Silent Land – emocionalni bankrot

„Mi nismo loši ljudi“.

Sunce, more, ljeto, prekrasan otok, luksuzna kuća – idealan opis za idealan godišnji odmor, zar ne? No, što kada se u takvom idealnom mjestu za odmor apsolutno ništa ne čini tako idealnim? Iskreno, uvijek sam uživao u takvoj vrsti pokvarene idile, tako da sam zbilja uživao u jednom od najboljih naslova na ovogodišnjem Festivalu mediteranskog filma Split – „Tiha Zemlja“, poljske redateljice Age Woszczynske. Naslov filma zapravo je i više nego simboličan. Jer, tišina je njegova glavna nit vodilja, od nijemih kolaža različitih slika, pa sve do tišine likova koji ne mogu osjetiti i izraziti svoje emocije. Sve se to događa na jednom otoku koji istovremeno grije i hladi dušu. Prekrasan, prepun mogućnosti, ali istovremeno siv, distanciran, odsutan. Baš kao i ljudi. Baš kao i svijet.

U samom uvodu film osjećamo kroz zvuk prirode kao idealan prikaz prostranstva i mogućnosti koje redateljica savršeno kombinira s glavnim protagonistima, a koji se u takvom okruženju čine kao stranci u prostoru i vremenu. Film tada diše punim plućima, za razliku od glavnih likova koji s odmakom vremena sve više gube dah, kako od stvarnosti, tako i jedni od drugih. Dok ih promatramo, neprimjetno i sami krećemo na jedno lagano vizualno putovanje koje postaje sve neugodnije, istovremeno prekrasno i zastrašujuće. Nelagoda postaje sve snažnija kada se u nekim stvarima prepoznamo, a takvo nešto naprosto je nemoguće izbjeći. Emocionalni bankrot likova, kako se zgodno izrazila sama redateljica, započeo je s njenim kratkometražnim filmom „Fragments“, a koji je zapravo zagrijavanje za sve ono što je do kraja skinula u ovom svom dugometražnom prvijencu. Također, glavne uloge u oba filma tumače isti glumci – Dobromir Dymecki kao Adam, te Agnieszka Zulewska kao Anna. I dok je u kratkišu fokus više bio na Anni, ovdje je redateljica više pažnje posvetila Adamu. Iako je jako  teško stvoriti simpatije prema bilo kome od njih, nekako se upravo zahvaljujući tom intimnijem razvoju karaktera stvara osjećaj razumijevanja. No, ovdje je teško govoriti o dobrom i lošem, upravo jer svaki lik posjeduje mnogo nijansi vlastite osobnosti.

Anna i Adam žive svoju svakodnevnu rutinu koja ih čini sigurnima. Oni tu svoju udobnost poistovjećuju sa srećom, dok bilo koja vrsta nepoznatog, pa makar se radilo o pokvarenom bazenu koji ne mogu koristiti, kod njih stvara osjećaj nelagode i opasnosti, iako se nalaze samo par metara od mora. Tada na površinu izlazi njihova međusobna distanciranost, što posebno dolazi do izražaja prilikom međusobne komunikacije koja je hladna, kako kroz riječi tako i još efektivnije kroz sliku. Život kao rutina također je vidljiva i u scenama kada su samo prividno zajedno, pa tako i njihov seks izgleda rutinski. Istina, oni možda i uživaju u orgazmima, ali taj užitak ne dolazi iz uzbuđenja, već isključivo iz rutine. Oni su i tada otuđeni jedni od drugih, jednako kao i od svijeta, a što se najbolje može vidjeti i kroz izbor samog mjesta koji su odabrali za odmor. Oni se i u takvom mjestu žele okružiti kamerama, sigurnosnim alarmima,  jednostavno jer im to stvara osjećaj sigurnosti. Odmor kao bijeg od stvarnosti tada u potpunosti postaje neka vrsta utopije za njih dvoje.

