Filmovi inspirirani stvarnim životnim pričama oduvijek su bili privlačni brojnim filmašima, jednako kao i nama gledateljima. Jer, kada je prikaz jedne životne sudbine na filmu u pitanju, onda nam je poprilično lako zauzeti stranu, pa tako volimo uvjeravati sebe kako je upravo naš sud najispravniji mogući. Sjećam se kako sam jednom prilikom nakon izlaska iz kina s prijateljem imao žustru raspravu oko posljedica odluka koje donosi glavna junakinja filma „Dva dana, jedna noć“, braće Dardenne. Nekako mi se čini kako upravo ti filmovi inspirirani stvarnim događajima od nas stvaraju „totalitarne sudce“ koji su nepogrešivi u procjeni tko je dobar, tko loš, a tko zao. Pa ipak, postoje priče koje vas ne tjeraju na zauzimanje strana, već isključivo na razmišljanje o onome što ste upravo odgledali, odnosno mjestu na koje vas je odveo film. Jednu od takvih je ispričao redatelj Shariff Korver u filmu „Do Not Hesitate“, nizozemskom kandidatu za nagradu Oscar.

Redatelja je za film inspirirao novinarski članak o povratku mladih nizozemskih vojnika sa Bliskog Istoka. Nakon što su odslužili mirovnu vojnu misiju, nadređeni su ih prije povratka kući poslali u Grčku gdje su se trebali opustiti, ili što bi se ono reklo rekuperati, uoči susreta sa svojim najmilijima. Međutim, stvari su izmakle u potpunosti kontroli, pa su tako ti mladi vojnici ušli u sukob s lokalnim stanovništvom. Sukob je u potpunosti eskalirao nakon što su počeli uništavati imovinu, odnosno sve što im se našlo na putu. Taj događaj bio je polazišna točka za redatelja koji je želio ispričati priču ne samo o posljedicama rata, već trenutku vremena u kojem se može naći svaki pojedinac.

„Do Not Hesitate“ jako dobro kombinira dramu i triler, i to s relativno malim brojem likova. Trojica mladih vojnika s jedne, te jedan dječak u potrazi za svojom kozom s druge strane, glavni su pokretači ovog filma. U samom uvodu upoznajemo Erika, odlični Joes Brauers, kako svira bubnjeve. Ritam postaje sve jači i jači, kao da nas redatelj priprema na priču o karakteru ispunjenom s požudom i bijesom, empatijom i zbunjenosti, odnosno cijelom jednom spektru različitih emocija. Erik će ih sve pokazati jednostavnim verbalnim gestama i izrazima lica, tako da se promjena tempa kroz sviranje bubnjeva u tom smislu čini itekako simbolična kao prikaz njegove osobnosti.

U onom psihičkom smislu, moram reći kako nisam bio u potpunosti spreman za ovakav film. Možda sam se baš zato i mogao poistovjetiti s vojnicima, a u čemu mi je itekako pomogao redatelj koji nije prikazao kako funkcionira neka ratna situacija ili sama vojska, već što znači imati 18 godina i nositi uniformu i oružje. Vojska vam može dati adrenalin na samom početku, ali što kada se nađete na tom mjestu gdje ništa nije pod vašom kontrolom. Baš zato je i stavljen fokus na njihov psihološki doživljaj boravka na mjestu gdje su likovi u potpunosti zaglavljeni. Mjesto radnje filma itekako je bitno, posebice u smislu osjećaja opasnosti od nepoznatog. Ono je živo, puno zvukova. Planinski pejzaž je tako u potpunosti iskorišten kao poseban lik od kojeg stalno prijeti neka opasnost i koji se prema likovima odnosi kao strano tijelo od kojeg oni stalno žele pobjeći, ali im to nikako ne uspijeva.

