Jedan od najzanimljivijih naslova na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma Split svakako je bio „Sundown“ redatelja Michaela Franca. Svatko tko se barem jednom susreo s radom ovog talentiranog meksičkog redatelja, itekako će shvatiti moja velika očekivanja koja sam imao od njegovog najnovijeg filma. Franco je profil filmaša kojeg morate poštovati, bez obzira što vam se možda neće svi njegovi filmovi svidjeti na isti način. Međutim, smatram kako itekako treba cijeniti redatelje koji kroz umjetnost progovaraju o nekim jako važnim društvenim temama. Pa iako ovaj film neće ni približno izazvati tolike reakcije kao primjerice „New Order“, u kojem je stao na žulj moćnicima prikazujući surovu realnost klasnih razlika u Meksiku, vjerujem kako nećete požaliti ako „Sundown“ odete pogledati u kino, gdje se počeo prikazivati u redovnoj distribuciji.

„Sundown“ je drugi film na kojem Franco surađuje s legendarnim glumcem Tim Rothom. Prethodno su zajedno snimili film „Kronike“ za koji je Franco osvojio nagradu u Cannesu u kategoriji najboljeg scenarija. Rotha sam oduvijek smatrao jednim od najboljih glumaca današnjice, ali koji istovremeno ni približno ne dobiva uloge kakve zaslužuje. Naime, jako je malo glumaca koji imaju talent za portretiranje, posebice u onom psihološkom smislu, tako različitih likova kao što to radi Roth. Čak i ako niste pogledali sve njegove filmove, dovoljno je vidjeti njegovu scenu iz kultnog filma „Pulp Fiction“ i usporediti je s likom kojeg glumi u „Sundown“. Jer, to je zapravo najbolji prikaz raspona njegovog glumačkog talenta kojem godinama svjedočimo na malom i velikom ekranu.

Vjerujem kako će svatko na svoj način doživjeti gledanje ovog filma, i to je zapravo njegova najveća vrlina. Pa ipak, neke stvari su poprilično jasne, posebice u smislu onoga što je redatelj kroz glavnog protagonistu želio poručiti publici. Iako sam siguran kako će ga većina okarakterizirati kao sociopata, nekako sam mišljenja kako bi to u potpunosti bio pogrešan pristup. Naime, redatelj kroz suočavanje ljudskog ponašanja, i to usred izvanrednog događaja, jako dobro prikazuje karakter filma koji se razumije u potpunosti samo ako ga se gleda, pa čak i kada vrućina sunca udara u naše lice. Film u tom pogledu savršeno funkcionira kao individualni portret, bez obzira što se s tim portretom jako teško poistovjetiti.

Cijeli narativ filma svodi se na glavni lik, odnosno na Neila (Tim Roth) za kojeg sam imao osjećaj kao da sam njegov taoc tijekom cijelog gledanja filma. Zapravo, bilo bi preciznije reći taoc njegovih odluka, jer one i diktiraju tempo filma. Na taj način redatelj kao da stvara od nas studente koji prate studiju jednog tragičnog karaktera, bačenog između osobne moralnosti i racionalnosti. Iako sam pokušavao odgonetnuti razloge tog njegovog ponašanja, barem u samom početku filma, moram priznati kako nešto više od rađanja vlastite frustracije tim likom, koliko god se trudio, jednostavno nisam mogao dobiti. Srećom, taj osjećaj me nije dugo držao, što je i za mene bilo poprilično iznenađenje, jer na prvi pogled Neil uistinu ne djeluje kao netko koga biste željeli imati za prijatelja. Pa ipak, kroz njegovo suočavanje s moralnim izazovima, nametnutim, jasno, od strane društva, jer jedino ono zna što je (ne)ispravno, Neil u mojim očima više nije bio ista osoba.

Ono što se meni najviše svidjelo kod njega, zapravo je taj „bolikurčina“ stav. Pitajte danas većinu ljudi koje sve želje imaju u životu i vjerujem da će vam svatko od njih navesti barem desetak stvari sa svoje „bucket liste“. I to je sasvim u redu, ali upravo mi je iz tog razloga bilo pravo zadovoljstvo gledati na filmu čovjeka kojeg je savršeno briga za bilo što od toga. On je u potpunosti pasivan na sve te gluposti, do te mjere da vam ta njegova pasivnost istovremeno izaziva divljenje i zgražanje. On ne traži ništa i ne radi ništa, a opet mu se, unatoč svemu tome, događa sve i svašta.

Neil je prisutan u trenutku, i koliko god i mi sami živjeli svaki kadar koji on proživljava, nekako se čini kako je to zapravo prikaz njegovog unutarnjeg života. Onog koji se ne vidi, ali se itekako može osjetiti, i to upravo kroz njegove izbore kojima svjedočimo kroz moralnu i etičku leću. No, bez obzira što se ta njegova unutrašnjost može činiti poprilično hladna, posebice u trenucima kada i on sam odbija biti iskren prema bližnjima, bilo bi sasvim pogrešno misliti kako u njemu ne postoji empatije. Neil nije sociopat, iako mu je vrlo lako dati upravo taj opis, već čovjek koji, bez obzira na reakcije i izostanak istih, itekako osjeća strah. Od čega? Zapravo je najmanje bino. Jer, već samo prisustvo tog osjećaja u njemu, sasvim je dovoljno da ga gledam(o) u potpunosti drugačijim očima.

Redatelj Franco jako mudro prikazuje međusobni odnos likova. On je za nas nepoznanica, ostavljen na osobnu interpretaciju, jednako kao i sam film. Pa ipak, kada stvari postanu puno jasnije, onda nam je jasno kako na taj način Franco stvara dijalog s nama, tražeći od nas odgovore na pitanja koja nam on postavlja tijekom trajanja filma. Upoznavanje s likovima je također jako zanimljivo, barem iz moje perspektive jer sam to doživio poprilično realno i životno, posebice kroz odnos koji će Neil u međuvremenu ostvariti s jednom osobom. Sve mi se to činilo poprilično realno i životno, pa je lako bilo zamisliti splitsku rivu umjesto plaže u Acapulcu, gdje se upoznate s nekom strankinjom i s njom započnete intimnu vezu. Plaža u filmu djejuje kao poseban lik, odnosno bolje rečeno zrcalo u kojem radimo osvrt na vlastiti život, pitajući se ima li on smisla ili ne. Mi se na taj način prepuštamo filmu, jednako kao i Neil (be)smislu života dok ispija pivo u onoj plastičnoj stolici, dok laganini „toća“ noge u moru.

Kada sam prethodno spomenuo upoznavanje s likovima koje djeluje kao upoznavanje s nekim u realnom životu, mislio sam prije svega na pogrešnu procjenu. Naime, koliko vam se puta dogodilo da upoznate nekoga, stvorite jedan prijateljski, ljubavni i(li) poslovni odnos, sasvim je svejedno, da bi na kraju došlo do razočaranja u tu istu osobu. Naravno, postoje i suprotni primjeri, oni pozitivniji. Kada za nekoga mislite sve najgore, ali tek kada ga upoznate shvatite kako ste prethodno površno donijeli presudu nečijeg karaktera. Vjerujem da će se slično mnogima dogoditi i kada je u pitanju Neil. Nekako svojom osobnom pobjedom smatram samu činjenicu kako sam Neila barem pokušao razumijeti, posebice u trenucima kada shvati kako sloboda ne postoji. I to je zapravo ono što ne čini samo njegov lik tužnim, već i cijeli film.

Film ima neku posebnu atmosferu, a koja u velikoj mjeri podsjeća na filmove Michaela Haneka. Pa iako se Franco na neki način specijalizirao za prikaz klasnih podjela, nekako se stječe dojam kako mu je upravo Haneke bio uzor u prikazu disfunkcionalne obitelji višeg staleža. Uvodna scena filma to najbolje oslikava, kada u kadru vidimo ulovljenu ribu koja diše svoj zadnji dah, baš poput likova koji ni osmijehom ne mogu prikriti nezadovoljstvo koje osjećaju. To je ujedno i najbolji simbol za tajanstveni osjećaj tišine, odnosno prikriveni vrisak za oslobađenjem od svih društvenih normi. Nepredvidljivost tada postaje glavni forte filma, posebice u smislu sudbine likova za koje u velikoj mjeri nismo ni sigurni u kakvom su međusobnom odnosu. Jer, naše znanje o njima raste isključivo na temelju onoga što oni rade. Tada i mi postajemo hrabri i otvoreni, posebice za Neilove postupke, a što na neki način dovoljno govori i o nama samima.

Suptilna neugoda također je prisutna tijekom gledanja filma, posebice u trenucima kada, umjesto davanja informacija od strane redatelja, mi sami stvaramo pretpostavke o likovima. Charlotte Gainsbourg je u tom smislu odigrala jako dobru ulogu, posebice kroz rađanje vlastite intimne frustracije koja raste s filmom, istovremeno stvarajući poprilično jak učinak na naš pogled nekih budućih odnosa. Tada se ona suptilna neugoda pretvara u mir i zadovoljstvo koju tada osjećaju likovi, a osuda u odobravanje, bez obzira na okruženje. I tada i mi sami postajemo svjesni važnosti mjesta, a koje je upravo i stvoreno za bijeg glavnog protagonista. On, dakle, bježi. Da, bježi jer nešto ipak osjeća. Tada sam uspio, barem na trenutak, shvatiti i njegovu ravnodušnost nad preokretom sudbine. Jer, ona je samo površna. Čak i u trenucima kada smrtnost dolazi u prvi plan, odnosno kada ta smrtnost prolazi pored njega, i kada umjesto reakcije i dalje nastavlja sa svojim ritualom ispijanja piva i žderanja morskih plodova, dok su, samo prividno, jedini udari koji zapljuskuju njegov svijet valovi mora.

Široki kadrovi koje gledamo u filmu ujedno nam pružaju i taj osjećaj izoliranosti u idili ljetovališta. Mračna, da ne kažem distopijska, atmosfera tada prevladava filmom, bez obzira na predivne kadrove koji bi trebali disati ljeto i pozitivu. No, bez obzira na širinu kadra, naši su pogledi ipak usmjereni na mikro detalje, što u velikoj mjeri možemo zahvaliti i izostanku glazbe koja nas ne navodi, u onom emotivnom smislu, na krivi trag. Taj kontrast, dakle, redatelj ne stvara samo kroz tu vizualnu izoliranost, već i rađanjem tenzije upravo kroz Neilove odluke, odnosno izostanak istih. Može se, dakle, slobodno reći da kroz njegov lik progovara i sam redatelj, koji je poznat po tome kako ne podilazi gomili. Kao da nam želi reći kako smo mi ti koji smo u zabludi, dok nas on vodi kroz krajolik svojih priča u kojima upoznajemo i otkrivamo vlastite, još neistražene osobnosti.

„Sundown“ je napet i uznemirujući film, svojevrsna filmska verzija „Stranca“, Alberta Camusa, kako je fino primjetila moja filmofilka nakon odgledanog filma. Osobu koja se ne uklapa u norme društva vrlo je lako proglastiti od tog istog društva mentalno poremećenim, sociopatom, psihopatom, kako god. Jer, ako se ne možeš prilagoditi pravilima koje je netko drugi nametnuo, automatski postaješ upravo to – stranac. Pa ipak, unatoč svemu, nekako radije biram tog i takvog stranca. Ako me zbog toga proglase nenormalnim, shvatit ću to kao kompliment. Jer, kad vidim alternativu, onda se i zvizdan stranca koji udara u oči čini kao puno bolji izbor od hladovine današnje lažne moralnosti.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena