“Kada sam kao mali počeo gledati filmove činio sam to isključivo radi zabave. Obožavao sam sa prijateljima ići u kino i jednostavno uživati u tim trenucima. Kasnije, kada sam odrastao, shvatio sam kako su mi filmovi, osim zabave, bili najbolja učiteljica života”.
Činilo mi se sasvim prigodno da svoj osvrt na Supermana započnem citatom koji je izgovorio Superman osobno – Christopher Reeve. Na današnji dan, kada bi ovaj superjunak mog filmofilskog srca slavio rođendan, smatrao sam kako mu na ovaj način, kroz par rečenica, trebam odati počast. Reeve za mene nikad nije bio običan glumac, već u pravom smislu riječi idol i uzor. Reći će netko, kako ti netko koga ne znaš može biti idol? Zapravo, kome uopće trebaju idoli? Nismo li svi mi arhitekti vlastitih sudbina koji sami stvaramo zgrade životnih avantura? Da, jesmo, ali u životu postoji nešto što se zove “vrijednost življenja”, odnosno put kroz koji nas vodi život. Mi na tom putu u suštini jesmo sami, ali ako pronađemo vodiča koji će biti uz nas na tom putovanju, onda se možemo smatrati sretnom osobom. Iskreno, nikad nisam bio osoba s nekom arogancijom – glasan i nametljiv, već sam uvijek bio miran, tih i povučen. Netko će reći savršen opis većine serijskih ubojica. Šalu na stranu, no baš zbog te moje povučenosti, većinu vremena su mi upravo filmovi bili najbolji životni vodiči. Uz njih sam, baš poput Supermana, najviše naučio, smijao se, plakao…Kada god mi je bilo teško, uvijek sam bježao u taj magičan svijet gdje je sve bilo moguće. Jer, filmovi su bili moj “tajni vrt”, posebice kada sam prolazio kroz jedan težak period, i kada sam zapravo najviše spoznao koliko mi zapravo znače. Oni su mi pružili toliko toga, a tako malo su tražili zauzvrat. Možda u tome i leži razlog zašto ih toliko volim i cijenim, baš kao i likove koji mi toliko puno znače.

Uvodni citat savršeno mogu primijeniti na svoje poimanje, odnosno doživljaj filmova, i to upravo na primjeru Supermana. Naime, kada sam ga kao mali prvi put pogledao bio mi je, kao uostalom i većini djece, jako cool i zabavan, i to toliko da sam čak u jednom trenutku pomislio kako je letjeti zbilja moguće. Ah, kako dječački naivno od mene. Ali, upravo je u toj nevinoj naivnosti ljepota svega. Kasnije, kada sam malo narastao ali ne i odrastao, shvatio sam simboliku Supermanova leta. Ona je toliko moćna i toliko životno poučna da sam uvijek, ali baš uvijek, posebice kad bih se osjećao loše, odmah pomislio na taj njegov let. Gledajući Supermana u tim trenucima, i dalje sam, baš poput dječaka, vjerovao da mogu letjeti. Razlika je bila samo u tome što mi je s vremenskim odmakom taj let predstavljao let nade. Počeo sam vjerovati kako duboko u meni leži superjunak, onaj koji će poletjeti kroz oluje, kiše i vjetrove. Meni je to bilo SVE.

Glavni junak ove moje priče bio je Christopher Reeve. On nije bio samo filmski Superman, već i onaj životni. Siguran sam kako je upravo zbog toga tako dobro odigrao ulogu koja ga je obilježila za cijeli život. Superman, film redatelja Richarda Donnera, oduvijek je bio i vjerojatno će i ostati moj najdraži superjunački film. Ne zato što je to najbolji film o nekom superjunaku, već jednostavno zato što uz Supermana vežem svoje životno i filmofilsko odrastanje. Kada mi god netko spomene ovaj film, odmah mi na pamet padne prekrasna kinematografija koja i s odmakom vremena i dalje izgleda očaravajuće. Od Kriptona do Smallvilla – magična fotografija Geoffrey Unswortha zbilja ostavlja bez daha, tako da tijekom cijelog gledanja filma imate osjećaj kao da ste na nekom prekrasnom putovanju na kojem vam je tako predivno, toliko da (po)želite da nikad ne završi. Srećom, za mene ono nikad nije završilo, jer Superman je duboko urezan u moj DNA.

Kada je riječ o samom liku Supermana, mnogi često kroz zezanciju kažu kako je nemoguće da nitko u Supermanu nije u stanju prepoznati Clark Kenta. Da, istina, ako bismo površno gledali na lik, lako se može doći do pogrešnog zaključka kako se radi samo o naočalama. Međutim, upravo je izvedba Christophera Reevea natjerala sve nas da povjerujemo kako je tako nešto moguće. Reeve u tom pogledu nije imao nimalo lagan zadatak. Upravo zahvaljujući svojoj karizmi, Reeve je dao život jednom i drugom liku, te baš zbog toga imamo osjećaj kako nitko drugi nikad neće biti Superman na način na koji je to on bio i jest. Smotani i pomalo nespretni Kent da bude Superman? Ma nemoguće! U tome leži sva genijalnost njegove izvedbe jer je bio u stanju samo kroz pogled i eleganciju izvesti transformaciju kakva se zaista rijetko viđa. Elegancija je posebno vidljiva u scenama leta koji je tako filmski savršen i još uvijek nenadmašan. Prvo predstavljanje njega kao Supermana za mene predstavlja takvu nostalgiju, da ju je gotovo nemoguće opisati riječima. Kada bih sa samo jednom scenom trebao opisati Supermana, onda bi to bila upravo scena u kojoj se prvi put upoznajemo sa našim junakom. Isotvremeno prekrasna, čarobna, životna i filmična. Mislim kako nema prigodnijeg zrcala koje prikazuje njegov lik, jer u tih nekoliko minuta vidimo Supermana baš onakvim kakav on zaista jeste – zabavan i uzbudljiv za gledanje.

