Belle – ljepota (virtualne) stvarnosti

Kada filmofil zamisli animirani film, pomisli na ime Hayao Miyazaki. Nema nikakve sumnje kako je ovaj redateljski genij svojim radom s punim pravom postao sinonim za animaciju. Pa ipak, bilo bi jednako tako pogrešno mislili kako azijska kinematografija nema i druge filmaše koji su itekako vrijedni pažnje po tom pitanju, te koji su po svom talentu zaslužili da budu u društvu velikog Miyazakia. Jedan od takvih filmaša definitivno je i Mamoru Hosoda, japanski redatelj čiji su filmovi ne samo vizualne poslastice, već i na neki način komentar(i) društva. Hosoda je to najbolje pokazao prije svega kratkometražnim „Digimon Adventure“, a kasnije i dugometražnim „Summer Wars“. Ova dva filma sam namjerno izdvojio, ne zato jer su moji osobni favoriti jer to mjesto pripada filmu “Mirai”, već jer govore o svijetu interneta u kontekstu vremena. Dakle, ako želite kojim slučajem osjetiti najbolji prikaz razvoja tehnologije kroz vizuale animacije, onda svakako pogledajte ta dva filma, a kojima slobodno možete dodati i treći – „Belle“, najnoviji Hosodin film kojeg možete pogledati u našim kinima.

Sama činjenica kako je neki japanski animirani film došao u naša kina, i to još u multiplekse, definitivno zaslužuje svaku moguću pohvalu. Nažalost, ako je suditi po posjeti, nekako mislim kako ćemo sve rjeđe gledati ovakve filmove na velikom ekranu, što je uistinu prava šteta (nadam se da sam u krivu). Naravno, licemjerstvo nekih „filmofila“ u ovakvim slučajevima posebno dolazi do izražaja, jer dok po društvenim mrežama često možemo vidjeti komentare kako se u kinima prikazuju samo „hollywoodski (superherojski) filmovi“, ti isti će istovremeno ignorirati upravo ovakve, drugačije filmove. Naravno, kada takvi budu demantirani na ovakav način, onda se izlika pronalazi u nečem drugom, tako da ne treba biti previše pametan da bi se zaključilo kako takve uopće ne zanimaju filmovi, te kako je oduvijek puno lakše pljuvati, nego, sačuvaj me Bože, nešto hvaliti i podržati. A kada je u pitanju film „Belle“, onda su pohvale i više nego opravdane, a samim time i podrška koju svakako zaslužuje, i to odlaskom u kino.

„Belle“  progovara upravo o takvom svijetu, ali, srećom, stavlja fokus na ono pozitivno, odnosno na stvari koje su poput glasne tišine i koje malo tko čuje i osjeća. Hosoda nas s ovim filmom doslovno tjera da slušamo i osjećamo, i to ne samo ljude oko sebe, već i svijet općenito. Ono što je predivno kod ovog filma prije svega je spajanje, a ne razdvajanje (virtualne) stvarnosti. Ona se često u mnogim filmovima dovodi u sukob, gdje ljudi, u tom nekom distopijskom prostoru djeluju poput zombija u trgovačkim centrima, lišeni svake ljudskosti. No, koliko zapravo u tome ima istine? Nekako mi se čini kako je upravo takav pogled stvaranje alibija, kada krivce za naše životne propuste tražimo negdje drugo, odnosno kada kroz virtualni svijet vidimo i gledamo samo ono loše, a to loše stvaramo mi sami, baš kroz takav pogled. No, što ako taj pogled usmjerimo na nešto drugačije, bolje, ljepše?

Pogled koji spaja virtualnost i stvarnost nikada nije bio toliko intiman kao u ovom filmu. Internet, koji je postao bliži realnosti, zapravo je i postao stvaran. I dok smo prije virtualnost gledali poput beskonačnosti, obojanu bijelim bojama, danas  ona više djeluje poput kakvog misterioznog virtualnog grada koji reflektira stvarni svijet. Taj masivni svijet Hosoda je u filmu nazvao „U“. Kroz taj svijet redatelj je želio stvoriti drugačiju sliku virtualne stvarnosti, i to ponajviše kroz glavni lik filma – srednjoškolku Suzu. Sramežljiva teenagerka naša je glavna protagonistica koja, baš poput svojih vršnjaka, ima svoje snove, želje, ali i strahove. Zanimljivo, redatelj ovdje ne upada u klišej „coming of age“ filmova, što ovaj film na neki način jest, već taj dio, odnosno razvoj glavnog lika, koristi i kao prikaz razvoja društva. Pa iako se to može činiti kao floskula, nekako sam stekao dojam kako je redatelj upravo kroz lik Suzu itekako bio spreman prihvatiti taj izazov.

Suzu osjeća svijet oko sebe, ali ga ne poznaje dovoljno. No, unatoč tom nepoznavanju, ona je za nas savršeni vodič kroz vrtlog života. Kada bismo mogli sliku društva kakvo bi trebalo biti mogli nacrtati, onda bi ta slika imala odraz Suzinog života. Nevjerojatna je lakoća s kojom redatelj jednu tužnu životnu priču uspijeva pretvoriti u nešto pozitivno, i to upravo kroz njenu univerzalnost. Suzu je poput lijeka za paradokse življenja, gdje se u vremenima društvenih mreža ljudi osjećaju usamljenijima nego ikada. Suzu je također usamljena i sramežljiva, ali unatoč svim životnim nedaćama ipak uspijeva svladati prepreke kako bi stekla snagu uz koju hrani svoj osobni identitet, dok je sam način na koji ona to ispoljava uistinu prekrasan i dirljiv, posebice u onom vizualnom smislu.

Svijet „U“, zahvaljujući kojem je Suzu postala „Belle“, zapravo je predivna simbolika hrabrosti kroz koju redatelj želi potaknuti sve ljude da kroz pozitivnu stranu vremena u kojem živimo izvučemo ono najbolje. Naravno, to nije jednostavno ni lagano, posebice kada je fokus uvijek na onim lošim stvarima. Hosoda ovaj film koristi kao poruku kako je svjestan svega onog lošeg, posebice kada je u pitanju cyberbulling. Da, teško se boriti protiv toga, ali cilj ovog filma i jest da se pobijede „trolovi društva“, a ne da oni budu ti koji će društvo oblikovati. Suzu je u tom pogledu predivni suborac svima onima koji su se bilo kada osjećali žrtvom bilo kojeg vrsta nasilja. Ona je dokaz kako se možeš izraziti svoju osobnost, i to tako da pronađeš stvarnog sebe, pa makar i kroz alter ego. Naravno, ne u smislu da budeš nešto što nisi, već da taj alter ego iskoristiš kao pozitivni utjecaj na vlastiti identitet.

Internet itekako može promijeniti društvo, te je upravo zato postao neizostavni dio stvarnog svijeta. On je onakav kakvim ga mi sami napravimo. Dovoljno je samo baciti pogled na društvene mreže, gdje se čini kako svi misle kako su upravo oni u pravu, ali to zapravo nije slika interneta, već slika društva koju je Internet samo razotkrio. Ono što se meni najviše svidjelo kod ovog filma, upravo je odbacivanje takve slike, ali ne zato jer ona na taj način neće više postojati, već zato jer će u fokusu biti one puno bitnije stvari. Ljepota koju gledamo u filmu nije samo vizualna, a što se najbolje osjeti upravo kroz redateljevu inspiraciju priče o „Ljepotici i zvijeri“, i to u kontekstu interneta i modernog društva. Što je zapravo to što nas čini lijepim, odnosno što je danas definicija ljepote. To su pitanja kojima se bavi ovaj film, uz prekrasan zaključak kako se pojam ljepote možda i promijenio s vremenom, ali je ona, srećom, i dalje prisutna. Kao da čeka da zagrli nečiju dušu, izranjavanu poput ranjene zvijeri. Dvije slike zvijeri, koja istovremeno može biti nasilna i nježna, zapravo je izbor koji mi imamo u stvaranju sebe, jednako kao i svijeta koji živimo.

Film vizualno izgleda prekrasno. Slike se doslovno mogu doslovno osjetiti, i to u velikoj mjeri film duguje montaži koja je jako dobro spojila emociju prošlosti i sadašnjosti.  Animacija kao ekspresija likova posebice dolazi do izražaja u virtualnosti kojoj je nemoguće odrediti horizont života, kao da nas redatelj tjera da odustanemo od te potrage za početkom i krajem, te nam odvlači fokus na trenutak koji živimo sada. A taj trenutak u filmu je izražen na najljepši mogući način – kroz glazbu. Ona je najveća snaga ne samo likova, već i filma općenito, posebice kroz divan glas Kaho Nakamure. Glazba je slika slobode koja je bila potisnuta, te je na neki način poput emotivne prekretnice koja daje emocionalni ritam nama kao gledateljima, ali i našim budućim životnim odlukama. Vrlo je lako prepoznati se u liku Suzu, a to vam mogu reći iz vlastitog iskustva. No, bez obzira kojim ga očima gledali, bilo da se radi o portretu nekog vašeg prošlog, sadašnjeg ili budućeg vremena, budite uvjereni da ćete iz njega uzeti samo ono pozitivno.

„Belle“ je film sa srcem i dušom. Uz hipnotizirajuću animaciju, te otkucaje glazbe koja ocrtava ritmove prave i iskrene ljepote življenja, japanski redatelj Mamoro Hosoda stvorio je kolaž osjećaja koji vas neće ostaviti ravnodušnima. Kažu kako glazba može promijeniti svijet, ali i spasiti život. Ovaj film to najbolje dokazuje.