Nope – u oblacima Jordana Peelea

„Nečist bacit ću te, osramotit ću te i načiniti od tebe prizor.“

Kada je prije pet godina Jordan Peele, do tada najpoznatiji po humorističnim skečevima „Key & Peele“, snimio svoj prvi dugometražni film u karijeri, nitko nije mogao ni zamisliti kako će ovaj komičar postati zaštitno lice modernog horora. Uspjeh koji je napravio s „Get Outom“ uistinu je vrijedan svakog poštovanja, tim više što je za njega nagrađen i Oscarom u kategoriji najboljeg scenarija, što je prava rijetkost kada su u pitanju filmovi horor žanra. Peele je s tim filmom uspio spojiti dva najpodcjenjenija filmska žanra – horor i komediju, što je najteža moguća stvar koju je mogao napraviti. Jer, bez obzira na komentare, nitko me ne može uvjeriti kako je, danas pogotovo, najteže ljude nasmijati i(li) uplašiti filmom. Peele je u tome itekako uspio, unatoč tome što, posebice iz današnje perspektive, nije u potpunosti definirao stil, odnosno redateljski pečat koji će biti njegov zaštitni znak. Stil Jordana Peela postao je puno jasniji s njegovim drugim filmom, „Us“, koji se u onom narativnom, ali posebice vizualnom smislu u potpunosti razlikovao od „Get Outa.“ Nekako sam stekao dojam kako je upravo s filmom „Us“, bez obzira na podijeljene reakcije publike, uspio pronaći svoje mjesto u žanru, i to ne samo kada je u pitanju horor. Jer, Peele nije samo majstor horora, već ga se na neki način može nazvati redateljskim preljubnikom koji uspješno koketira i s ostalim žanrovima. Taj njegov nagon za „žanrovskim orgijama“ možda je najbolje pokazao upravo sa svojim najnovijim filmom, „Nope“, a kojeg možete od danas pogledati u kinima.

Moram priznati kako sam bio iznimno počašćen kada mi je stigao poziv za posebnu kino projekciju ovog filma. Sreća je bila tim veća jer sam veliki ljubitelj Jordana Peela, tako da sam sa posebnim zanimanjem želio vidjeti što nam je novoga ovaj talentirani redatelj pripremio. Velika očekivanja od Peela na neki način mogu biti dvosjekli mač, posebice za nas fanove, jer koliko god bilo veliko iščekivanje toliko je velika i nervoza, ali i mogućnost velikog razočaranja ako film ne ispuni očekivanja. No, to su ipak slatki gušti svakog filmofila, jer sama činjenica da još uvijek postoje filmaši čiji se filmovi (d)očekuju s posebnim zanimanjem, sasvim je dovoljno da se iznova probudi onaj osjećaj radi kojeg se i vole filmove na velikom ekranu. Srećom, Peele ni ovaj put nije razočarao.

Ono što mene uvijek iznova oduševi kod Peela, prije svega je način na koji on priča priču. Naime, postoji jako puno filmaša koji imaju savršeno smišljen koncept neke ideje, ali je jednostavno ne znaju prenijeti na film. Peele s tim nema nikakvih problema, posebice u pogledu balansiranja žanrova. „Nope“ u tom žanrovskom smislu najviše diše sci-fi što mi je bilo jako ugodno iznenađenje, tako da se može slobodno reći kako je ovo Peeleov daleko najambiciozniji, ali i drugačiji film od prethodna dva. Naravno, tu i dalje ima horor elemenata, posebice u drugoj trećini filma, dok istovremeno koketiranje sa satirom i komedijom također nije izostavljeno. U samoj najavi filma Peele je izjavio kako želi publici pružiti „spektakl“, odnosno iskustvo doživljaja filma u kinu. U tom pogledu ne treba čuditi što je upravo „Nope“ prvi njegov film koji je sniman za IMAX, tako da se zbilja isplati pogledati ovaj film upravo u tom formatu jer će tada njegov ugođaj i atmosfera u potpunosti doći do izražaja.

Kroz prethodne filmove Peele je često opisivan kao redatelj koji kroz metaforu daje određene društvene komentare, ali i koji istovremeno zanemaruje svoje likove, što mu se posebno prigovaralo u filmu „Us“. Izgleda kako je Peele uvažio te kritike, pa smo kroz „Nope“ dobili likove uz koje se vrlo lako povezati, posebice u onom karakternom smislu, što je uz odlične glumačke role uistinu bilo pravo osvježenje.  Prije svega treba naglasiti kako, unatoč disanju sci-fi atmosfere, glavni likovi izgledaju u potpunosti realno, što je u velikoj mjeri rezultat upravo te karakterizacije na kojoj je radio Peele. Taj dojam se sve više pojačava s odmakom vremena, i zato se nemojte začuditi ako u određenim trenucima filma i sami „pogledate gore“, baš kao što to rade glavni protagonisti u filmu.