Međutim, ako pogledate prvi dio filma, primijetit ćete kako on ima dosta ozbiljan ton kojeg zadržava sve do trenutka kada se prvi put upoznaju Clark i njegova Lois Lane. Nekako imate osjećaj kako je film podijeljen na led i vatru, što se možda kroz simboliku i najbolje vidi u jednoj sceni kada Superman uleti u zamku koju mu je postavio Lex Luthor (odličan u u izvedbi Gene Hackmana). Kada sam već kod njega, moram reći kako upravo on daje neki određeni šarm filmu, posebno svojim duhovitim doskočicama, pa iako bismo ga realno trebali ne voljeti, meni je nekako uvijek bio na uvrnut način zabavan. Kada pričamo o sporednim likovima, onda svakako treba spomenuti legendarnog Marlona Branda, a koji je ovdje u ulozi Supermanovog oca. Ako mene pitate, ovaj film taj odnos otac – sin prikazuje naj jedan neposredan i životno filmičan način. Uostalom, nije li Jor – El slika i prilika svih naših očeva koji su spremni napraviti sve da nama bude bolje.

Spomenuo sam prethodno kako je ovo film sa srcem i dušom. Nema nikakve dvojbe kako su srce i duša ovog filma Superman i njegova Lois Lane. Margot Kidder u ulozi Louis je predivna, te imate osjećaj kao da ne glumi, već da je to zaista ona. Uostalom, baš kao i Reeve. Obožavam taj njihov odnos i način na koji je ispričana njihova priča jer svatko od nas treba Lois Lane, pa čak i Superman. U tom pogledu, mogu reći kako se i sam osjećam kao Superman jer imam tu sreću da sam u svojoj Anđeli pronašao svoju Lois. Scene u kojoj se njih dvoje pojavljuju, pogotovo one zajedničkog leta, kao da su s druge dimenzije. Gledajući ih, i sami se osjećate kao da letite kroz vrtlog emocija. Od nostalgije djetinjstva, do življenja sadašnjosti i leta kroz život sa svojom Lois. Margot kao Lois ima tu dozu privlačnosti i uvijek sam smatrao kako ima nešto neobjašnjivo sexy u njoj. Možda je i ta tajnovitost upravo ono što ju je u mojim očima činilo posebnom.

Pričati o Supermanu, a ne spomenuti čarobnu glazbu Johna Williamsa bilo bi neoprostivo. Ona je toliko hipnotizirajuća, da imate osjećaj kako biste je mogli samo slušati bez da gledate film, i svejedno stvarati svaku filmsku scenu u svojoj glavi. Glazba koja priča film – neprocjenjivo. Postoji jako puno scena koje su mi se urezale u sjećanje, a koje su upravo oživljene disanjem emocija Williamsove glazbe. Možda je i najupečatljiviji trenutak kada naš junak napušta svoj dom. Tada, baš poput vulkana, redatelj udara slikom i zvukom u naše srce. Richard Donner, redatelj filma, oduvijek mi je bio među omiljenim filmašima. Kao pravi ljubitelj horora, obožavam njegov “Omen”, te ga smatram istinskim filmskim klasikom, dok filmove iz serijala “Smrtonosno oružje” da i ne spominjem. Donner je s razlogom idol mnogim filmašima, među kojima je i Christopher Nolan. Gledajući Nolanov “Tenet”, nisam mogao ne pomisliti na scenu kada Superman vrati vrijeme. To samo dovoljno govori koliko je ovaj film utjecao na puno ljudi, te kako je bio i ostao vječna inspiracija za filmske i životne priče.

“Ti si ovdje sa razlogom”.
Ovo mi je možda i najdraži citat iz filma i s kojim bih možda i najbolje mogao opisati značaj koji za mene ima ovaj film. Superman me zaista naučio kako smo svi mi ovdje s nekim ciljem i svrhom. I bez obzira na teške trenutke, uvijek moramo pronaći u sebi superjunaka koji će sve te nedaće uspjeti pobijediti. Nekako imam osjećaj kako u svakom pojedincu živi Clark Kent i Superman. Dva karaktera koja su samo na prvi pogled različita, ali koji se međusobno nadopunjavaju jer ih baš to čini kao cjelinu posebnima. I zato se nikada nemojte sramiti Kenta u sebi jer upravo je taj Kent razlog zašto ćete jednog dana moći sebe gledati kao “Supermana života.”
P.S. Ovaj moj mali osvrt na film posvećujem Christopheru Reevu, superjunaku djetinjstva koji će u mom filmofilskom srcu uvijek imati posebno mjesto.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena