Kada sam uoči ovogodišnjeg Festivala mediteranskog filma Split pregledavao programsku knjižicu, odmah mi je za oko zapeo film „Bilo jednom u kinu“, irskog redatelja Davida Gleesona. Simboličan naziv filma bio je dovoljan da privuče moju filmofilsku znatiželju. Ali kada sam pročitao kako je film inspiriran osobnim iskustvom redatelja koji je odrastao u obitelji filmofila i čiji je otac bio vlasnik kina s najdužom kino karijerom u Irskoj, a možda čak i u svijetu, bilo mi je jasno kako datum projekcije moram posebno podcrtati i nikako ne propustiti. Sreća je bila tim veća kada su mi iz organizacije festivala javili kako ću dobiti priliku i razgovarati s redateljem Gleesonom. Naravno da mi je to bila velika čast, ali i uzbuđenje jer znam koliko meni znači kino. Uostalom, naziv ovog portala dovoljno govori o tome. Razgovor s osobom koja je takoreći živjela u kinu doživio sam kao susret i upoznavanje s novim filmofilskim prijateljem jer sam u Davidu prepoznao i sebe, tako da ga je zbilja bilo zadovoljstvo upoznati. Baš kao i njegovu suprugu Natalie s kojom se i spojio upravo zahvaljujući ljubavi prema filmovima. Ovo je dakle za mene jedan zbilja poseban intervju koji u svakoj rečenici diše strast i ljubav prema velikom platnu. Nadam se da ćete i vi, dragi čitatelji, uživati.
Vaš otac je bio vlasnik kina, tako da ste odrasli u obitelji gdje vam je kino bilo poput drugog doma. Koliko vas je takvo okruženje oblikovalo kao osobu?
Mislim da je oblikovalo svaki atom, svaku molekulu u mom tijelu. Iako imam dojam kako bi svakako imao umjetničku dušu, definitivno je činjenica kako je odrastanje u kinu imalo golem utjecaj na mene. Moj djed bio je vlasnik kina, a kasnije ga je preuzeo moj otac, tako da sam doslovno rođen u tom čarobnom svijetu. Moje najranije uspomene vezane su upravo uz kino, tako da sam vrlo rano sam shvatio da je film moja velika ljubav. Cijeli moj život bio je usmjeren prema kinematografiji. To je oblikovalo apsolutno sve u mom životu, čak i način na koji sam sreo svoju suprugu Natalie koju sam upoznao na filmskoj radionicu u New Yorku. Volim to usporediti s ljudima koji odrastaju u sportskim obiteljima, gdje se svi razgovori vrte oko sporta. U mojoj kući sve se uvijek vrtjelo oko filma, baš poput Cinema Paradiso, film, film, film i samo film. Zato mogu reći da je kino oblikovalo cijeli moj život i moje cjelokupno postojanje. Oduvijek sam znao da osoba kojom ću se oženiti mora biti jednako luda za filmom kao i ja, jer je to je bilo jedino o čemu sam želio razgovarati. Srećom, Natalie je upravo takva osoba, tako da smo se savršeno pronašli i kliknuli, a to je danas rijetkost.
Što vam je bila najveća inspiracija za snimanje filma u kojem je kino glavni lik?
Prije svega riječ je o čistoj ljubavi prema kinu. Postoji ona poznata izreka koja kaže “piši o onome što poznaješ.” Snimio sam mnogo različitih filmova u raznim žanrovima, ali oduvijek sam želio napraviti film čija se radnja odvija u kinu. Međutim, uvijek je tu bio Cinema Paradiso kao golemi spomenik kinu i filmovima kojem se teško približiti. Taj je film napravljen toliko dobro da sam se pitao kako uopće snimiti film o kinu, a da te odmah ne uspoređuju s njim. Jer bez obzira na to što napraviš, usporedbe s tim filmom su neizbježne. Nakon pandemije COVID-a, dok sam vozio automobil i slušao jedan filmski podcast, odjednom mi je sinula ideja. Pomislio sam “što ako snimim film koji se odvija u kinu, u stvarnom vremenu, tijekom jedne filmske projekcije?” To mi se učinilo baš originalno jer to je bilo nešto što mogu napraviti i o čemu mogu govoriti s autoritetom. Uostalom, to je svijet koji poznajem bolje od bilo kojeg drugog. Nakon toga smo prošli kroz mnogo verzija scenarija, iako je cijeli proces zapravo bio prilično brz. To je bio moj način da snimim film smješten u kino, a da se pritom razlikuje od Cinema Paradiso. Nisam želio raditi film “samo” o čaroliji kina, projekcionistu ili otvoreno govoriti o magiji filmske umjetnosti. Htio sam jednostavno pokazati ono što kino čini posebnim, ali bez pretjerane poetizacije i bez toga da likovi izlaze iz priče kako bi publici objašnjavali zašto je kino čarobno. Mislim da moj film na kraju dolazi do sličnog zaključka kao Cinema Paradiso, ali na jedan prizemniji i realističniji način koji proizlazi iz mog osobnog iskustva i odrastanja u tom okruženju.
