MadS – ludilo ljepote horora

Kada sam prije par mjeseci pisao o filmu „When Evil Lurks“, redatelja Demiana Rugne, recenziju sam naslovio „horor koji briše granice horor žanra“. Koliko je teško biti drugačiji, nakon više od stoljeća postojanja pokretnih slika, posebice kad su u pitanju horori, najbolje pokazuje i snimanje sve većeg broja remakeova i nastavaka dobro poznatih naslova. U današnje vrijeme, rekao bih, više nego ikada prije. Upravo se iz tog razloga originalnost, barem ako mene pitate, sve više treba cijeniti, jednako kao i filmaši koji, baš poput spomenutog Demiana, donose inovativnost u žanrove u kojima je to najteže. Iako ih je sve manje oni, srećom, postoje. Jedan od takvih definitivno je francuski redatelj David Moreau, ljubiteljima horora najpoznatiji po filmovima „Oko“ (2005.) i „Ils“ (2006.). Ako sam u samom uvodu Demiena počastio opisom „onoga koji briše granice“, onda Moreau svakako zaslužuje epitet onoga koji „podiže žanr na višu razinu“, a u što sam se uvjerio za vrijeme gledanja njegovog najnovijeg horor filma – „MadS“.

Iako se već iz njegovih prethodnih filmova, posebice kultnog „Ils“, mogla vidjet osobna ljubav i poznavanje prema žanru, ideja koju je Moreau zamislio, a kasnije uvjerljivo i ostvario u filmu „MadS“, uistinu zaslužuje svako moguće priznanje. „MadS“ je sinopsisom tipična, rekli bismo klasična priča, ali zato ispričana na potpuno drugačiji način, i to u jednom neprekidnom kadru. Snimati u jednom kadru zadatak je zahtjevan sam po sebi, a posebice kada je riječ o ovakvom žanrovskom koktelu koji nam je servirao Moreau. Prije sad već skoro deset godina, točnije 2015. godine, moj osobni filmski favorit bio je film „Victoria“, redatelja Sebastiana Schippera, također snimljen u jednom kadru, a iz kojeg je, što je očito, Moreau pronašao inspiraciju za svoj film.

Moreau nas od prvog kadra ubacuje u krv, znoj i suze gdje se ništa ne može kontrolirati. Ta nemogućnost kontrole redatelj prikazuje i kroz balansiranje između žanrova, od psihološkog trilera, preko realizma dokumentaraca pa sve do psihodelične verzije „28 dana kasnije“. Ta “evolucija” je uvjerljiva, i to ponajviše zahvaljujući ritmu filma koji je intenzivno napet od početka do kraja. Moreau tako djeluje poput osobnog trenera koji nas nemilosrdno tjera na vježbanje, bez mogućnosti bilo kakve pauze. Cijeli niz događaja koji pratimo u filmu vuče gledatelja na stalno preispitivanje stvarnosti i iluzije. I upravo ta promjena žanrova djeluje najviše na taj dojam, posebice kada ludilo postaje sve jače, luđe i snažnije. „MadS“ je zapanjujuće učinkovit kroz svoju manijakalnost, dok kroz srce i dušu glavnih likova stvara vizualnu, rekao bih uznemirujuću ljepotu žanrovskog horora. Crvena boja koja dominira filmom izražava njihovu transformaciju, a koja je istovremeno uzbudljiva i tragična.

Koncepcija filma je mračna, ali prateći sve te likove imao sam dojam kao da smo svi zajedno u tom frenetičnom ludilu. Promjene koje nastaju s odmakom vremena, dobre ili loše, mogu se vrlo lako preslikati i na svijet u kojem živimo, pa nam tako Moreau u jednom metaforičnom smislu i nudi drugačiji pogled u neizvjesnu budućnost. Nemilosrdna i kaotična energija prikazana je kroz tri glavna lika – Romaina (Milton Riche), Anais (Laurie Pavy) i Julie (Lucille Guillaume). Struktura filma zanimljiva je kroz njih troje upravo jer odskače od lika do lika, obnavljajući, ovisno koga pratimo, strah i iščekivanje. Pri tome nam Moreau, baš kako sam prije naglasio, ne dopušta nikakav bijeg, kao da smo na nekom „vlaku smrti“ u kojem smo zarobljeni sve dok vožnja ne završi, a što dodatno pojačava osjećaj mučnine dok gledamo taj njihov drugačiji pogled na možebitnu apokalipsu.

