kada je ovaj film u pitanju, svakako je činjenica je ‘Djevojka koja obećava’ redateljski debi mlade Emerald Fennell. Široj publici vjerojatno poznata po ulozi u seriji ‘Kruna’, s ovim filmom je pokazala da u sebi ima itekakvog redateljskog talenta. Doduše, režirala je ona prije toga jedan jako dobar ‘kratkiš’ prigodnog naziva ‘Careful How You Go’. Zašto prigodnog? Zato što u jednoj sceni glavna protagonistica čita knjigu upravo tog naslova. Eto, mala trivia za one koje to zanima. Fennel se uspješno snašla u svom dugometražnom redateljskom debiju, posebice u pogledu žongliranja sa raznim žanrovima. Uzmimo samo za primjer ‘crnu komediju’, i to na način da dijalozi koji govore tim ‘crnim komedijaškim morem’ nisu tu da biste vi njime plivali, već da bi vas ugrizli i utopili. Na taj način ona uspješno mijenja ton filma, posebice bildanjem radnje, tako da svaki dio može biti zaseban žanr.

Zašto je ovaj film toliko važan i prije svega bitan? Zato što progovara o temama koje i dalje mnogi uzimaju kao nešto totalno neozbiljno. Iskreno, baš sam se iznervirao kada sam pročitao u jednim našim dnevnim novinama kako je ovo neozbiljan film i da ne bi uopće dobio ovoliko pažnje da se ne nalazimo u trenutku “političke korektnosti”. Ne znam od kada je progovaranje o silovanjima i zlostavljanjima postalo politički korektno pitanje, ali baš radi takvih i sličnih stavova je jako bitno da postoje ovakvi filmovi. Redateljica baš zato kroz upotrebu pop pjesmuljaka, odjeće, obuće, svega onoga što većina smatra neozbiljnim, a što je moćna metafora teme filma, zapravo želi poručiti – tretirajte ih ozbiljno.

Ona to radi postepeno, sve do trenutka koji će nas šokirati. Međutim, taj šok nije šok radi šoka, nego šok koji izaziva tišinu. To je tišina koja tjera na razmišljanje, jer priča filma i jeste postavljena na hororičan način, realan i bez uljepšavanja. Sve drugo bi bila uvreda i zato je jako bitno da redateljica nije upala u tu zamku. Isto tako je zanimljivo da Cassandrina prijateljica koja je i doživjela traumu, nikad nije prikazana, odnosno o njoj ništa nismo saznali. Ali znate što? Nismo ni trebali, i upravo je to poanta filma. Jer često se žrtve silovanja seciraju od glave do pete, što je zapravo silovanje samo po sebi. Film govori upravo o tome. Nije važno tko je i što je ona, važno je ono što je proživjela. I to je sve što trebate i morate znati.

Razmišljajući tako o filmu, došao sam do zaključka da mi je “Djevojka koja obećava” napravila sve ono što su likovi u filmu napravili njoj. Od kalkuliranog bijesa i mržnje, preko istinskog prihvaćanja sudbine, pa sve do obnove izgubljene radosti ubijene prezrenom izdajom koja je rodila melankolično beznađe bez povratka. Stilski moćan, hrabro rizičan, s određenom dozom Lynchovskog pristupa, Djevojka koja obećava je film koji će vas dugo proganjati. Nažalost, mnoge neće odmah uhvatiti, ali to je proces koji traje, baš zato se Cassandra, naša junakinja, i osjeća kao gladijator u areni modernog društva koji često daje ovakvim -pričama palac dolje. E, pa konačno je došlo vrijeme za društvo ‘palca gore’. Ne samo za ovaj film, nego za sve ono što on predstavlja.