My Old Ass – film koji osvaja srce

Na kraju ove iznimno bogate filmske godine, odlučio sam se pisati o filmu koji je u svakom mogućem pogledu pravi mali skriveni dragulj. Upravo mi se zato nekako čini prigodnim da upravo s njim, posebice s obzirom na temu koju obrađuje, zajedno uđemo u nove filmsko životne avanture koje su pred nama. „My Old Ass“, drugi je dugometražni film redateljice Megan Park. Nakon prvijenca „The Fallout“, izvrsne drame koja se bavi posljedicama pucnjave u školi, s izvrsnom Jennom Ortegom u glavnoj ulozi, redateljica Park nam donosi tematski drugačiji, ali također upečatljiv i dojmljiv film, ispričanu kroz predivnoću sreće i tuge života, isprepletenu nostalgijom i emocijama.

„My Old Ass“ nije tipičan film o odrastanju. Vjerujem kako vam ni sama radnja filma gdje 18-godišnja Elliot (Maisy Stella) susreće svoju 39-godišnju verziju (Aubrey Plaza) neće biti nešto pretjerano inovativna. Pa ipak, koliko god se radnja čini jednostavna, film donosi cijeli jedan drugačiji spektar emocija nego što ste inače navikli. U tom pogledu Park unosi svježinu u način pripovijedanja, koristeći pritom najbolju verziju sličnih žanrovskih filmova Johna Hughesa iz 80-ih, ali sa svojim autorskim pečatom koji je iskren i koji zadire u emocionalnu srž s posebnim fokusom na ženski lik. Pri tome treba naglasiti kako ovaj film čak nije tipičan žanrovski film o odrastanju u kojem se često koristi sf element putovanja kroz vrijeme, poput primjerice „13 Going on 30“. Istina, Park koristi priču o odrastanju kroz malo fantazije, ali ne tako da ima potrebu objašnjavati neke žanrovske odluke, naprosto zato što nam to nije niti potrebno. Uostalom, ovo je kudikamo ozbiljniji film, rekao bih životniji. Film koji zadaje emotivni udarac kada se najmanje nadate. Baš poput života.

Zamislite da se vratite na mjesto gdje ste odrasli i za koje vas vežu neke lijepe uspomene. Uz neizostavan osjećaj nostalgije, dok se prisjećate djetinjstva, glavna misao vodilja, barem je tako u mom slučaju, svakako bi bila kako je vrijeme naš nemilosrdni neprijatelj, antagonist života. Ta prolaznost vremena jednostavno se dogodi, bez ikakvog upozorenja. I dok tako istovremeno razmišljate o prošlosti i budućnosti, odnosno tugom zbog vremena koje nezaustavljivo prolazi i neizvjesnosti onoga koje dolazi, zaboravljate ono najbitnije a na što nas film na jedan intiman, gotovo terapeutski način podsjeća. To bitno je trenutak, odnosno vrijeme kada nešto radimo zadnji put u životu a da toga uopće nismo ni svjesni. Ta emocionalna devastacija, dok spoznajemo kako smo nekome možda uputili zadnje riječi, bilo uživo ili običnom porukom, tjera nas da razmislimo o tome koliko smo zapravo opterećeni nebitnim stvarima. I koliko ne znamo uživati u trenutku nego se iz nekog inata ili ega dokazujemo sami sebi, a pri tome propuštamo živjeti ono stvarno i životno važno. Biti u trenutku, to je najvažnije, jer neke stvari se u životu dogode samo jednom, i isplati ih se (do)živjeti.

Posebno treba izdvojiti mjesto radnje filma koje djeluje poput zasebnog lika. Prekrasno jezero u koje se lako zaljubiti na prvi pogled, djelovalo je na mene poput slučajnog upoznavanja djevojke s kojom od prvog upoznavanja znaš da želiš provesti vrijeme, naprosto jer to osjećaš. Upravo osjećanje mjesta gdje pratimo radnju čini i našu povezanost s likovima. Redateljica kao da piše ljubavno pismo svima koji su imali tu sreću da osjete „ono nešto“ s nekim posebnim. To posebno, u onom metaforičkom smislu, predstavlja upravo jezero a iz kojeg se oslikava ljepota karaktera glavnih protagonista koji daju filmu otkucaje srca i ljepotu duše. Ovo je film koji se bavi velikim i bitnim životnim temama, prvenstveno kroz međuljudske odnose, i to na jedan ozbiljan način. Te teme su univerzalne i bezvremenske i baš zato se baš svi možemo povezati s njima. Ovo je film koji će vas istovremeno rasplakati i nasmijati. Redateljica Park ne koristi film kao propovijed već kroz iskren način spaja priču s idejom razgovora u kojem mlađa verzija lika upoznaje onu stariju, i obrnuto. Film je baš iz tog razloga teško žanrovski definirati jer ne manipulira osjećajima gledatelja, jednostavno se dogodi i uđe vam u srce. Baš poput neke posebne osobe. I baš tada dolazi do prave emocije.