Realizam koji unosi Moreau u priču djeluje poput štafetne utrke u kojoj svaki lik ima svoju dionicu. „MadS“ djeluje kao tri kratkometražna filma bez obzira na to što  nije podijeljen u tri čina ali se strukturalno tako čini. Uvjerljivost se još više pojačava zahvaljujući i postojanju „ljubavnog trokuta“ između likova, a što je savršen geometrijski sklad koji služi samoj priči, tim više što smo mi kao gledatelji u njihovim glavama cijelo vrijeme, te tako možemo osjetiti povezanost s njihovim emocijama pa čak i kada krene nezaustavljivo ludilo. Posebice je zanimljiv i različiti način na koji se likovi nose s događajima za koje ni sami nisu sigurni jesu li stvarni ili ne.

Romain je tako tip koji nije ni dobar ni loš, dok su Anais i Julie, osim što ih povezuje činjenica da im se sviđa ista osoba, karakterno potpuno različite. I dok Romain djeluje u stilu „koji se vrag događa“, gdje učinak droge samo pojačava njegovu destruktivnost, Anais u sebi ima privlačnu posebnost i ludost, te gotovo hipnotizirajuće ludilo koje ona prihvaća dok je tijelo polako izdaje. Njen govor tijela, posebice kroz fizičku transformaciju, kada se ona prepušta u ulogu, zapravo i donosi realizam u cijelu priču. Posebno je dojmljiv njen frenetični ples između užitka i samouništenja kada shvaća kako nekontrolirana sloboda ponekad znači i unutarnju prazninu. I na koncu, tu je i Julia koja će se boriti zubima i noktima samo da pobjegne iz situacije. Sav taj različiti spektar likova, odnosno njihov pogled na novonastala događanja, itekako djeluje na realnost kojoj teži redatelj, kada se ljudskost spaja s ludilom, bez obzira na prisutnost i drugih „žanrovskih zombija“ koji nas napadaju.

Svaka promjena u filmu djeluje poput nove infekcije, gdje se kamera koristi kao prikaz unutarnje noćne more za svakog lika. Bolest nije ni u jednom trenutku definirana, a što nam nije ni potrebno, jednako kao ni odgovori koje si postavljamo za vrijeme gledanja. Tada realnost još više udara, jer u životu i ne moramo niti možemo imati odgovore na sva pitanja. Redatelj nije opsjednut raspadom svijeta, bez obzira na to što nam i prikazuje eksterijer koji je pod opsadom kada grad postaje na neki način poseban lik. Pa ipak, to zanimanje je suptilno, žanrovski poznato. Upravo iz tog razloga redatelj više zanimanja daje intimnosti likova, i to kroz prikaz njihovih međusobnih odnosa. Nasilje ih samo dodatno razara iznutra, gdje je zaraza samo izlika za istraživanje potisnutog bijesa, odnosno otuđenosti generacije koja se nalazi na rubu ponora u ruševinama kolapsa emocionalnih veza. Film ima minimalističku estetiku u kojem se likovi bore ne samo protiv samih sebe već i protiv sustava, gdje se noćna mora savršeno uklapa u apokaliptičnu priču.

Tehnički dio također zaslužuje posebnu pohvalu, posebice kamera koja dominira filmom i koja djeluje kao katalizator svog tog ludila kada nas likovima vodi na najmračnija mjesta. I ono najbitnije, ni u jednom trenutku nemamo osjećaj ponavljanja jer redatelj slikom i tonom stvara osjećaj straha koji nam se polako šulja, sve dok u stilu Andrzeja Zulawskog ne postanemo u potpunosti opsjednuti. Jezivim plesom kamere film se pretvara u intimni pakao, a što se pojačava nizom neprekinutih sekvenci i osjećajem klaustrofobije koju doživljavaju likovi tijekom psihološkog kolapsa.

„MadS“ je film u kojem sam posebno uživao, tim više što od njega nisam pretjerano puno očekivao, a ispostavio se kao jedan od najboljih naslova ove iznimno bogate filmske godine. Jedino mi je žao što ga nisam imao prilike pogledati u kinu. Nikad mi neće biti jasno zašto ovakvi filmovi nikad ne dođu kod nas na velika platna, dok neki bezvezni naslovi dobiju i po nekoliko termina dnevno na kino repertoaru. Odlični filmovi, posebice horori, i dalje postoje, i zato je prava šteta što više filmofila, posebice ljubitelja žanra, nisu u prilici ovakve filmove gledati u kinu. Pa ipak, kad bolje razmislim, ima nešto posebno i u intimnijem gledanju filmova u gluho doba noći, pogotovo kada noć izrodi ovakvu ljepotu horora kao što je „MadS“.