Možete li izdvojiti omiljenu scenu iz filma ili možda neki trenutak sa snimanja koji vam je ostao posebno u sjećanju?
Da, imam. Moja omiljena scena je scena pjevanja u kinu. Snimali smo je posljednjeg dana i bila je vrlo emotivna jer uključuje gotovo cijelo kino. Sam taj dan bio je poseban zato što je snimanje bilo iznimno intenzivno, a svi smo bili svjesni da privodimo kraju jedno važno putovanje u kojem smo svi sudjelovali. Usred tog zadnjeg dana dogodilo se nešto što ga je učinilo još posebnijim. Naime, na filmu je radilo više članova ekipe uključenih u program namijenjen osobama s posebnim potrebama koje kroz takve programe stječu iskustvo rada na filmskim produkcijama i pomažu filmskim ekipama. Tijekom snimanja nakratko smo zaustavili cijeli set kako bih svima njima uručio priznanja za uspješno završen program. Bilo ih je dvanaest, dvanaest odraslih osoba s posebnim potrebama, i imao sam čast svakome od njih osobno uručiti nagradu pred cijelom ekipom i stotinama statista. To je bio iznimno emotivan trenutak. Ne samo zato što je bio posljednji dan snimanja, nego i zato što su ti ljudi dali svoj doprinos našem filmu. Osim toga i moj sin je bio među njima, pa je cijeli događaj imao dodatnu osobnu težinu za mene i moju suprugu. Bio je to dan prepun emocija, a mislim da se ta energija osjeća i u samom filmu. To mi je bez ikakve sumnje najdraža uspomena sa snimanja ovog filma.
U filmu Colin Morgan tumači vlasnika kina ali i ljubitelja filmova na velikom platnu. Lik kroz kojeg se mogu prepoznati svi filmofili kojima je kino poput dnevnog boravka. Kad ste pisali scenarij, jeste li baš Colina imali na umu i zašto ste izabrali baš njega?
Ne, zapravo ne pišem scenarije imajući određene glumce na umu. Tek kada smo završili scenarij počeli smo razmišljati o mogućim izborima za podjelu uloga. Kad smo razmotrili sve opcije, Colin se pokazao kao jedini pravi izbor za tu ulogu. Ima karizmu i izgled klasičnog glavnog glumca, ali istovremeno je i nevjerojatan glumac koji doslovno živi svoj lik. On je jedna od onih osoba koje zapravo nikada ne upoznate do kraja, jer tijekom cijelog procesa rada potpuno uroni u lik koji tumači. Dok radite s njim, on neprestano ostaje taj lik. Toliko se posveti ulozi da gotovo nestane granica između glumca i lika kojeg igra. I upravo je to bila vrsta glumca koja nam je trebala za ovu ulogu. Za cijelo vrijeme snimanja Colin je bio taj lik. Nije ga samo glumio između riječi „akcija” i „rez”, nego ga je živio. Zato je njegova izvedba u ovom filmu zaista izvanredna. Osim toga, nosi praktički cijeli film na svojim leđima. Pojavljuje se u svakom kadru i prisutan je tijekom cijele priče, što je ogroman glumački izazov. A povrh svega, riječ je o zaista divnoj osobi. Bilo je veliko zadovoljstvo raditi s njim, iznimno je drag, pristupačan i ugodan čovjek.
