Hunger

Bitno je biti Steve McQueen. Ako jednoga dana budem ima sina, razmišljam ozbiljno o tome da mu dam ime Steve, a prezime da promijenim u McQueen. Zapravo, imam još bolju opciju, tako da sam već sam smislio i hrvatsku inačicu tog imena- Stipe Kraljičak. Zvuči moćno! Nema šanse da mali ne postane velika svjetska zvijezda. Meni i Anđeli neka da par milijuna dolara i svi sretni i zadovoljni. Ali šalu na stranu, zbilja ima nešto u tome. O legendarnom glumcu je suvišno trošiti riječi, a kada je u pitanju redatelj McQueen, onda ne mogu pronaći dovoljno moćne riječi da bih opisao koliko su moćno na mene djelovali njegovi moćni filmovi. Hunger, Shame, 12 godina ropstva, pa ako hoćete i Udovice. Fantastična četvorka fantastičnog redatelja.

Kada bih baš morao birati njegov film koji me možda najviše emotivno dotukao, onda bi to bio upravo moj današnji filmski izbor – Hunger. Ne samo da mi je taj film najbolji od McQueena, već ga smatram jednim od najboljih i najupečatljivijih filmskih naslova ikada. Imao sam osjećaj kao da mi netko vrši operaciju bez anestezije, cijelo vrijeme dok sam gledao torturu koju prolaze glavni likovi u filmu. Zapravo, mislim da to čak nije ni prava usporedba, jer ono što proživljavaju glavni protagonisti filma teško da je s bilo čim usporedivo. Način na koji je film snimljen, zaslužuje posebnu pažnju. Hunger je prepun dugih kadrova koji doslovno zumiraju dušu i patnju likova, ali i nas samih. Scene, kadrovi i prizori ovog filma nikoga, ali baš nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. Ovaj film se mora osjećati, drugačije ga je nemoguće doživjeti. McQueen namjerno dugim i mučnim kadrovima muči gledatelja. Mene je bogami izmučio do krajnjih granica, tako da sam se za vrijeme odjavne špice osjećao kao da sam kopao u rudniku deset dana bez prestanka. Emotivno i fizički sam bio satraven.

McQueen je itekako svjestan surovosti scena, ali on to ne krije. On želi da nam bude loše, on hoće da osjećamo mučninu, jer to je njegov cilj. Ali unatoč mučnini, mi kao gledatelji mu ne zamjeramo, jer znamo da je to jedini način da prenese tu mučnu sudbinu kroz životnu priču tih ljudi. Znate šta ću vam reći – kad god gledam ovakve filmove, uvijek suosjećam s likovima, pa čak i kad je riječ o fikciji, izmišljenoj priči. Možete onda misliti kako mi je bilo dok sam gledao ovaj film, a koji je inspiriran istinitim događajima. Sama pomisao da su tamo negdje postojali ljudi koji su morali prolaziti kroz sav taj užas, doslovno izaziva sram u meni. Ne zato jer mislim da moram ja osjećati sram radi postupaka drugih (ne)ljudi, već zbog same spoznaje da na svijetu postoje takve osobe s kojima moramo dijeliti isti zrak.

Spomenuo sam već izvanrednu režiju McQueena, pa bi bilo nepravedno izostaviti i njegovog stalnog suradnika, majstora kamere – Sean Bobbitta. Njegov rad sam zamijetio još u filmu “Grijesi očeva, gdje je također svojim kadrovima pokazao svu raskoš svog talenta. Kad je u pitanju Hunger, onda je zbilja nadmašio samog sebe. Postoji jedna scena u filmu kada se u hodniku čisti “bolje da ne znate što.” Uhh, koliko su svi ti kadrovi istovremeno moćni, užasni i šokantni. Meni je u jednom trenutku došlo da ga pošaljem u kurac zbog svega što mi je priuštio, toliko da sam pomislio u sebi nekoliko puta – ajde više prestani sa tom torturom, ne mogu to više gledati. Ali nekako mislim da je i htio postići takvu reakciju, tako da je vjerujem kako bi “sadistu” bilo drago pročitati ovako nešto.

Film nema puno dijaloga, ali kada do njega u jednom trenutku dođe, onda dobijemo jedan od najboljih i najmoćnijih razgovora u povijesti filma. Tih skoro dvadesetak minuta je tako dobro snimljeno, napisano i odglumljeno, da se i sada, dok ovo pišem, odmah naježim od glave do pete na samu pomisao. Pričati o ovom filmu, a ne spomenuti apsolutnu zvijezdu filma Michael Fassbendera, ne bi imalo nikakvog smisla. Ono što je Michael napravio u ovom filmu zaslužuje sve moguće nagrade i priznanja. Kako on za ovu ulogu nije bio nominiran za Oscara, pravo da vam kažem, nemam blage veze. Ovo ne samo da je njegova uloga života, već jedna od najimpresivnijih glumačkih izvedbi ikada. I ne, tu ne pričam samo o fizičkoj transformaciji koje se bi posramili Bale u “Nestajanju”, Hanks u “Philadephiji”, ili Matthew McConaughey u “Dobrim dilerima Dallasa”, već o samoj njegovoj izvedbi koja je toliko moćna, toliko uvjerljiva, da vam ne izlazi iz glave dugo nakon gledanja. Svatko može izgubiti ili dobiti kilograme, ali glumiti ovako jedan lik, e to bogami – ne. Glazba u filmu je isto moćna, ali ono što čini tu glazbu posebnom najviše dolazi do izražaja kada je ta glazba dio radnje. Tu mi odmah padne na pamet zvuk onih pendreka u sceni kada se vrši mučenje zatvorenika. Tu buku neću nikad zaboraviti jer je svaki taj udarac bio poput najgore noćne more, a koja je nažalost nekima bila surova stvarnost.

Neko buduće stvaranje liste filmova koji vas tjeraju na dugo razmišljanje o pogledanom, zasigurno nece proći bez ovog naslova u samom vrhu. Hunger je zbilja Mount Everest mučnih filmova, jer vas za vrijeme gledanja vodi na uspinjanje emocijama koje nije lako podnijeti. Ako kojim slučajem dođete do vrha, onda ste svjesni kako ste doživjeli nešto što se ne viđa često. S posebnim stvarima je često tako. A ovaj film je zbilja takav i još puno više od toga. Mučan, ali moćan – Hunger.