Također, Peele ovdje nije u ulozi pripovjedača kojeg mi moramo slušati, već on više vodi dijalog s nama, i to upravo kroz likove. Daniel Kaluuya, mladi talentirani glumac koji je s Peelom surađivao i na „Get Out“, ovdje je u svojoj suptilnosti još jednom pokazao kako onaj Oscar za ulogu u filmu „Juda i crni mesija“ nije bio slučajan. Ovdje je Kaluuya u potpuno drugačijoj ulozi. Osim već spomenute suptilnosti kroz koju jedva da pokazuje emocije, on diše neku vrstu melankolije prošlog vremena. Gledajući njegov lik, do izraza najviše dolazi western dio priče samog filma, a koji ne samo da je prikazao njegov portret, već je pronašao i davno izgubljeno vrijeme starinskog načina snimanja filmova. Ovo, na neki način, i jest Peelovo ljubavno pismo svim onim filmskim djelatnicima koji su itekako zaslužni za stvaranje filma, ali koji nikada nisu dobili priznanje koje zaslužuju.

Ako je Kalluyin lik u filmu poprilično rezerviran od samog početka, pa čak i kada se neobjašnjive stvari krenu događati, onda je Emerald (Keke Palmer) u ulozi njegove sestre sušta suprotnost. Naravno, to nije nimalo slučajno, jer je upravo kroz njen lik Peele na jedan mudar način ubacio onu suptilnu dozu humora u tenziju horora. Ona je itekako zabavna za gledanje, puna je energije, entuzijazma i ima određenu karizmu koja ti mora biti simpatična. Ta suprotnost između njih dvoje nije slučajna, jer koliko god bili različiti toliko će na određene događaje u potpunosti gledati sličnim, ako ne i istim očima. Kauluya je rezerviran, ali je isto tako spreman prihvatiti rizik, jednako, ako ne i više od sestre, što će u samom klimaksu filma posebno doći do izražaja. Meni je posebno bilo drago vidjeti tu realnu dinamiku odnosa između brata i sestre, a koja je djelovala stvarno, i to u smislu da im vjeruješ jer nisu fejk, jednako kao što Peele nije fejk režiser. Jer, u suprotnom bismo gledali obiteljski odnos koji nije baš najbolji, sve do samog kraja kada se oni odjednom povežu u smislu nekog većeg cilja. Tu priču smo gledali mali milijun puta, i zato mi je baš drago što Peele nije upao u tu zamku. Također treba reći kako su oboje uvjerljivi i u solo scenama, jednako kao i kada zajedno dijele ekran.

Slično se može reći i za ostale likove u filmu, posebice kada je u pitanju Ricky „Jupe“ Park kojeg je portretirao talentirani Steve Yeun. Njegov lik je toliko kompleksan da ću mu definitivno posvetiti više pažnje na novo gledanje filma. Iako na prvi pogled između njega i dvoje glavnih protagonista nema neke velike poveznice, Peele nas, naravno, opet navodi na krivi trag. Jer, ono što je zanimljivo prije svega je pozadina njihove priče, koja možda jeste drugačija, ali s kojom se oni na kraju nose na gotovo identičan način. Jedan od njih će čak iskoristiti vlastitu traumu u svoju korist, odnosno priliku za zaradu, dok će drugi, bez obzira na suptilnost i poznavanje vlastitih granica, napraviti sličnu stvar u smislu zadovoljavanja ambicije i uživanja u spektaklu vlastitog i tuđeg života. Na taj način oni oboje, zajedno s ostalim likovima, upadaju u istu zamku bez obzira na dobre i(li) loše namjere. Različita značenja kroz različite poglede različitih likova, najbolje dolaze do izražaja kroz sporedne uloge. Tu svakako treba izdvojiti Brandona Pereu u ulozi Angela, glumca za kojeg ćemo, vjerujem, tek čuti. On ovdje djeluje poput kakvog outsidera, baš poput nas koji gledamo film, jer mi i osjećamo da se nešto čudno događa, iako ni sami nismo svjesni u koji nas je to svijet i trenutak ubacio Peele. U tom je pogledu, bez obzira što se tako ne čini, njegov lik itekako bitan. A što tek reći za starog lisca Michaela Wincotta, kojeg mi je uvijek drago vidjeti na filmu. Čovjek ima toliko cool glas da bih ga mogao slušati danima, a ovdje je, samo prividno, u ulozi snimatelja „stare škole“ u potrazi za savršenim kadrom. U stvarnosti, on je simbol opsesije za savršenstvom, iako to savršenstvo uvijek ispadne poput nedosanjanog sna, dok posljedice svega toga često ispadnu tragične.

Savršeni kadar traži i Peele i to kroz istraživanje iluzije straha i načina na koji mi tu iluziju doživljavamo kroz spektakl, bilo da se radi o onom životnom ili filmskom, i to sve upakirano u formi „spektakla“. Oko za detalje prisutno je u gotovo svakom kadru, što na neki način pokazuje koliko je Peele upoznat s različitim žanrovima, posebice hororom, a s kojim(a) u različitim situacijama koketira s publikom. Tada se i mi sami upoznajemo s vlastitim iskustvima senzacionalizma kroz voajerizam, tako da je na neki način „Nope“ naš prozor u dvorište u kojem svakodnevno živimo, pasivno i(li)aktivno, sasvim je svejedno. Jer, gledanje svijeta kroz ekran mobitela, što velika većina danas radi, u potpunosti mijenja našu percepciju prema svijetu, jednako kao i perspektivu nekih budućih odnosa s ljudima. Poveznica između stvarnog svijeta i fikcije koju vidimo kroz film, zapravo je zrcalo svega onoga što svi potajno želimo – pažnju i spektakl. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, svi mi žudimo upravo za spektaklom i pažnjom, bilo da se radi o društvenim mrežama ili pak taj isti spektakl tražimo po vijestima ili na kraju krajeva samim odlaskom u kino, gledajući spektakl fikcije. Način na koji to film istražuje poprilično je fascinantan i jeziv. Taj osjećaj, paradoksalno, nije prisutan za vrijeme gledanja, veća nakon što sjednete i razmislite o njemu nakon izlaska iz kina.

Povijesni narativ filma također je jako važan, posebice kroz predstavljanje „prve montaže fotografija da bi se stvorio film“, u kojem se pamti kadar, ali ne i glumac u kadru. Može se, dakle, reći, kako potomci protagonista zaslužnog za početak stvaranja filma na neki način žele stvoriti svoje (zasluženo) mjesto u povijesti. Tu, naravno dolazi do opasnosti od izazivanja tog i takvog „spektakla“, odnosno do posljedica na svakog pojedinog izazivača. Peele taj osjećaj stvara kroz svojevrsnu „Zonu sumraka“, a koja u nama rađa upravo tu (opasnu) opsesiju za spektaklom. Konzumiranje medija, posebice kada je riječ o tragediji nikada nije bila bolje pogođena nego što je to slučaj u ovom filmu. Zadnji put je ta tema bila obrađena na sličan način u filmu „TV mreža“, izvrsnom klasiku Sidneya Lumeta. Da je kojim slučajem taj film izašao danas, siguran sam kako bi mnogi tv urednici imali hrpu kritika na način na koji je prikazana televizija, odnosno konzumacija vijesti prema publici. Na isti način bi mogla reagirati upravo ciljana publika na „Nope“, posebice oni koji će napraviti sve, pa i prijeći granice dobrog ukusa, samo da bi dobili svojih „pet minuta slave“. Pa ipak, nekako mi se čini kako je Peele svoju oštricu najviše usmjerio na one ljude koji uživaju u spektaklu tragedije. A da takvi itekako postoje, mogli smo se uvjeriti ovih dana. Jer, ne postoji ništa zabavnije od tuđe tragedije, zar ne? Ili da parafraziramo jedan poznati stih – „tragedije, tragedije, amo.“ Peele koristi satiru na jedan pametan način, posebice kroz vizualni dio filma koji, ma koliko ambiciozan bio, u nijednom trenutku ne skreće pozornost sa same priče. Mnogi tu satiru neće uočiti, posebice ne oni kojima je namijenjena, a to je zapravo najveća tragedija od svega.

