Elvis – kad je preopasno nešto reći, pjevaj

„Čitao sam stripove i bio junak stripa. Gledao sam filmove i bio junak filma. Tako da mi se svaki životni san stostruko ostvario“.

Kako ispričati priču o čovjeku koji je živio snove? Ništa lakše, zar ne? Snovi su divni, savršeni, magični i čarobni, a posebice kada se pretvore u realnost života. Međutim, upravo je to najveći san svih snova. Jer, nažalost, takav san nikada nije niti može postati stvaran. Uz ostvarivanje snova nikada ne dolazi idila već surova realnost koja se uvijek nekako potrudi da taj san barem pokuša uništiti, a samim tim i njegovog „sanjara“. Kada je u pitanju Elvis Presley, onda je upravo ovaj uvodni citat najbolji dokaz kako je on bio (taj) vječni životni sanjar koji se itekako trudio živjeti svoje snove, sve dok i sam nije odlučio, onako umoran, raširiti svoja sanjarska krila i zaspati na vjetru.

Život takvog sanjara nije lako živjeti, a još ga je teže nekome približiti. Snovi na neki način i jesu umjetnost, pa je samim tim i logično da tu umjetnost vidimo, živimo i osjetimo kroz umjetnost filma, i to kroz viziju upravo takvog „sanjarskog“ umjetnika – Baza Luhrmanna. Baz kao naš “tumač snova” nije mogao biti bolji izbor, posebice što je ovaj redatelj, barem ako mene pitate, kroz svoje prethodne filmove itekako dokazao kako je sve samo ne običan, baš kakav i sanjar treba biti. I ne samo to, Baz definitivno spada u onu skupinu umjetnika čiji biste rad prepoznali i bez da vidite njegov potpis, upravo zato jer u sebi posjeduje ono nešto, a upravo je to nešto zapravo sve. Biografski film o Elvisu prvi je Luhrmannov film nakon „Velikog Gatsbya“, tako da je bilo uistinu zanimljivo vidjeti da li se njegov pristup fiomovima, odnosno osobni identitet koji je uvijek bio vidljiv kroz redateljski pečat, promijenio u tom razdoblju. Naravno, i bez toga bi očekivanja bila velika jer film koji govori o liku i djelu velikog Presleya sasvim je dovoljan razlog za postavljanje ljestvice, a kada za „skakača“ imate takvog jednog filmaša poput Baza, onda je sasvim logično da ona bude postavljena jako, jako visoko.

Filmove o Elvisu viđali smo i prije, tako da ovo nije prvi pokušaj ekranizacije o legendarnom pjevaču. Od svih tih igranih i dokumentarnih filmova, izdvojio bih onaj iz 1979. godine – „Elvis“, redatelja Johna Carpentera  u kojem je Kurt Russell imao glavnu ulogu. Baz, naravno, nije ni pokušao imitirati njegovog Elvisa, niti bilo kojeg drugog, i to je zapravo najbolja stvar koju je mogao napraviti. Jer, koliko god se to činilo jednostavnim, u svijetu gdje ne postoje samo Elvisove kopije, već i kopije koje sve više gutaju originale, nekako se uistinu čini poput pravog osvježenja u ljetnim vrućinama vidjeti filmaša koji može utažiti žeđ za nečim novim i drugačijim. U svakom dijelu ovog filma, počevši od samog scenarija, preko nelinearne priče, pa sve do vizuala koji istovremeno djeluju simfonijski i kakofonični, vidljiv je taj njegov pristup, toliko poznat, a opet toliko različit.

Ono što je Baz takvim pristupom uspio napraviti, prije svega je činjenica da njegov Elvis nije ispao poput nekakve loše parodije. Pored toga, svakako treba naglasiti kako ovo nije ušminkana biografija, a kakve smo često znali viđati u zadnje vrijeme. Ne, ovo je biopic koji nije snimljen po standardnima i po nekim nepisanim pravilima, i upravo je to, ako mene pitate, njegova najveća vrijednost. Elvisova priča savršeno je stala u Bazov pogled, tako da sam često imao osjećaj kako ga gledam upravo kroz njegove oči, bez obzira što je narator bio netko drugi. Elvisova priča u tom pogledu nije djelovala na mene samo kroz izvedbu, već i ponajviše kroz vizuale koji su odgovarali emociji svakog trenutka. Film tako u velikoj mjeri djeluje poput pozornice Las Vegasa, gdje smo mi ona zadivljena publika koja oduševljeno plješće blistavoj režiji i izvedbi dvojice umjetnika – Bazu i Elvisu.