Napetost filma koja je stalno prisutna ne temelji se na akciji, već na onome što stalno osjećamo da će se dogoditi, ali se ne događa. Neprijatelj zapravo ne postoji. Pa ipak, napetost, neizvjesnost i uzbuđenje nikada nas ne napušta. Interakcija između likova stalno je prisutna, ali sam nekako uvijek imao dojam kako oni nikako nisu mogli u potpunosti izraziti sve ono što osjećaju, što kao posljedicu rađa njihovo nekontrolirano ponašanje. Kontrola je zapravo stranac filma, posebice u kontekstu mjesta u kojem se odvija sama radnja. To mjesto u nama stvara osjećaj topline, ne samo kroz radnju već i u doslovnom smislu. Tada i mi postajemo žedni pod tom vatrom trenutka, osjećamo se kao da gorimo, jednako kao i likovi.

Film kroz trenutak stvara potragu za identitetom kada čak i dobra namjera postane u potpunosti van kontrole. Redatelj vješto izbjegava zauzimanje strana, što bismo i mi trebali napraviti. Uostalom, kako osuditi mladiće koji su s 18 godina poslani na misiju za koju s razlogom vjeruju kako je popločana dobrim namjerama, sve dok ne stignu na mjesto gdje je realnost u potpunosti drukčija. Da, namjere su dobre, mi smo tu da vam pomognemo, ali sve dok slušate ono što vam govorimo. No, što kada se druga strana ne ponaša na takav način? E, tek tada nastaje pravi problem jer se onda oni i ne znaju nositi s novonastalom situacijom. Tada zapravo i vidimo kako ovo nije film o tome da li je nešto dobro ili loše, već koliko su nevini mladići spremni predstavljati nečija uvjerenja. Također, s druge strane imamo dječaka, u filmu izvrsni Omar Alwan, kojem je više dosta na mjestu u kojem je odrastao gledati naoružane vojnike koji mu govore kako treba živjeti. To je zapravo taj susret različitih kultura, prikazan kroz dvije slike mladih ljudi, a koji se nikada nije smio dogoditi na taj način.

Fokus redatelja je cijelo vrijeme na pojedincu, što je u pogledu vojske kao grupe ljudi uistinu zanimljiv pristup. Kada se oni pojedinačno nađu u nekontroliranoj situaciji, bilo kroz svoje unutarnje borbe ili međusobnu komunikaciju, tek tada se stvara prijeteća atmosfera u kojoj zapravo i nema realne prijetnje. Oni nikada ne vide stvarnog neprijatelja, ali se svejedno vraćaju s traumom, te na taj način otkrivaju čudovište u sebi. To ih dovodi do emotivne točke pucanja koju nikako ne mogu kontrolirati. Nažalost, cijenu svega toga platit će upravo oni koji račun nisu niti napravili. Tada se i mi kao gledatelji, posebice u trenutku kada pomislimo nekoga osuditi, uhvatimo za jezik uz pomisao – što bismo mi učinili da se jednom nađemo u sličnoj situaciji.

Ono što je mene najviše oduševilo kod ovog filma, prije svega je način na koji nas je redatelj uspio povezati s likovima. Naime, radnja se cijelo vrijeme odvija na otvorenom prostoru, što nas tjera da i sami osjećamo moguću opasnost koja može doći s bilo koje strane. Međutim, redatelj to još više pojačava korištenjem 4:3 formata slike, gdje horizontalni krajolik odjednom postaje odsječen, tako da u nama stvara klaustrofobičan osjećaj zarobljenosti u otvorenom prostoru. Tada se još više stavlja fokus na pojedinca, što dovodi do savršenog kadriranja njihovih portreta.

„Do Not Hesitate“ je film koji u sebi nosi osjećaj, a ne poruku. To je jedan od onih naslova o kojima ćete dugo razmišljati nakon gledanja. Mali film s velikom pričom koji ostaje u nama i nakon izlaska iz kina. To je nešto što itekako moramo cijeniti, bez obzira na neugodnost i šok same priče. Ako vam ipak bude to teško za podnijeti, sjetite se samo da postoje ljudi koji su taj osjećaj živjeli, odnosno koji ga još uvijek žive. Nažalost.