X – pornografija horora

‘Vjeruj mi, dozvoliš li zastarjelim običajima da ti kontroliraju život, to te nikamo neće odvesti. Uostalom, to je samo seks. Možeš odlučiti koga ćeš da voliš, ali ne i koga ćes da pojebeš. Privlačnost se ne može kontrolirati. Nezdravo je suzbijati takve osjećaje. Svi vole seks. Ekstra je. Mi se ne bojimo to priznati. Nastran, normalan. Sve prolazi. Znaš zašto? Jer ćemo jednog dana biti previše stari da se jebemo. A život je prekratak.”

Postoji nekoliko načina da prepoznate pravog horor zaljubljenika, a jedan od njih je poznavanje rada određenog redatelja, odnosno filmova koje je snimio. Kada je u pitanju Ti West, onda nema nikakve sumnje kako će se pravi fanovi horora u bilo koje doba dana i noći odmah prisjetiti naslova kao što su – “The Innkeepers”, “The  Sacrament, “The Rost”, “Trigger man”, “The House of the Devil”, da nabrojimo samo neke njegove horor žanrovske naslove koji su itekako vrijedni gledanja. U svakom od tih filmova West je uspio staviti svoj prepoznatljivi redateljski pečat, posebice po pitanju atmosfere, ali i karakterizacije samih likova. Nakon što je snimio “U dolini nasilja”, svojevrsnu kombinaciju vesterna, trilera i crne komedije, West je uzeo šestogodišnju pauzu od snimanja filmova pa je u tom periodu snimio petnaestak epizoda za različite serije, gdje bih svakako izdvojio onu za “The Exorcist”. Povratak horor korijenima, dakle, bilo je samo pitanje vremena za Westa, ali baš nitko nije mogao očekivati kako će on biti ovako brutalno moćan. Jer, sve ono što Ti West uistinu jest doslovno je isplivalo na površinu sa njegovim najnovijim filmom – “X”.

Radnja filma “X” poprilično je je jednostavna, pa biste samim pogledom na sinopsis mogli pomisliti kako ste to već vidjeli nebrojeno puno puta i kako tu nema ničeg drugačijeg što bi vas zainteresiralo. Jer, skupina napaljenih teenagera koja odluči iznajmiti kuću “Bogu iza nogu”, uistinu je nešto što smo viđali u brojnim hororcima. Pa ipak, od samog uvoda filma postaje nam jasno kako će nas West ipak odvesti u jedno neistraženo horor jezero iz kojeg nećemo tako lako isplivati. U tom smislu uvod samog filma je i više nego simboličan. Naravno, nije West u njemu napravio ništa revolucionarno, puno je hororaca koji su radnju postavljali upravo na takav način. No, ono što Westov pristup izdvaja od ostalih svakako je način na koji ti kadrovi djeluju na nas, ali ne u trenutku kada ih gledamo već kroz ostatak filma, a što se onda prenosi i na naš pogled na samu radnju. Atmosferični West tada posebno dolazi do izražaja, jer nas tako hvata poput krokodila iz čijeg se ugriza, baš kako rekoh, nećemo izvući sve do samog kraja.

Postoji jako puno razloga zbog kojih se ovaj film izdvaja od tipičnih slaher horora koji se danas snimaju. No, ako bih trebao izdvojiti onaj najbitniji onda bi to svakako bila karakterizacija samih likova. Dakle, kada su u pitanju moderni slasheri imam osjećaj kao da scenaristi moraju ubaciti toliko glupe i naivne likove za koje doslovno navijaš da što prije crknu, i to na najgori mogući način. Srećom, Ti West je po tom pitanju puno mudriji, što je uostalom i dokazao sa svojim prethodnim filmovima, ali je ovdje to doveo doslovno do savršenstva. Jer, snimiti film, i to još horor slasher, u kojem će ti svaki lik biti podjednako simpatičan na različiti način, gdje ćeš se stvarno brinuti za njihovu sudbinu, i u kojem ćes se doslovno zainteresirati za sve ono što žele reći, nije bio nimalo lagan zadatak. U tom je pogledu West napravio odličan posao jer horor u kojem ti je stalo do glavnih protagonista, teško da može ispasti loš. West nam je na taj način dao sve ono što se čini jednostavno, ali opet tako rijetko u horor žanru – radnju u kojoj uživaš u likovima, gdje razumiješ njihovu ali i motivaciju negativaca, i sve to na jedan uvrnuto perverzan način.