Kada se u tom njihovom svijetu dogodi tragedija, oni će je doživjeti samo kao smetnju. Za njih neće postojati razlika između tragičnog događaja i pokvarenog bazena. Tada i kreće njihovo međusobno skidanje, a golotinja kao odraz u tom njihovom moralnom zrcalu bit će sve samo ne privlačna. Erupcija dinamike između njih neće stvoriti bilo koju vrstu emocija, naprosto zato jer se oni ne žele s tim nositi, posebice ako je riječ o onim negativnim „ubodima“. Za njih je bolje ne osjećati apsolutno ništa, pa tako radije biraju pasivnost i ignoriranje. Komunikacija koju oni imaju s ostalim likovima, posebice Anna, djeluju poprilično omalovažavajuće. Anna se pri tome uopće ne trudi da razumije svog sugovornika, jednostavno zato jer u njemu vidi opasnost, što je u potpunosti iracionalno iz našeg kuta gledanja. Pa ipak, Annnine postupke je vrlo lako razumjeti iz konteksta vremena u kojem živimo, posebice kada je u pitanju pogled prema imigrantima. Tada, nažalost, Annini postupci postaju itekako (pre)poznati.

Film ima jako spor ritam, ali to mu je samo dodatni plus jer se na taj način stvara još jači dojam erupcije međusobnog odnosa dvoje glavnih protagonista. I dok Anna uvjerava Adama „kako oni nisu loši ljudi“, on joj s druge strane, izgrižen grižnjom savjesti, odgovora – „ne, mi jesmo loši ljudi“. Adam je u tom pogledu puno kompleksniji lik, za razliku od Anne koja se čini kao osoba koja bi se, unatoč svim događajima, vrlo lako i jednostavno vratila u postojeću životnu rutinu. Zrcalo njihove osobnosti u filmu je prikazano kroz sliku jednog drugog francuskog para, koji na prvi pogled djeluju izgledom i ponašanjem drugačije, ali su zapravo itekako slični. Jednu od sporednih uloga tumači i prekrasna Alma Jodorowski, unuka poznatog filmskog redatelja Alejandra. Likovi u filmu su cijelo vrijeme pasivni, fokusirani su jedino na sebe i na svoj komfor, te se uopće ne trude vidjeti i doživjeti svijet oko sebe. Njihova ravnodušnost djeluje poput najgore moguće bolesti, a što redateljica suptilno povezuje sa stanjem modernog društva u kojem su ljudi sami sebi najbitniji. Iako je žanrovski daleko od horora, nekako taj osjećaj moralne zbunjenosti, emocionalne izolacije i raspada društvenih normi i veza, stvara u nama tu toplinu horora, koja prži i ubija poput najjačeg sunca. U tom pogledu nije slučajno što je redateljica, u stilu Ari Astera, izabrala upravo toplinu sunčanog dana kao idealan prikaz tog emocionalnog bankrota.

U filmu nema soundtracka, već je jedini dizajner zvuka priroda. Redateljica nas na taj način ne manipulira glazbom koja nam često u filmovima bude kao neka vrsta vodiča koja nam govori kako bi se trebali osjećati, već postojimo samo mi i priča koju pratimo na ekranu. Unatoč izostanku soundtracka, zvuk filma je snažan, na trenutke i neugodan, poput bušenja bazena ili zvuka alarma, te u potpunosti odgovara trenutku koji proživljavaju glavni protagonisti. U onom tehničkom smislu, svakako treba pohvaliti i rad kamere, uz potpuni izostanak krupnih kadrova, što pojačava dojam emocionalne, društvene i fizičke izoliranosti. Sniman većinom u jednom kadru, kamera djeluje statično dok sama slika djeluje kao dijalog koji pored nje uopće nije ni potreban. Likovi često budu na rubu kadra ili čak i izvan njega, posebice kada se nešto bitno i važno dogodi, ali osjećaj udaljenosti jednako je prisutan kao i kada nas kamera na trenutke približi prema jednako tako izoliranim likovima.

„Tiha Zemlja“ izniman je debitantski film talentirane poljske redateljice Agnieszke Woszczynske od kojeg je stvorila nemilosrdno lice i naličje društva, i to kroz prikaz moralne izoliranost  jednog međuljudskog odnosa. Ravnodušnost pojedinca na tuđu patnju možda djeluje poput prehlade, sve dok ne shvatimo da se ta prehlada, koju namjerno ignoriramo, pretvara u rak današnjice. No, onda će, nažalost, biti prekasno. Zapravo, kada bolje razmislim, već i jest.