Utøya: July 22

Kako uopće započeti pisanje dojma o filmu koji govori o jednom od najužasnijih događaja u povijesti, a koji je tog kobnog ljetnog dana, 22. srpnja 2011. šokirao cijeli svijet. Naime, tada je Anders Breivik (u nastavku teksta ljudsko smeće) prišao omladinskom kampu Laburističke stranke na otoku Utøya, te glumeći policijskog službenika nasumično otvorio vatru na prisutne adolescente. Ubio je njih čak 69. Dva sata ranije detonirao je automobil-bombu u Oslu koja ja usmrtila 8 ljudi.

Odmah moram reći kako vam, pored ovog filma, od srca preporučujem i film “Utoya, 22 July”, kojeg sam imao sreće sa djevojkom gledati u kinu, a koji je jednako tako potresan i dojmljiv kao i ovaj film. Zapravo, ta dva filma se savršeno nadopunjuju, i to na način da sve one nedostatke koje samostalno imaju, jedno drugom ispravljaju. Tako je npr. “Utoya, 22 July” film koji cijelom svojom radnjom prati događaje na samom otoku, dok je “July 22” redatelja Paula Greengrassa obradio i događaje nakon toga, odnosno samo suđenje, te sudbinu stradalih, baš kao i posljedice koje su ostale u njima nakon tog dana.

Kada se snima film o ovako osjetljivim temama, pogotovo kada je riječ o stvarnom događaju, onda redatelj nema nimalo lagan zadatak. U tom pogledu Paul Greengrass je odradio odličan posao. Vjerujem kako mu je u tome i pomoglo iskustvo na snimanju filma “United 93”, a koji priča o još jednom tragičnom događaju novijeg doba – padu blizanaca u New Yorku 11.rujna. Ovom filmu je pristupio upravo na način gdje bi i prosječan gledatelj, bez i da zna pozadinu samog događaja, vrlo lako i bez ikakvog problema mogao pratiti samu priču. To mi se baš svidjelo, jer dosta često su redatelji lijeni kada je riječ o pričama po istinitom događaju, jer pretpostavljaju kako gledatelj itekako zna o čemu se radi, pa onda neke detalje izdvoje iz samog filma, a koje su jako bitne za razumijevanje radnje. To se u ovom filmu nije dogodilo i to je veliki plus, barem ako se mene pita. Iako film traje nešto više od dva i pol sata, moram reći kako u nijednom trenutku nije dosadan. Dapače, svaki dio filma je obrađen baš onoliko koliko je potrebno – niti previše, niti premalo. Ili zdravoseljački rečeno – taman.

Kada pričamo o fazama samog filma, onda nema nikakve dvojbe kako će većini za vrijeme gledanja, puls daleko biti više ubrzan u prvih pola sata filma. To nije ništa neobično i zapravo je jako razumljivo. Prvih pola sata je definitivno najbolji, ali ujedno i najmučniji dio filma. Osobno moram reći kako mi je taj dio jako sporo prošao, što je zapravo prava rijetkost. Jer kod većine filmova, ma zapravo skoro u svima, kada imate takvu vrstu napetosti, onda vam vrijeme proleti u čas. Ovdje to ipak nije bio slučaj, upravo zbog tog osjećaja kojeg bih nazvao “klaustrofobija na otvorenom”, a koja je stalno bila prisutna dok sam gledao ovaj film. U tom smislu moram zahvaliti redatelju što je događajima na otoku posvetio samo jedan dio filma, jer da je to trajalo kao u onom drugom filmu kojeg sam vam spomenuo – “Utoya, 22 July”, gdje je cijela radnja fokusirana samo na događaje na otoku, to bi jako teško podnio.

Drugi dio filma, iako možda na prvi pogled dramaturški nešto pada, jednako je dojmljiv i težak za gledanje. Tu redatelj stavlja fokus na istinitu priču stvarnih ljudi, odnosno prati njihov život nakon tog nemilog događaja. Moram priznati kako mi je u nekim trenucima to bila veća muka za gledati, nego recimo scene na otoku. Sama činjenica da je toliko mladih života, koji jesu preživjeli napad, nepovratno uništeno ožiljcima koji nikad neće zarasti, zapravo je najveći horor od svih.

Kada pričamo o glumačkim rolama, onda moram reći kako je u ulozi “ljudskog smeća” fenomenalan bio glumac Anders Danielsen Lie. Ako još niste čuli za njega, onda vam od srca preporučam, da pored ovog filma, svakako pogledate i “Oslo, August 31st”, za mene jedan od najboljih filmova snimljenih u ovom stoljeću. Anders je i u ovom filmu pokazao kako je pred njim jako velika budućnost, jer količina talenta koju ovaj mladi glumac ima, zaista je ogromna. Siguran sam da glumiti ovakav lik, definitivno nije bilo nimalo lako. Ponajviše to mislim zato što se iz nekog razloga, a to sam primijetio da se događa puno puta, zna dogoditi da negativac u filmu na neki način bude simpatičan publici. Postoji tako jedna scena u kojoj “ljudsko smeće” sjedi u sobi za ispitivanje, te ždere pizzu i pije colu. Da je to neki fiktivni lik, bez obzira na ulogu negativca, to bi čak bilo i simpatično. Ali ne u ovom filmu, što je zbilja jako teško za napraviti, bez obzira na istinitost priče. Za to veliku ulogu ima upravo Danielsen koji je svojom izvedbom u filmu učinio taj lik onakvim kakav bi i trebao biti – gadljivim i negledljivim.

Ako bih pričao o manama filma, onda bih mogao reći kako nije dovoljno kritizirana spora reakcija vlasti na događaj, zatim nedovoljno pažnje na obične ljude heroje koji su svojim brodicama vozili ranjenike sa otoka. Isto tako, nije mi imalo neke logike da se u filmu priča na engleskom jeziku, jer svi znamo da se događaj zbio u Norveškoj i da su svi stradali bili iz te zemlje. Ali opet, dramaturški to nije imalo nekog utjecaja na sam dojam filma. Sa druge strane, možda je to zato što sam prethodno gledao već spomenuti “Utoya, 22 July” koji jeste norveški film, tako da ako vam je to bitno, taj film će to svakako nadomjestiti. Mislim kako su oba filma jako bitna, pa iako mi je fokus bio većinom na Greengrassov film, svakako još jednom za oba velika preporuka za gledanje. Meni se recimo najviše kod ovog norveškog svidjelo što se ni u jednom trenutku ne spominje ime “ljudskog smeća”. To mi baš velika i snažna poruka koja kao da vrišti – nebitan si i nikad nećeš biti bitan. Nažalost, njegovo (ne)djelo će ostati i to se neće moći zaboraviti. I ne treba se zaboraviti, ponajviše radi žrtava tog monstruma.

Puno sam pričao sa curom nakon gledanja oba filma. Sjećam se da smo, nakon što smo pogledali film u kinu, ostali do dugo u noć pričati o njemu. Toliko nas je dojmio da nismo mogli doći sebi od šoka. Više od samog filma, najviše nas je šokirala činjenica da na svijetu postoje ljudi koji su spremi tako nešto napraviti. A još je jezovitiji podatak da bi to zlo iz zatvora trebalo izaći za deset godina kada će imati tek pedeset godina. Nadam se da do toga neće ipak doći i da će biti razuma da ga se strpa iza rešetaka i da tamo trune do kraja života.

Jedna od najemotivnijih scena u filmu zasigurno je trenutak kada jedna od žrtvi postavi “ljudskom smeću” pitanje po čemu je ona prijetnja društvu. Ona, koja samo se samo želi školovati i živjeti od svog rada. Naravno, umjesto odgovora, dobila je samo hladan pogled. Taj moment koliko god bio dirljiv, jednako je tako bio i jezovit. Uvijek sam se pita što je to u čovjeku , da može imati takav nedostatak empatije. To je samo još jedan dokaz kako nijedan ekstrem nije dobar, bio on lijevi ili desni, sve je to zlo koje ne samo da uništava pojedinca, već i sve one ljude oko njega.

Utoya-22 July nije lagan film za gledanje, ali je itekako bitan i važan. To je film koji nas uči kako je mržnja teret i kako ona nikad nikome neće nešto dobro donijeti. Ovo jest mučan film, ali ako je nama kao gledateljima takav, onda zamislite kako je bilo onima koji su to doživjeli. I zato svaki put kada nekoga pogledate sa mržnjom iz onih plitkih razloga, sjetite se ovog filma i zapitajte se da li je to vrijedno? Ja kažem da nije. Niti će ikada biti.