Radnja filma se odvija u kinu za vrijeme projekcije filma Breathless koji je na taj način postao film unutar vašeg filma. Zašto ste odlučili “sporednu ulogu” dati upravo remakeu filma Breathless kojeg osobno jako volim, iako je iz nekog razloga podcijenjen?
Odabrao sam ga jer je to, prije svega, film koji je meni osobno važan. Za ovaj film mnogo toga sam i crpio iz vlastitog života. On je dio mog filmskog obrazovanja. Nikad nisam išao u filmsku školu, nego sam radio u kinu i gledao isti film deset, petnaest, dvadeset puta. Nešto slično kao Tarantino, samo što je on filmove gledao u videoteci, a ja sam radio u kinu. I bilo mi je zanimljivo kad sam saznao, a što nisam znao do prije nekoliko mjeseci, kako je i njemu Breathless jedan od najboljih filmova osamdesetih. U svakom slučaju, to je bio film koji sam gledao iznova toliko puta u toj mjeri da nikad nisam znao sviđa li mi se zapravo ili mi se sviđa zato što sam ga jednostavno gledao toliko puta. Odabrali smo ga jer je bio tipičan za vrstu filmova koje ste gledali u irskom kinu osamdesetih godina. To nisu bili art filmovi niti irski filmovi, bili su to hollywoodski filmovi. I drugo, odabrao sam ga jer je imao savršen profil. Odnosno, poznat je, ali ne previše. To mi je bilo idealno jer nisam želio da se ljudi više zaokupe tim filmom umjesto našim filmom s obzirom na to da Breathless cijelo vrijeme igra u pozadini. Razmišljali smo i o tome da izbor bude Dirty Dancing, ali to nam je bilo previse riskantno jer bi se upravo dogodilo ono što sam prethodno spomenuo. Zato je Breathless jednostavno imao savršen profil. Također, to je film koji ima uistinu prekrasne filmske kadrove, baš kao i soundtrack koji smo uklopili u naš vlastiti soundtrack. A bio je to i način da pokažemo holivudski glamur u jednoj maloj irskoj zajednici. To mi se također svidjelo. Način na koji ste, kada biste petkom navečer otišli u kino, dobili malu dozu holivudske magije u svom životu, gdje ste se osjećali poput Richarda Gerea, pa bi se i sami zamišljali kao da ste filmska zvijezda.
Kino u vašem filmu ima balkon, a što je posebno simbolično jer danas ih je sve manje. Mi u Splitu imamo kino Karaman koje je najstarije kino u Hrvatskoj i upravo na balkonu kina najviše volim sjediti. Zanima me imate li vi omiljeno mjesto u kinu?
Da, imam. Obično volim sjediti u četvrtom redu, u sredini.
Baš kao i ja kad idem u multiplekse. A ljudi obično kažu kako je to preblizu, ali meni je to savršeno mjesto.
Slažem se, a volim vidjeti i osjetiti tu zrnatost slike na ekranu. Također volim sjediti podalje jer ljudi u zadnjim redovima su većinom bučni, a kad si izdvojen onda ih i ne čuješ i možeš baš uživati u filmu.
Postoji jedan citat iz filma “Amor”, redatelja Michaela Hanekea. “I don’t remember the film, but I remember the feeling”. Postoji li neki film koji ste gledali u kinu, a da vam je izazvao upravo taj poseban osjećaj koji iznova proživite na sam spomen naslova tog filma?
Da, jedan od mojih najdražih filmova svakako je Zameo ih vjetar. Mada je u zadnje vrijeme postao politički nekorektan zbog prikaza ropstva. Međutim, čak i ako gledate samo prvih deset minuta tog filma, jednostavno je teško ostati ravnodušan. Nevjerojatno koliko zapanjujuće izgleda. Čak i danas za film snimljen krajem 30-ih prošlog stoljeća. I jedna mala trivija. Naziv production designer na uvodnoj špici nije postojao prije tog filma. I točno možete vidjeti zašto. Technicolor, impresivni crane shots, matte paintings u pozadini, glazba Maxa Steinera, i u današnjim okvirima neka od umjetničkih dostignuća tog filma nikada nisu nadmašena. Taj sam film gledao u kinu svog oca kada je ponovno prikazivan početkom 80-ih. Prije toga sam želio biti pisac, ali kada sam vidio taj film, znao sam da želim postati redatelj.
