Pearl – kada snovi postaju horor

„Neću više sanjati velike snove, samo ću izvući najbolje što imam iz trenutne situacije.“

Ono što najviše volim kod filmova definitivno je otkrivanje nečeg novog i drugačijeg. Znate onaj osjećaj kada vas nešto ili netko ugodno iznenadi? Upravo to je meni napravio Ti West s filmom „X“. Pa iako sam već bio upoznat s radom ovog talentiranog redatelja, moram priznati kako nisam imao neka posebna očekivanja uoči gledanja „X“, pa možda i u tome leži moje oduševljenje tim filmom. Istina, West je oduvijek bio hrabar redatelj, posebice u onom vizualnom smislu, pa iako ga se može povezati s više različitih žanrova nekako mi se čini kako mu slasher najbolje pristaje. Poveznica između horora i pornografije, jednako kao između seksa i nasilja, oduvijek me fascinirala kao filmofila, a upravo je to na jedan retro jedinstveni stil West uspio prikazat kroz „X“. Moja navika da nakon svakog filma odgledam odjavnu špicu do samog kraja dobila je nagradu upravo kroz završnicu filma „X“, kada je na moje opće oduševljenje stigla najava za prequel filma pod nazivom „Pearl“.

Glavno lice filma „X“ u svakom mogućem pogledu bila je Mia Goth, koja je bila jednako uvjerljiva u dualnosti svoje uloge. Mia kao antagonistica i protagonistica filma svakako je glavni, ali ne i jedini razlog za gledanje tog filma. No, kada je riječ o „Pearl“, onda sasvim sigurno neću pretjerati ako kažem kako je ovo njen film od početka do samog kraja. Kombinacija redateljskog talenta Ti Westa iza i onog glumačkog Mie Goth ispred kamere, stvorili su od ovog filma prequel koji je uistinu vrijedan gledanja. To, naravno, samo po sebi nije bilo jednostavno jer svaki prequel ne može pobjeći od činjenice kako gledatelj već zna u kojem će smjeru ići radnja. Pa ipak, unatoč svemu tome „Pearl“ uspijeva biti itekako zanimljiv. West je to postigao prije svega kroz jednostavnost same priče, gdje nam nije davao odgovore na pitanja koja uopće nismo postavili nakon gledanja „X“. Također, tu nema nekakvih obrata i posebnih iznenađenja, jer mi znamo kako će priča završiti, odnosno bilo bi bolje reći početi. Westa takve stvari ne zanimaju jer zna da od njih ne bi imao nikakve koristi, i zato mi je tako prokleto drago što smo dobili priču koja je dovoljno zanimljiva, i koja nam je upravo kroz već spomenutu jednostavnost dala drugačiji pogled i način na koji gledamo glavni lik.

„Pearl“ je, dakle, prikaz jedne priče u drugačijem tonu, stilu i naraciji, i baš radi toga funkcionira jako dobro.  Naravno, usporedbe s „X“ su neizbježne, ali to u ovom pogledu svakako treba gledati kao vrlinu, posebice jer upravo kroz tu paralelu najviše i dolazi do izražaja ta njihova međusobna povezanost. „X“ je film koji u sebi ima tenziju, poprilično je jeziv, te ima tu vibru 70-ih koja diše Teksaški masakr motornom pilom koja vas cijelo vrijeme drži na rubu sjedala. S druge strane „Pearl“ je film koji ima posvetu zlatnom dobu Hollywooda, posebice kroz vibru „Čarobnjaka iz Oza“. Od samog uvoda filma boje filma su veselije, šarenije, rasplesanije nego što je to bio slučaj kod „X“. Pa ipak, unatoč tom veselom tonu, nama je itekako jasno kako ono što slijedi nije nimalo veselo i šareno. Tada dolazimo i do savršene prezentacije glavnog lika u drugačijem periodu njenog života, a što stvara idealnu podlogu za sve ono što smo gledali u „X“.

Predanost Mie Goth kroz ulogu „Pearl“ doslovno se mogla osjetiti kroz svaki kadar, jednako kao i iza kamere. Jer, ne smijemo zaboraviti kako je Mia sudjelovala uz redatelja Westa i u pisanju scenarija, tako da se može slobodno reći kako je itekako bila povezana uz ovaj lik. To se, srećom, itekako vidi upravo kroz njenu izvedbu u filmu. Pearl je ovdje kroz izvedbu Goth prikazana u više različitih nijansi, a što kao posljedicu u nama rađa osjećaj empatije, tragedije, ali i glasne jeze koja postaje itekako uznemirujuća kako film odmiče prema samom kraju. Od njenih manira, načina komunikacije, odnosno općenito ponašanja u solo scenama, jednako kao i s drugim ljudima, bilo da se radi o članovima obitelji ili slučajnim prolaznicima, nama postaje itekako jasno zašto i kako je postala lik kojeg smo upoznali u filmu „X“. Pa iako je „X“ možda i bio film koji je u sebi imao više tenzije, to nikako ne znači kako ih ovdje nedostaje. Jer, neke scene su uistinu teški udar adrenalina, što sam najbolje osjetio kada sam vidio još jedan povratnički „lik“ u filmu.