Od samog početka Baz poput „vrtoglavice“ uvlači gledatelja u jedan drugačiji svijet, onaj svijet koji je upravo Elvis promijenio svojom glazbom. Uvodne scene oslikavaju Bazovu režiju upravo kroz vrijeme u koje smo transformirani. Tada i upoznajemo našeg naratora, odnosno pukovnika/menadžera Toma Parkera, i to u izvedbi Toma Hanksa. Iskreno, moram priznati kako nisam bio oduševljen činjenicom kako ćemo film o Elvisu doživjeti upravo kroz njegov pogled. Bio sam mišljenja kako je Elvis trebao biti taj koji će nas voditi kroz različite periode svog života, tako da mi se u samom startu to nikako nije svidjelo. Nije Baz u tom pogledu napravio ništa novo i drugačije. Sjetimo se samo kultnog filma „Amadeus“, gdje je  Mozart također prikazan upravo kroz Salierov pogled. Pa ipak, s odmakom vremena to mi je nekako izblijedilo u sjećanju, a možda je baš to i bila skrivena Bazova namjera. Hanks je, treba li to uopće napominjati, odličan u svojoj ulozi. Posebno su dojmljivi njegovi opisi trenutka koji živi publika, ali i neki od glavnih protagonista. On je istovremeno suptilan i manipulativan, tjeskoban i lukav, ali će vas i pored svega toga natjerati da ga gledate kao neko nevinašce, iako je on daleko od nevine osobe.

„Svjež i vibrirajuć“, riječi koje je gotovo nemoguće izbjeći prilikom opisa ovog filma, a glavni razlog zašto je tome tako krije se u upravo takvom glavnom glumcu koji je i portretirao legendarnog Elvisa – Austinu Butleru. Ovog glumca sam prvi put upoznao u Tarantinovom filmu „Bilo jednom….u Hollywoodu“, tako da ne mogu reći kako mi je bio u potpunosti nepoznat. Međutim, ono što mi je uistinu bilo pravo otkriće, definitivno je raskoš njegovog talenta, i to ne samo kada je gluma u pitanju, a što je dokazao upravo u ovom filmu. Butler je prihvatio ulogu Elvisa fizički i vokalno, i to kroz različite periode svog života. Tijekom cijelog filma, od prvog do zadnjeg nastupa, imao sam dojam kako ne gledam Butlera, već da se upravo Elvis spustio među nas smrtnike, samo da bismo mogli uživati u njegovom životno filmskom koncertu.

Film je definitivno najefektivniji kada pratimo priču uz Elvisa jer upravo u tim trenucima mi najbolje osjećamo tu njegovu borbu. Butler ima sve, od pokreta, izgleda i glasa, a upravo je to ono što je filmu dalo jednako tako privlačan izgled, ton i energiju. On je taj koji nas uvijek povlači natrag u priču, bilo da se nalazi na pozornici ili u trenucima kada se usamljen bori sa svojim unutarnjim demonima. Ili pak kroz odnose sa svojom obitelji, ponajviše majkom. Zapravo, u onom psihološkom smislu i nema nikakve razlike, ali tu sličnost kroz različitu vizualnost nije lako postići, pa je tako Butlerova uvjerljivost i izvedba tim veća i snažnija.

Iako je jako teško kroz dugometražni film obuhvatiti sve aspekte bilo čijeg života, a kamoli onaj Elvisa Presleya, nekako sam stekao dojam kako je Luhrmann ipak u tome uspio. U filmu vidimo gotovo sve, pa u tom pogledu najviše dolazi i do izražaja redateljeva režija koja biografskom filmu ne pristupa na „ispeglani način“. Naravno, to nije u potpunosti moguće izbjeći, što je u ovom slučaju bilo jasno kroz Elvisov odnos s Priscilom, ali općenito gledajući smatram kako je ovo zbilja biografija koja nije fotošopirana, a to je i više nego dovoljno da je itekako cijenimo. U filmu tako vidimo gotovo sve najbitnije dijelove Elvisovog života, i to kroz redateljev kreativan pristup gdje smo paralelno upoznali razvoj Elvisa kao pjevača s jedne, ali i njega kao osobe s druge strane. Glazba je na Elvisa ostavila duboki utjecaj, a to je ono od čega redatelj ne bježi  u ovom filmu. Nažalost, neki Elvisa i danas optužuju i gledaju kao plagijatora, tako da mi je bilo baš drago što to Luhrman nije pokušao izbjeći. Upravo suprotno, on se hrabro suprotstavio tim tvrdnjama i to uz prikaz Elvisovog razvoja upravo kroz glazbu (gospel i blues) koja ga je i oblikovala.