Teror i strah stalno su prisutni za vrijeme gledanja filma, što je zapravo ono što se i očekuje kada su u pitanju filmovi pod redateljskom palicom Jordana Peela. Svaki kadar ovog filma djeluje poput nekakve umjetničke slike s koje ne možeš skrenuti pogled, gdje posebno izdvajam scenu „kiše krvi“ koja je još više upečatljiva jer je gledamo u širokom kadru iz perspektive glavnog protagonista. Sam izgled ranča na kojem se odvija radnja filma, uz onu glazbu koja odzvanja u pokvarenim zvučnicima, sasvim je dovoljna kombinacija za rađanje osjećaja jeze. Film tada podsjeća na kombinaciju starih westerna, znanstveno fantastičnih filmova 50-ih, ali i najboljih Spielbergovih filmova 70-ih, posebice „Ralja“. Peele me doslovno uvukao na onaj ranč, jednako kao što me i Spielberg prebacio na onu čuvenu plažu. Dakle, ako nakon „Ralja“ niste nikada gledali na plivanje istim očima, a siguran sam da niste, onda budite uvjereni kako nakon gledanja ovog filma više nikada nećete oblake doživjeti na isti način. Iskreno, to je ono iskustvo gledanja filmova koje obožavam, kada si uključen u priču samim postavljanjem pitanja. „Nope“ ih, srećom, postavlja jako puno, a na nama je da pronađemo na njih (različite) odgovore koji nisu skriveni kao što biste očekivali od Peela, već su tu, jasno vidljivi.

Kamera filma zaslužuje posebno priznanje, tako da ću otići toliko daleko pa ću napisati kako „Nope“ ima možda i najbolje snimljene noćne scene koje sam ikada vidio na velikom ekranu. Uistinu je zadivljujuće bilo gledati te prekrasne kadrove talentiranog Hoyte Van Hoytena, a koji mi je kroz njih pružio u doslovnom smislu te riječi pravi spektakl. Taj tehnički dio itekako je zaslužan i za stvaranje tenzije, što posebno dolazi do izražaja kada je u pitanju zvuk. Ako tražite najbolji dokaz koliko je zvuk važan za stvaranje filma, onda vam je upravo „Nope“ najbolji primjer. Upravo me iz tog razloga najviše rastuže komentari po društvenim mrežama od strane onih koji su ovaj film gledali u nekakvoj šugavoj cam verziji, da bi onda u potpunosti popljuvali film koji, realno, na taj način nisu niti gledali. Jer, zvuk je sve u ovom filmu, posebice u scenama kada ga čuješ ali ne znaš odakle dolazi i o čemu se radi, bilo da se radi o nepoznatom objektu, urlicima pojedinaca ili trenucima kada se nešto pomakne u kutu, osjećaj je jednako jeziv. I to je na neki način Peelova posveta stvaranju filmova, odnosno pokretnim slikama na velikom ekranu, posebice zvuka bez kojeg bi to bilo potpuno drugačije iskustvo. Uostalom, sav taj lanac događaja koji pratimo u filmu, jednostavno ne bi imao smisla bez tog zvuka (oblaka).

Osjet straha i terora dok sam gledao film u kinu prije svega je nastao kroz atmosferu, a manje kroz same scene koje nisu bile ni približno toliko strašne kao što biste očekivali. Pa ipak, postoje izuzeci, a taj izuzetak je i stvorio jezu traume koja je zapravo glavna nit vodilja cijelog filma. Peele je suptilan u tome, ali ta suptilnost je dovoljno jaka da nas oblaci tih kadrova prate u stopu, i to je ono što je najstrašnije kada je u pitanju „Nope“. Taj strah je efektivan, čak i u trenucima kada se on ne čini stvarnim, ali je svejedno vrisak klaustrofobije, itekako prisutan i snažan. Iako smatram kako bildanje te atmosfere nije u potpunosti doživjelo pravi klimaks na kraju, prethodni osjećaj jeze, hvala Gordy, je bilo toliko uvučen u moj DNA da mi to nije utjecalo na konačan dojam filma.

„Nope“ je film kojeg gledate svaki dan. Kako, pitate se? Vrlo jednostavno – čitanjem članaka, komentiranjem najčitanijih vijesti, i ako baš hoćete – naslađivanjem tuđim tragedijama. Jer, nećemo se lagati, postoje ljudi koji uživaju u tome. Možda, istina, niste vi ti koji se naslađujete, ali vas osjećaj veće vrijednosti dok čitate nečije bljuvotine itekako ispunjava. U svojim očima vi ste bolji ljudi. Istina, niste u tome u krivu, ali, priznajte, vi i dalje žudite za takvim spektaklom. Jednostavno ne možete skrenuti pogled, jednako kao što usporavate automobil kada vidite prometnu nesreću, umjesto da se čim prije maknete s mjesta tragedije. Vi želite biti dio toga. Živimo u društvu voajerizma, gdje u spektaklu jednako uživaju oni koji gledaju i oni koje se gleda. Jordan Peele je još jednom dokazao kako je majstor portretiranja društva današnjice, tako da nema razloga da skrećete pogled dok ga budete gledali. „Nope“ je zrcalo vremena, istovremeno privlačan i jeziv. Film koji nitko neće gledati istim očima.