Da je vrijeme samo putovanje najbolje dokazuju dvije glavne glumice, Aubrey Plaza i Maisy Stella, a koje su utjelovile mlađu i stariju Elliott. Kemija između njih dvije doslovno se može osjetiti u svakom njihovom zajedničkom kadru. Ono što bih posebno istakao svakako je ta energija koja je bila toliko hipnotizirajuća da je poslužila kao najbolji dokaz kako dvije glumice ne moraju uopće fizički sličiti kako bi bile uvjerljive, posebice ako glume različite verzije sebe, već je puno bitnija energetska usklađenost a koju su Plaza i Stella itekako imale. Potonja je posebno zarobila moje srce dok sam je gledao, i to s magnetskim sjajem u očima. Svidjelo mi se i istraživanje njenog identiteta po pitanju seksulnosti, a koje nije nametljivo kao u većini filmova već dolazi na prirodan način. Slično se može reći i za Plazu koja je utjelovila dušu lika, također na suptilan način. No cijela ta vibra između njih dvije bila je iskrena, i to je ono što je dalo na autentičnost i cijelom filmu. Ta tonska širina koju film žanrovski ima tada i postaje utemeljena i stvarna, a što nas tjera da zavolimo sve likove koje pratimo dok je sve ostalo sporedno.

Postoji jedan odličan citat iz filma „Blade Runner 2049“, a koji kaže: „Bol te podsjeća kako je sreća koju si osjećao bila stvarna.“ Film u tom pogledu savršeno dokazuje kako je osjećaj ljubavi i emocionalne povezanosti s nekim najbitnija stvar u životu. Mišljenja sam kako takve stvari, posebice u današnje vrijeme, malo tko uopće i osjeća. No činjenica jest kako upravo kroz taj osjećaj ljubavi možemo otkriti puno toga o sebi. I zato se slažem s tvrdnjom kako je čak i bolje nekoga voljeti i izgubiti tu osobu, nego nikad ne voljeti. Ta predivnoća boli i sreće savršeno je portretirana kroz lik Chada (Percy Hynes White). Redateljica Park tu misao nastavlja stihovima pjesme „One Less Lonely Girl“, kada suptilno i daje odgovor na pitanje „Da vam netko iz budućnosti kaže da se ne zaljubljujete u određenu osobu, biste li poslušali?“. I koliko god nekad omalovažavali mlade ljude, redateljica Park upravo kroz mladu Elliott pokazuje kako godine nekad ne znače i pametnije i mudrije odluke. „Što biste rekli mlađem sebi da možete putovati u prošlost?“. No, jesmo li se ikada zapitali što bi mlađa verzija nas rekla ovoj sadašnjoj. I upravo je sadašnjost polje istraživanja ovog filma, odnosno njena vrijednost.

“My Old Ass”, koliko god bio nostalgičan ima finu dozu humora koji liječi (ponekad) slomljeno srce života i to kroz likove koji imaju svoja nadanja, strahove i snove, a što ih u svim nesavršenostima i čine zrcalima nas samih. Sve ono što gledamo i osjećamo dolazi prirodno i neočekivano, a posebno na samom kraju kada osjetimo bujicu emocija koje nas udaraju bez mogućnosti obrane. Uostalom, baš takav je i ovaj film. Meni osobno jedan od onih koji ću posebno pamtiti, i to ne samo zbog svih tih osjećaja koje mi je pružio već i jer mi je stvorio i proširio jedan svijet koji će mi uvijek biti poseban, bez obzira na okolnosti. Film koji se poput najljepše djevojke prikrao u dušu i osvojio mi srce.