Odnos između likova također mi je bio jako zanimljiv u ovom filmu. Usudio bih se reći kako je u tom pogledu uspio biti puno zanimljiviji film od „X“. Naime, kroz komunikaciju koju Pearl ima sa svojom majkom Ruth (odlična Tandi Wright), zapravo stvaramo tu poveznicu između fantazije i stvarnosti. I dok Pearl sanja snove u kojima želi pobjeći od te stvarnosti, njena majka je čista suprotnost od toga. Zanimljivo, u tom njihovom odnosu nikada nisam uspio zauzeti ničiju stranu, naprosto zato jer sam ih obje na neki način razumio. Opsesija da budeš poznat iz današnje perspektive gledišta itekako je zanimljiva, tako da vjerujem kako će se u tom pogledu mnogi poistovjetiti sa Pearl, posebice po pitanju frustracije kada stvari ne krenu po planu. Naime, ta uznemirujuća želja da budeš slavan i činjenica kako su neki ljudi spremni učiniti sve samo da bi došli do cilja, upravo je kroz Pearl itekako realno prikazana. Taj bizarni i uznemirujući osjećaj snova zapravo nadoknađuje svu onu tenziju koju smo osjećali u prethodnom filmu.

Redatelj West i Mia Goth uspijevaju zajedničkim snagama stvoriti i određenu empatiju koju osjećamo prema Pearl. Jer, ruku na srce, često oni najtalentiraniji i ne budu prepoznati i priznati na način na koji bi trebali. Dakle, možeš u nekom određenom trenutku biti najbolji od svih, ali to jednostavno nije dovoljno. U tom pogledu itekako možemo razumjeti Pearl, što je zapravo savršeni balans između onoga što ona jest, ali i ono što je postala zahvaljujući okruženju u kojem se nalazi. Tako u jednom trenutku pomislite kako sve djeluje protiv nje u potrazi za srećom, dok u drugome shvatite kako ona ne može kontrolirati sebe, posebice u situacijama kada netko zaprijeti tom njenom idealnom prikazu snova. Sve to bi moglo stati u možda dvije najbolje scene u filmu – epski monolog za koji je Goth zaslužila Oscara, te zamrznuti osmijeh u kadru koji uspijeva biti uznemirujuće empatičan.

Bez obzira što  je Ti West za ovaj film dao posvetu sasvim drugačijim filmovima nego što je to bio slučaj u „X“, on svejedno izgleda kao njegov savršen spoj, i to upravo kroz tu prividnu razliku. Zašto prividnu? Naime, ako obratite pozornost na glazbu u ovom filmu, vrlo brzo ćete shvatiti kako sva ta pozitivna vibra „Čarobnjaka iz Oza“ na jednako uvjerljiv način djeluje u trenucima kada film skrene u onom mračnom i jezivom smjeru. No, čak i kada glazba u potpunosti izostane, i kada kao podlogu imamo samo zvuk prirode kroz koji Pearl dugim kadrovima kreće u svoj pohod ludila, dojam je jednako uznemirujući i jeziv. Ta kombinacija dugih kadrova, načina na koji su snimljeni, i sve to uz izbor glazbe, stila izvedbe glavne protagonistice, odnosno same njene osobnosti, stvorili su od ovog filma paletu boja koja neodoljivo podsjeća na neku uvrnutu kombinaciju Lyncha, Tarantina i Rodrigueza.

Romantični svijet koji stvara Ti West kroz vizualni privid, zapravo postoji samo zato da bismo mogli shvatiti sve ono što se rađa u njenoj glavi. Psihološka studija njenog karaktera tada nam postaje bliska, što na neki način i objašnjava našu emotivnu povezanost koju osjećamo prema njoj, pa čak i u trenucima kada bismo je se trebali, i to s razlogom, bojati. Krupni kadrovi njenog lica iznimno su filmično realni, posebice kroz osmijeh koji djeluje slatko i nevino, ali kroz koji se također može osjetiti sav njen očaj i bijes. Na taj način ona prikazuje svu tu bujicu emocija koje, paradoksa radi, upravo i želi sakriti ali joj to ne polazi za sjekirom, pardon rukom. Kadriranje njenog lica itekako je uvjerljivo kada kroz tu svoju nevinost ne uspijeva ostvariti svoje ciljeve, nakon čega slijedi vrisak razočaranja i frustracija koji mogu djelovati patetično, ali u izvedbi Mie Goth itekako funkcionira u svojoj morbidnosti.

West je kroz ovaj film na neki način prikazao i društvo današnjice, posebice jer se i radnja filma odvija u vrijeme pandemije španjolske gripe. Ljudi pod maskama su i nama postali svakodnevnica, pa je tako generacijski jaz itekako dobro prikazan upravo kroz taj različiti pogled izoliranosti. Izolacija u tom pogledu djeluje i na druge aspekte ne samo filma, već i društva općenito. Od erotike, seksualnosti, pa sve do rađanja pornografije. Sve to djeluje i na sam klimaks filma, a koji nas nagrađuje za strpljenje upravo dobrim starim slasher momentima.

Sama činjenica kako postoje filmaši poput Ti Westa, a koji su u stanju u tako kratkom vremenskom periodu snimiti filmove koji su na dobrom putu da postanu dio jedne kultne horor franšize, kod mene izaziva najveće moguće poštovanje. Gledajući „Pearl“ i „X“ stekao sam dojam kako West itekako zna što radi i što želi od cijele ove priče, tako da ne mogu dočekati izlazak i završnog filma iz trilogije – „MaXXXine“. Kada je u pitanju konačna ocjena za „Pearl“, onda mogu samo reći kako mi je u istom rangu kao i „X“. Najbolji opis za ovaj film definitivno je osmijeh glavne protagonistice. Istovremeno strašan, jeziv, zabavan, empatičan i razoran. Pearl je horor koji vraća vjeru u žanr.