Otac vam je bio vlasnik kina. Uvijek me zanimalo slijedeće. Primjerice, jeste li se ikada probudili u dva ujutro i poželjeli pokrenuti vama dragi film kojeg biste tako imali samo za sebe. Jeste li organizirali često svoje privatne projekcije?
Ne, nisam nikada, ali samo zato što si kod filmskih projektora uvijek morao raditi promjene rola i to je bilo gotovo nemoguće. Nikada se nisi mogao potpuno opustiti i gledati film jer si uvijek morao paziti na takve stvari. Uz to, bojao sm se da me otac ne uhvati, jer sam siguran da bi me u tom slučaju ubio. A kada je došlo do prijelaza na digitalnu projekciju, više nisam imao pristup kinu.
Koji ste film pogledali najviše puta u životu?
Drago mi je da ste me to pitali jer mislim kako ću napraviti serijal o mojih deset filmova koje sam najviše puta gledao u kinu. Mislim kako bi to bilo jako zanimljivo. A kad je riječ o filmu koji sam najviše puta pogledao u životu, onda je tu rekorder Briljantin (Grease) kojeg sam gledao sigurno između sedamdeset i osamdeset puta.
Uh, dobri ste. Ja sam samo u kinu gledao Bilo jednom u Hollywoodu sedamnaest puta, a doma sam prestao i brojati.
Svaka čast. Dakle, to je onda definitivno jedan od najdražih filmova.
Da, zasigurno jedan od najdražih. Cinema Paradiso mi je ipak broj jedan. Baš za dva dana idem na Lopud, gdje će se u sklopu festivala prikazati film, redateljska verzija, uz koncert Ennija Morriconea.
Moram priznati da nikad nisam gledao redateljsku verziju filma Cinema Paradiso i vjerujem da je ljubavna priča u toj verziji puno duža, ali meni je ta ljubavna priča možda i najslabija točka tog filma. Ali svakako ćemo zabilježiti to mjesto, čini se posebno po vašem opisu.
Kad smo kod posebnosti, nezavisna kina uvijek su bila mjesta sa srcem i dušom. Postoji jako puno filmofila koji i dalje posjećuju takva kina, ali nažalost svjedoci smo kako polako izumiru. Što mislite, koji je glavni razlog, posebno u vremenima u kojima živimo?
Mislim da tu najveći utjecaj ima način distribucije. Sjećam se da smo mi u našem kinu koje je bilo nezavisno prikazivali filmove različitih redatelja, primjerice Louisa Mallea, gdje publika čak ne bi nužno ni poznavala određenog redatelja već bi jednostavno došli pogledati film. S druge strane ste imali filmove poput “Atlantic City” s Burtom Lancasterom i Susan Sarandon, gdje bi ljudi došli gledati film upravo zbog zavodljive Susan. Tako smo prikazivali puno filmova koji su bili zapravo art house ali bi ih moj otac reklamirao kao erotske filmove. I jedan od razloga zašto takva kina danas više ne postoje jest to što su se promijenili modeli distribucije. To je nešto što se često zanemaruje. Nije stvar u tome da se publika promijenila, niti da su velike korporacije preuzele sve. Ono što se dogodilo jest da su se promijenili modeli distribucije filmova. Primjerice, 80-ih godina film poput Breathless mogao se prikazivati pet večeri zaredom u udarnom terminu, a onda biste nedjeljom poslijepodne i navečer prikazivali neki drugi film, odnosno mogli ste imati kasnu projekciju i subotom navečer s drugim filmom. Tijekom 90-ih studiji su počeli inzistirati da ako želite prikazivati Breathless morate ga prikazivati na svim projekcijama tijekom dva tjedna. I to je uništilo kina u malim gradovima, jer ne možete samo isti film prikazivati dva tjedna. Nakon tri večeri svi u malom gradu već su ga vidjeli. Ali ako ne prihvatite te uvjete i ne prikazujete ga na svakoj projekciji, nećete uopće dobiti taj film. Dakle, upravo su promjene u distribuciji utjecale posebno na nezavisna kina i učinile ih financijski neodrživima. Bio sam na jednom filmskom festivalu u Srbiji, u Novom Sadu, to je bilo prije više od deset godina, i bio užasnut situacijom filmske distribucije. Mislim da je situacija još uvijek nešto bolja u Irskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj. Nadam se da će tako i ostati. Ali da, društvo se također promijenilo. Još jedna velika razlika o kojoj mnogi ljudi ne govore jest da ste tijekom 80-ih, 90-ih i početkom 2000-tih filmove gledali na 35 mm traci, a kod kuće vjerojatno još niste imali plazma ili LCD ekran. Dakle, jedini način da vidite oštru, savršenu i veliku projekciju svog omiljenog filma bio je otići u kino. Ali danas je ista tehnologija koja postoji u kinu zapravo ista ona koju imate kod kuće. To je digitalna projekcija. I to je bila ogromna promjena.
Da, jer sam gledao Bilo jednom u Hollywoodu u Berlinu na 35 mm traci. To je bila ogromna razlika jer nikada nisam vidio film u tom formatu. Ovdje više nemamo kina koja projiciraju na takav način. Iako sam ga prethodno gledao nekoliko puta, tek sam tada imao osjećaj kao da ga osjećam i vidim na pravi način.
Upravo to. Iskustvo koje se ne može mjeriti ni s čim. A nemojte zaboraviti ni na umjetnu inteligenciju. Ne mislim da AI još uvijek može napisati film, ali za nekoliko godina vjerojatno će to moći. Ali sam siguran da neće moći napisati moj film, jer nema sirovih podataka na kojima bi mogao graditi priču i jer sasvim sigurno ne može znati kako je bilo biti tinejdžer u Limericku i odrastati u obitelji kojoj je kino bio život. Ne postoje knjige o tome koje može jednostavno pokupiti i iz njih ukrasti materijal. Ali mislim da će vrlo lako moći napisati film poput Transformersa ili neki Marvelov film jer su ti filmovi postali formulaični i užasno dosadni.
Da, pa čak i ljubitelji Marvela, među kojima sam i ja, se slažu s tim. Imam dojam kako je sve nakon Endgamea postao jako dosadno i igranje na sigurno.
Jednostavno nema pravih uloga i posljedica. Nitko nikada ne umire. Čak i kada se to dogodi, oni nađu način da ga vrate. I onda se moraš zapitati zašto to uopće gledaš. Jednostavno je dosadno. I zato mislim da će AI moći stvarati neke od tih filmova. I siguran sam da ga studiji vjerojatno već koriste, jer su svi u vlasništvu tehnoloških kompanija. Ali isto tako mislim da je ono što je Sean Baker rekao o budućnosti kina moglo biti točno, jer bi to moglo dovesti do ponovnog procvata filmova poput Cinema Paradisa ili mog filma, odnosno filmova za koje ćete nakon gledanja pomisliti kako ih je mogao snimiti samo čovjek. Dakle, možda će to dovesti do ponovnog procvata filmova sa stvarnim ljudskim emocijama koje stroj ne može ponoviti. Možda se upravo to treba dogoditi. Redatelji koji će se razlikovati od strojeva. To bi moglo dovesti do humanije vrste kinematografije. I možda će publika odlaziti u kina kako bi doživjela upravo takvo iskustvo, prave osjećaje. A to se zapravo već na neki način događa jer među tinejdžerima u Sjedinjenim Državama postoji svojevrsni pokret gdje mladi ljudi shvaćaju da je kino jedno od rijetkih mjesta gdje možeš provesti nekoliko sati, a da ne gledaš u svoj mobitel. Cijene to. Dakle, kino je još uvijek živo.
Kada biste mogli izabrati bilo koju osobu iz svijeta filma s kojom biste imali privatnu kino projekciju, tko bi to bio i zašto?
Stevena Spielberga. Volio bih gledati s njim Bliske susrete treće vrste. To je zaista pravi redateljski film. I ja sam ga gledao bezbroj puta, baš kao i Briljantin. Ali moram također reći da jedini razlog zašto sam toliko puta gledao Briljantin nije zato što mi je to najdraži film, nego zato što sam radio u kinu, a Briljantin je stalno bio na programu. Ali da, Bliski susreti treće vrste je ipak nešto drugo, to je jednostavno zato što je to majstorska lekcija filmskog stvaranja, a istovremeno je i snažna obiteljska drama. To je jedan od filmova s najviše specijalnih efekata koje je Hollywood ikada napravio, a u njemu nema niti jednog digitalnog efekta. I danas izgleda jednako dobro kao i 1977. godine. Također bih odabrao Spielberga zato što je on svojevrsni mikrokozmos cijele filmske industrije i najveći filmski entuzijast. Imam osjećaj kako bih sa Stevenom Spielbergom mogao razgovarati o svakom redatelju koji je ikada postojao.
Kad smo kod Spielberga, jeste li gledali Disclosure Day?
Da, jesam. Ali nisam bio pretjerano oduševljen njime. S druge strane, mojoj kćeri se jako svidio i nazvala me da razgovaramo o njemu. Nisam joj rekao da nisam bio pretjerano oduševljen, jer mi je drago kada joj se neki film svidi, pa sam je onda podržao u tom njenom oduševljenju.
Moram vas za kraj pitati nešto što mi je jako važno. Zašto je u današnje vrijeme toliko teško razumjeti da postoje ljudi koji vole ono što rade i da je ljubav i strast ono što ih pokreće. Kad sam krenuo s ovim portalom, imao sam jako malu podršku, čak su mi i roditelji govorili kako je to gubljenje vremena, i za mnoge je prvo pitanje bilo gdje je tu novac i zarada. Zašto je teško prihvatiti da nekoga pokreće upravo strast za nečim, a da tek onda sve ostalo dođe kao bonus. Imate li vi neku poruku, kao netko koga su filmski snovi oblikovali, upravo za te „fools who dreams“, kako ih je predivno opisao film La La Land?
Imam slično iskustvo. Iako dolazim iz filmofilske obitelji, roditelji me nikada nisu posebno poticali. Slijedite svoju strast i prije svega budite iskreni prema sebi.
Odgovoru se pridružila i supruga Natalie koja je također dala lijep savjet:
Sjećam se kada smo pokušavali snimiti svoj prvi film. Tada sam imala onaj stari mobitel na preklop. Svaki put kada bih ga uključila, pojavila bi se mala poruka koju ste mogli sami prilagoditi, a moja je bila: “Try until.” Jer ako pokušavaš dok ne uspiješ, ne možeš izgubiti. Jednostavno pokušavaš dok ne uspiješ. To je ono što me držalo sve te godine dok smo pokušavali napraviti svoj prvi film. Dakle, moja poruka bi bila: “Try until.”
David se za kraj nadovezao:
Slijedite svoju strast. Ja sam imao natpis u svom uredu gdje je pisalo: Keep your eye on the finish line, not on the competition. Mislim da je to također dobar savjet, jer se ponekad lako možete izgubiti ako se previše krenete uspoređivati s drugima. Imajte svoj put i baš vas briga za druge. I opet kažem, budite iskreni prema sebi. I to što radite mora biti vaša životna strast, jednostavno mora biti. Ne samo zato što vam se to čini kao cool i zanimljiv posao, već jednostavno mora biti vaš život. Naravno da nije lako kao što mnogi misle. I jedini način da u tome uspijete jest da to osjećate upravo tako. I uvijek morate vjerovati da ste dobri u ovome što radite. I kad vjerujete da jeste i ako se ne možete zamisliti da radite bilo što drugo, onda morate slijediti taj san i nikada ne odustati. Ali ako je to uistinu vaša najveća strast, a kod vas to baš osjećam, onda odustajanje ionako nikad i neće doći u obzir. Samo hrabro naprijed.
Hvala vam puno na ovim lijepim riječim za kraj, ali i ugodnom filmofilskom razgovoru.
Hvala Vama na odličnim i kreativnim pitanjima, bilo je zaista zadovoljstvo. I vidimo se u kinu.
