Vrtlog života

“Želim dobro izgledati gol.”

Odmah želim razjasniti jednu stvar. Kevin Spacey je za mene bio i ostati će vrhunski glumac. Jedan od svakako najboljih u svom poslu. S druge strane, ako je privatno napravio nešto loše, neka za to odgovara. Kevina kao osobu nikad neću poznavati, ali ga zato kao glumca itekako poznajem, tako da mogu dati svoj sud i to onaj da se radi o vrhunskom glumcu koji svaki svoj film ili seriju učini za par ljestvica boljim. Ovo ponajviše pišem jer mi strašno idu na živce oni koji kažu “jao zgadio mi se kao glumac”. Što to uopće treba značiti? Znači li to da film ili neka njegova uloga odjednom postaju loši, jer je on nešto privatno loše napravio? Gluposti! To ga može samo činiti lošim pojedincem u društvu, a nikako lošim glumcem. I opet kažem, ako je za nešto kriv, ima tko će se za to brinuti. Ja, kao filmofil, mogu samo pričati o svom dojmu njegovih uloga i filmova. Točka.

Kada smo kod filmova, onda na posebno mjesto u Kevinovoj karijeri svakako spada “American beauty” redatelja Sam Mendesa. Osobno, ovaj film mi spada ne samo među najbolje filmove Kevina Spaceya, već i medu najdraže filmove koje sam ikada pogledao. Kako imam tu sreću da s djevojkom svaku večer imam maratone filmova, što nam je u nedostatku odlaska u kino, posebno u vremenima kada su bila zatvorena, bila najbolja moguća zamjena, pa smo tako došli do ideje da na repertoar stavimo i ovaj film kojeg oboje dugo nismo gledali.

Moram priznati kako sam baš oduševljen činjenicom kako neki filmovi s vremenom postaju još bolji u očima. Iako ponekad imate osjećaj kako bi ih trebao nagristi zub vremena, oni se poput vitalnog starčića savršeno dobro drže. Kao da nama mladima drže lekciju o životu kakav bi on trebao biti. Lekcija o životu zapravo savršeno pristaje uz ovaj film i njegova je glavna nit vodilja. Iako dosta često znamo imati prigovore na naše prijevode filmova, mislim da naziv “Vrtlog života” savršeno dobro pristaje uz ovaj kultni film. Gledanje ovog filma zbilja jeste vrtlog života u koji svi mi kao pojedinci upadamo i u kojem se vrtimo ne znajući kakav će ishod biti na kraju. Ponekad imamo osjećaj da smo kao kuglice u onom bubnju za loto. Pitanje je samo hoće li nas netko izvući i hoće li se nakon toga razveseliti našoj pojavi.

“Look closer”

Kao da vrišti sam film, naređujući gledatelju da ništa nije kako se čini. U jednoj sceni likovi, “pretvarajući se da su normalni”, to najbolje pokazuju. I uistinu, ako pogledate bliže bilo koji aspekt društva, života i življenja, puno puta biste mogli ostati (ne)ugodno iznenađeni. Strah od promjena i monotonost života isto je jedna od tema koju obrađuje ovaj film.

“Dao sam otkaz na poslu koji mrzim i to mi je najbolje što sam u životu napravio”.

Koliko puta se vama dogodilo da razmišljate o tako nečemu, ali ste predomislili baš zbog straha od onoga što promjena donosi. Davanje otkaza je u tom smislu samo metafora. Jer “dati otkaz” ne znači nužno odlazak s posla. Otkaz možete dati svom načinu života, načinu razmišljanja, pogledu na neke stvari. Otkaz možete spremiti i vašoj nekoj osobnosti koja vas možda sprječava da budete bolja i kreativnija osoba.

“Sutra ću, sutra ću” –  problem samo nastaje kada to sutra nikada ne dođe. Vaš život, vaš izbor, tako bi se najbolje mogla opisati poruka ovog filma. Svi smo mi gospodari svog života. Srećom, imamo tu slobodu da možemo s njim raditi što god hoćemo i na nama je da od njega napravimo ono što će nas činiti sretnima i zadovoljnima. Problem nastaje kada se kao pojedinci opterećujemo sitnicama, dok one prave istinske ljepote koje su oko nas dosta kasno primjećujemo. Ako ih uopće i primjetimo.