Kulturološka pozadina same priče itekako je dobro postavljena u filmu, posebice kroz kulturu otkazivanja koja nam iz današnje perspektive nikada nije bila bliža. Upravo nam je zato Elvisova sloboda na sceni bez ikakve kontrole toliko privlačna. To je ono voće u kojem uživamo, iako znamo da je zabranjeno. Elvis je itekako svjestan koliku moć ima, pa tako s odmakom filma i on postaje sve dinamičniji, kao da nam želi poručiti da bismo i mi trebali biti upravo takvi. Jer, na kraju je najvažnije ne izgubiti sebe, odnosno svoj identitet. Njegova energija i karizma tada postaju posebno magnetični, a upravo kroz tu karizmu i vidimo njegovu ranjivost. Ona možda nije toliko izražena kao u nekim drugim biografskim filmovima o nekim drugim glazbenicima poput „Hoda po rubu“, „Bohemian Rhapsody“ ili „The Doors“, jer Baz više istražuje Elvisa kao umjetnika i osobu, a manje u onome emotivnom smislu odnosa, ali se pored svega toga ipak osjeća ta njegova melankolična duša, koja je baš poput njegovih snova u kojima želi biti poput James Deana. Na neki način ovo i jest Butlerov „Istočno od raja“, posebice kroz sam naš pogled prema njegovom liku.

„Mržnja je besplatna.“

Bez obzira na prolaznost vremena, neke stvari se nikada neće promijeniti. Biti slobodan u svijetu kojem ne pripadaš nekako se čini poput ruleta u kasinu. U tom pogledu su itekako simbolične upravo takve slike kroz koje gledamo Elvisovu  motivaciju da dokaže svima kako ga ne mogu promijeniti. Nažalost, taj krug ruleta je i pretvorio njegov san u tragediju. Pa ipak, inspirirani upravo takvim iskrenim putovanjem, završna nota u kojem umjetnost imitira život postaje nota koja u nama budi suosjećanje i divljenje prema njemu, i to upravo kroz misao – ali, na kraju, moraš slušati sebe. Tada, snažnije nego ikada, vidimo Elvisovo srce upravo kroz njegov karakter.

Slike koje gledamo u filmu su energične, baš poput Elvisa. Kamera u pokretu od samog početka to vjerno prati, da bi  na kraju to sve bilo spojeno u jednu cjelinu. Baz u tom pogledu ne ide na sigurno, već uz tu energiju ubacuje i modernu glazbu kao pozadinu, što će nekima odgovarati više, a nekima manje. Iskreno, po tom pitanju sam negdje po sredini. S jedne strane sam uživao u taktovima pjesme „Vegas“, Doje Cat, dok sam istovremeno ipak poželio čuti više Elvisovih pjesama, jer ipak je ovo film o njemu. Ili barem neke druge pjesme iz razdoblja koje pratimo, a za što je itekako bilo prostora. Pa ipak, rizik morate poštovati, tako da mi je u jednu ruku drago da je Baz i po tom pitanju ostao vjeran svom stilu. Pored, naravno, odlične Butlerove glume, treba također istaknuti i fotografiju kao (po)najbolji dio filma. Putovanje kroz različite periode Elvisovog života, između 50-ih i 60-ih, te samim povratkom u 30-e, podsjetilo me na film „Avijatičar“, gdje smo također imali to jedinstveno iskustvo. Kada je u pitanju Elvis, onda je svako od tih razdoblja u meni izazvalo poseban osjećaj, upravo zato jer je disalo drugačije boje ne samo vremena, već i Elvisovog karaktera.

Legendarni pjevač, Mišo Kovač, zapravo je najbolje opisao Elvisa kroz njegovu izvedbu pjesme „My Way“. Trenutak kada se pjesma spoji s nebom. Trenutak koji prođe u trenu, baš kao i život. Ono što ostaje je glazba, a glazba je ljubav i emocija. Ljubav prema Elvisu daje ritam i otkucaj ovom filmu. Uz taj osjećaj mi živimo Elvisov život na pozornici i izvan nje. Maestralna izvedba Austina Butlera, koji je postao Elvis u svakom mogućem pogledu, te kreativna i originalna režija Baza Luhrmana, stvorila je od ovog filma iskustvo koje morate doživjeti na velikom kino ekranu.