Kada je prije par dana izašao program Ljetnog kina Bačvice s listom kultnih klasika koji će se prikazati u prekrasnom ambijentu tog kina, odmah sam označio nekoliko naslova koje ni u ludilu ne smijem propustiti. Jedan od njih je bio i film Misery, redatelja Roba Reinera, a koji spada među moje najdraže filmove, i to ne samo radi genijalne Kathy Bates, već još i više radi jednako tako genijalnog Jamesa Caana, a koji je u tom filmu pokazao kolika je glumačka gromada u svakom smislu te riječi. Nažalost, nakon današnje vijesti o smrti ovog giganta glume, gledanje tog filma na velikom ekranu na kraju ljeta doživjet ću puno drugačije i emotivnije nego što sam mogao zamisliti.
James Caan imao je sve što glumac može poželjeti, ali prije svega određenu dozu samouvjerenosti, pa čak i bahatosti i arogancije, ali koji je jednako tako mogao briljirati u potpuno dijametralno suprotnim ulogama. Nema nikakve sumnje kako će većina filmofila Caana pamtiti po ulozi Sonnya u kultnom filmu „Kum“, redatelja Francisa Forda Coppole. I u tome nema ništa loše, iako je njegova karijera puno veća i bogatija od samo jedne uloge, bez obzira koliko ona bila velika. Uloga u „Kumu“ donijela mu je i nominaciju za Oscara i to u kategoriji najboljeg sporednog glumca. Zanimljivo, Caan umalo da nije dobio tu ulogu, jer je ona prvotno bila namijenjena Carmine Caridiju, dok je on trebao glumiti Michaela, sve dok Francis Coppola nije inzistirao na Caanu kao idealnom izboru za Sonnya.
Koliko je Caan bio svestran glumac, najbolje dokazuje njegova uloga u televizijskom filmu „Brianova pjesma“, snimljenom po istinitom događaju o Brianu Piccolu, igraču Chicago Bearsa kojem je dijagnosticiran rak ubrzo nakon što je postao profesionalac. Bio je to film kojem je upravo Caan dao otkucaj emocija kroz prikaz jednog iskrenog prijateljstva, što mu je donijelo i nominaciju za najprestižniju televizijsku nagradu – Emmy. Životno prijateljstvo s Coppolom uvelike je obilježilo njegov glumački put, posebice za vrijeme studija kojeg nikada nije završio, ali se upravo zahvaljujući dobrim odnosima s Coppolom koji mu je bio kolega na faksu, malo po malo počeo zanimati za glumu. Svoju prvu ulogu ostvario je u filmu „Slatka Irma“, gdje je glumio zajedno s Jack Lemmonom i Shirley MacLaine. Također, bio je nominiran i za Zlatni globus i to za uloge u filmovima „The Glory Guys“, “Kum”, “Kockar” i “Smiješna dama”.
Caan je bio iznimno samouvjeren glumac, kao da je bio svjestan svog glumačkog talenta. I to nije bilo bez razloga, a najbolje pokriće bile su upravo njegove uloge. Koliko je bio siguran u sebe najbolje pokazuje činjenica kako je 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio na vrhuncu svoje popularnosti, odbio neke od najvećih uloga, i to u filmovima koji su kasnije stekli kultni status. Francuska veza, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Kramer protiv Kramera i Apokalipsa danas…samo su neki od filmova u kojima Caan nije želio glumiti. Netko će reći kako je to bila njegova pogrešna procjena, ali poznavajući u onom glumačkom smislu ovog glumca, čini mi se da bi jedina pogrešna procjena bila upravo ona kroz takvo viđenje stvari. Uostalom, poznato je kako je Coppolu odbio jer mu je u to vrijeme tadašnja supruga bila trudna. Caan nije trebao velike uloge i velike filmove da bi dokazao svoju veličinu i svestranost. Uostalom, filmovi poput „Rollerballa“, „Kockara“, „Cindarella Libertya“, a posebice meni dragog „Kradljivca“, najbolji su dokaz kako je Caan uistinu mogao biti što god je poželio i na jednako tako uvjerljiv način. Ništa manje vrijedni nisu ni naslovi kao šti su T.R. Baskin (1971), Slither (1973), Freebie and the Bean (1974), Drugo poglavlje (1979).
Postoji jako puno glumaca koji igraju na sigurno, no Caan je poput kockara u svom istoimenom filmu želio izazove, kao da je igrao rulet ulogama u kojima je prvenstveno želio osjetiti adrenalin koji ga je i pokretao. Bio je glumac koji je znao reći „ne“ i najvećim hollywoodskim facama, što je označio kao svoju najveću vrlinu, i to ne samo u onom glumačkom smislu. Upravo to mu je donijelo onu glumačku svestranost, ali i suradnje s nekim poznatim glumačkim imenima poput Barbre Streisand (Smiješna dama), Melom Brooksom (Tišina, smijemo se), Kathy Bates ( Misery), John Wayneom i Robertom Mitchumom (El Dorado) a njima možemo slobodno dodati filmove poput “Od krvi i mesa” (1993), “Provalnici diletanti (1996), “Brisač” (1996), “Ubiti je lako” (2000) , Dogville (2003), “Posrednici” (2009), a po kojima ćemo ga itekako pamtiti. Kada su u pitanju televizijske serije, onda bih svakako želio izdvojiti „Las Vegas“, seriju koju sam obožavao gledati u sklopu „Ljetnog retrovizora“. Caan se također okušao u režiji, i to samo jednom. Iza i ispred kamere našao se u filmu “Skriveni svjedoci” iz 1980.godine. Drama u kojem je igrao i glavnu ulogu, bila je najbolji pokazatelj kako pored glumačkog posjeduje i onaj redateljski talent.
U onom privatnom smislu, Caan je također živio veoma uzbudljiv život, prepun uspona i padova, što najbolje potvrđuje činjenica kako se ženio čak četiri puta. Na njega je najgore djelovala smrt sestre koja je preminula od leukemije, pa je u periodu od tri godine, sredinom osamdesetih, u potpunosti izbivao s velikog ekrana. U (glumački) život ga je vratio stari prijatelj Francis Ford Copolla koji mu je dao ulogu u filmu „Kameni vrtovi“. Tko zna, da nije bilo Coppole, možda se Caan nikada ne bi ni vratio glumi, tako da je vrlo lako vjerojatno da onda ne bismo ni vidjeli njegovu ulogu u filmu “Misery”, samo tri godine nakon. Zapravo, pitanje je da li bi Caan uopće postao glumac da ga upravo kolega Coppola nije zainteresirao za glumu za vrijeme zajedničkog studiranja.
James Caan je jednom prilikom izjavio – „Drago mi je što će me ljudi po nećemu pamtiti“. Dragi James, to nešto nama je bilo sve. Jer ti si kao glumac upravo to i bio – sve. Nećemo ti ništa zamjeriti, ipak je to, baš kako bi ti rekao, samo posao. A ti si, bogami, u svom poslu bio jedan od najboljih.