American beauty je zaista film nevjerojatne ljepote. Fotografija filma je naprosto magična i doslovno vas tjera da ne trepćete dok gledate sve te izmjene kadrova u pokretnim slikama. Tu moram posebno izdvojiti scenu kada vjetar nosi plastičnu vrećicu. Kakav prizor i scena! Čitajući ovo možda se pitate što to ima magično u letu neke obične vrećice na vjetru. Ali ima! Itekako ima. Ta scena je prikaz života. Jer ona jeste život. Samo ga trebate prepoznati. Trebate ga osjetiti i ne dopustiti da vam pobjegne. Ljudima često ljepota bježi iz života, a da oni toga nisu ni svjesni. Najgore je od svega što se mi ni ne trudimo pronaći tu ljepotu, već je ona ta koja pronađe nas. Tužna je činjenica da smo i tada poput ljenivaca, te je odbacujemo u nemogućnosti prepoznavanja.

Osim predivne fotografije, film je maestralno režiran, te vrhunski napisan i još bolje odglumljen. Od Anette Bening, preko presavršene Mene Suvari, pa sve do odličnog Kevina Spaceya. Od sporednih uloga svakako valja izdvojiti Thoru Birch, Wes Bentleya i meni posebno dragog Chris Coopera. Odnos kćer-otac, zatim sin-otac, baš kao i ostale međusobne obiteljske odnose, režiser je kroz scenarij i režiju, odnosno kroz riječi koje su predočene u ono vizualno, savršeno prikazao otuđenost onih koji bi možda trebali biti najbliži. Nažalost, mišljenja sam kako će ta otuđenost u vremenu kojem živimo, ali i koje tek dolazi, još više doći do izražaja.

Što se tiče priznanja, treba reći da je odmah u vrijeme izlaska film bio jako popularan, te da je nagrađen sa bezbroj nagrada, od kojih posebno treba izdvojiti čak pet Oscara – film, režija, glavni glumac, scenarij i fotografija, od čak osam nominacija. Iz ove perspektive gledanja, posebno mi je žao što te godine nominaciju nije potvrdio Thomas Newman, koji je i ovom filmu pokazao zašto je jedan od najboljih filmskih skladatelja današnjice. Meni je svakako među najdražima i baš sam žalostan što ovaj genije nikako ne dobije priznanje koje je sasvim sigurno davno zaslužio.

Prije dvije godine bio je nominiran petnaesti (15.!!) put za Oscara, i to za rad na još jednom remek djelu, filmu 1917. Nažalost, opet je ostao praznih ruku. Iako mu, vjerujem, priznanje koje ima od publike itekako puno znači, opet bi bilo lijepo da i on u vitrinama ima gospodina Oscara kao simbol za sve ono što je podario filmu kao umjetnosti. Kad sam već spomenuo 1917., onda treba izdvojiti i Sam Mendesa, režisera s kojim je Newman radio i na tom filmu, jednako uspješno kao i kad je Vrtlog života u pitanju. Očito postoji neka tajna veza između njih jer virtuoznost Mendesove režije i ljepota Newmanove glazbe, čine savršenu poeziju pokreta i osjetila. Srećom, Sam Mendes je za režiju Vrloga života nagrađen Oscarom, tako da mu je nominacija za 1917. bila sasvim dovoljna, iako sam mišljenja da je i nju trebao potvrditi jer je u tom filmu napravio pravo malo čudo, baš kao i u Vrtlogu života, filmu koji je u svakom kadru pravi melem za oči.

Za kraj, misleći kako završiti ovaj svoj mali osvrt, sjetio sam se jednog citata iz filma “American History X” – “kada god ne znaš kako završiti tekst, onda citiraj nekoga čije će se riječi savršeno uklopiti u ono što pišeš”.

Pa eto, ja ću izabrati baš citat iz filma “Vrtlog života”,  koji je i više nego prigodan, te čije riječi itekako tjeraju na razmišljanje:

“Mogao bih se poprilično ljutiti zbog onoga što mi se dogodilo. Ali teško je ljutiti se uz toliko ljepote na svijetu. Katkad kao da je spoznam svu odjednom. Preplavi me. Srce mi se nadima poput balona koji će uskoro puknuti. Zatim se opustim. Prestanem se truditi sačuvati taj osjećaj. Preplavi me poput kiše. Mogu osjećati samo zahvalnost. Za baš svaki trenutak svoga glupog, nevažnog života. Sigurno nemate pojma o čemu govorim. Ali ne brinite se. Jednoga ćete dana znati.”