Radnja filma smještena je u sam kraj 70-ih godina prošlog stoljeća, što se itekako osjeti po samoj vibri, tonu i stilu. West ništa nije prepustio slučaju pa nas je tako doslovno natjerao da se osjećamo kao da smo tamo među svim tim likovima, i to ponajviše jako pametnim korištenjem ne samo soundtracka iz tog vremena, već i garderobe koju nose likovi, odnosno same tehnologije i načina na koji je i snimio film. Taj pristup filma disao je duh jednog od meni najdražeg horora – “Teksaškog masakra motornom pilom”. Pa ipak, bilo bi pogrešno misliti kako je ovaj film isključivo posveta tom horor klasiku, jer sve ono što vas čeka u nastavaku apsolutno udara jedan poseban pečat samom žanrovskom filmu, što je zapravo najbolje moguće iznenađenje bez obzira koliko ono bilo neugodno. Zato sam i imao osjećaj kao da je prvi dio filma režirao Paul Thomas Anderson, da bi zatim predao redateljsku štafetu Tobeu Hopperu.

Ono što također cijenim kod ovog filma svakako su glavni likovi. Prije svega jer se ne ponašaju kao kreteni bez mozga, već svatko od njih ima neku određenu svrhu i smisao. Svatko je zanimljiv na neki svoj način, počevši od glavnih protagonista pa sve do negativaca. I baš kao što za samu radnju filma redatelj uzima dovoljno vremena da nas uvede u priču, to isto čini na jednako uvjerljiv način i sa samim likovima. Odlične glavne uloge doslovno se uzdižu iznad tipičnog slasher filma, tako da postajete zainteresirani i za glavne negativce, čija je priroda rađanja nastranosti itekako jeziva i totalno neočekivana, pa čak i za iskusnije horor fanove. Mračni i uznemirujući kutak u koji nas uvodi redatelj ne postaje ni u jednom trenutku pretenciozan, tako da dobiješ sve ono što zapravo i želiš od slashera, ali i puno više od toga. Tada film i ulazi u tu jedinstvenu kombinaciju klasičnog slashera i jednog artističkog pristupa kojeg njeguje Ti West.

Film ima određene elemente horor komedije, ali ovo možete uzeti sa rezervom jer meni su inače u horocima neke stvari smiješne koje većini “normalnih” ljudi nisu. No, čini mi se kako je upravo i to bila namjera redatelja, jer je cijela atmosfera filma disala tu uzmemirujuće smiješnu notu. Na taj način i nastaje određena tenzija koja otkriva kako se ispod te površine krije puno više nego što smo mogli zamisliti. Tada očekuješ i strah koji ne dolazi kada se ti nadaš, već onda kada najmanje očekuješ. Film poprima određenu dozu Hitchockove napetosti, a koja se posebno osjeća kroz vibru i zvuk određenih kadrova i scena. Obrat koji tada dolazi u pogledu same radnje nije samo okupan groteskom, kako bismo očekivali, već više djeluje poput noćne more iz koje se ne možete probuditi.

Sam naziv filma itekako je simboličan. Naime, “X” je bila oznaka za porno filmove koji su snimani 70-ih, a upravo je porno film razlog zbog kojih skupina mladića i djevojaka odlazi u ruralni dio Texasa, a koji im postaje kulisa baš za snimanje pornića. Iako je jako teško izdvajati bilo koga jer su svi doslovno odigrali jako dobre uloge, nekako mi se čini kako ipak moram posebno pohvaliti Miu Goth. Ona je doslovno “X factor” za “X”. Ovo je za Miu prva glavna uloga u karijeri, što je usitinu teško za povjerovati posebice kada je gledate u ovako uvjerljivoj izvedbi gdje je doslovno ukrala svaki kadar u kojem se pojavljuje. Brittany Snow kao zavodljiva plavuša koja se ne srami svoje seksualnosti djeluje u tom smislu prirodno i doslovno je čisti seks pušten na slobodu, dok je Kid Cudi u ulozi Jacksona upravo ta humorna protuzeža između seksa i nasilja. Također ne smijem zaboraviti ni prekrasnu Jennu Ortegu, kraljicu “Vriska” nove generacije, a čija pojavnost u ovom filmu na neki način, i to u onom simboličkom smislu, predstavlja sve ono što se i veže uz taj period 70-ih. Užitak u koji je ona uvučena, i mi smo kao gledatelji uvučeni zajedno s njom. Ona je naš znatiželjni prozor u vremenu, ispunjen pornografijom i slasher hororom.

Odnos između pornografije i horora itekako je vidljiv u ovom filmu. To se čini sasvim prigodno jer su upravo 70-e bile godine u kojima su se stvarali nezavisni horori, mimo velikih hollywoodskih studija, jednako kao i pornići. U tom pogledu se može reći kako se nije puno toga promijenilo jer horor i pornografija i dalje djeluju izvan samog sustava, posebice po pitanju kreativnosti uz koju filmaši pokušavaju stvoriti određenu komercijalnu, a bogami i umjetničku vrijednost. Snimanjem porno filma koji West koristi kao glavnu premisu, ujedno se i stvara film u filmu, što opet dodatno rađa i njegovu određenu dualnost, jednako kao što to radi i za same likove. To sam najviše osjetio u pogledu pogađanja “koja će cura biti glavna u samoj završnici”, gdje imamo slatku i nevinu Loraine (Jenna Ortega), seksualiziranu Bobby (Britanny Snow) i samouvjerenu Maxine (Mia Goth). Na isti način možemo promatrati i potragu za negativcima, čija je motivacija puno veća od društvenog komentara koji je upućen protiv libidne mladosti.

Westov način snimanja filma može se opisati poput celuloidnog jezivog filma koji diše nostalgiju za mračnijim razdobljem američke kinematografije. Iako je natopljen krvlju i seksom, film nije kičast, odnosno ne ide u grindhouse formu, naprosto zato što on to i nije. Ovo je art horor koji ne samo da odaje počast nekim kultnim horor klasicima, posebice filmu “Eaten Alive” redatelja Tobea Hoopera, i to kroz jednu od najboljih i najnapetijih scena u filmu, već na svoj poseban način ispisuje ljubavno pismo prema samom snimanju i stvaranju filmova. Gotička atmosfera filma posebno je privlačna uz otvorenu seksulanost o kojoj glavne protagonistice govore, i to na način da se ne srame svojih privlačnih tijela, a koje im na kraju i daju određenu moć. Tu moć, dok je živa i jaka, one itekako žele iskoristiti. No, problem nastaje kada ta moć nestane, a tada i West skreće u temu prolaznosti vremena, straha od starenja, odnosno svih posljedica neostvarenih snova. Na taj način život ispunjen potencijalom i život koji taj potencijal nije ispunio stvaraju impresivan sudar u samoj završnici filma. West uspješno stvara fokus na detalje, što će vas također držati cijelo vrijeme na rubu sjedala.

“X” je film od kojeg u startu nisam znao što očekivati, da bi na kraju ispao jedan od najboljih horor filmova godine. Ti West je svakako jedan od onih redatelja koji diše horor žanr, a to je s ovom filmom itekako pokazao. Uistinu je pravo osvježenje vidjeti horor film koji je na jedan retro način uspio biti istovremeno jeziv i zabavan, uz pozadinu koja krije teme koje su bezvremenske. “X” je bez ikakvog pretjerivanja moderni horor klasik.