Halloween

Rođendan velikog Johna Carpentera čini se kao idealan razlog za podsjećanje na jedan od njegovih najvećih kultnih klasika – Halloweena. Razmišljajući malo o početku mog filmofilstva, zaključio sam kako sam imao tu sreću, pošto dugo nisam imao svoju sobu, što sam skoro cijelo djetinjstvo proveo spavajući u dnevnom boravku. Naime, to je za mene bila super stvar, jer kad god bi mi roditelji išli spavati, ja bih tiho upalio televizor i gledao filmove. Mislim da bih puno recenzija mogao započeti baš s ovakvim uvodom, jer upravo sam se u te sitne noćne sate i upoznao s brojnim filmskim klasicima. Kada je u pitanju Halloween, sjećam se da sam prvi put čuo za taj film zahvaljujući filmu “Vrisak”, redatelja Wes Cravena. Uvijek s ponosom ističem kako je upravo “Vrisak” glavni krivac za moju ljubav prema hororima, jer kada sam prvi put pogledao taj film, odmah sam u videoteci zatražio i kazetu “Halloweena” i ostatak je, kako bi se reklo – povijest. Prvo što pamtim kad god se sjetim ovog filma? Hmmm, nimalo teško pitanje i zapravo je vrlo lagano.

Mislim da bi većina ljubitelja horora dala u velikom postotku isti odgovor – glazba. Koliko je ona moćna u ovom filmu, to je zbilja za sve moguće filmofilske i glazbene orgazme. Nikada prije, a ni poslije, nije mi se dogodilo da me glazba u nekom filmu na taj način opsjedne, odnosno da mi doslovno uđe u krv, toliko da imaš osjećaj da ti upravo ona pumpa otkucaj srca. Nevjerojatan osjećaj u punom smislu te riječi. Za to je, naravno, glavni “krivac” upravo John Carpenter, koji ne samo da je režirao i napisao film, već je i skladao muziku za njega. Nevjerojatna je činjenica da je ovaj film koštao samo 300 tisuća dolara, što je zaista mizerna cifra za bilo koji film, da bi na kraju zaradio nevjerojatnih 50 milijuna, što ga čini jednim od najprofitabilnijih filmova svih vremena. Ali više od samog profita, ovaj film je postigao puno više – kultni status koji ga čini vječnim, baš kao i likove koje je stvorio. Ali još luđe zvuči podatak da je kultna maska Michael Myersa koštala ukupno 2 dolara?!? Za toliko para ne možete kupiti ni pomfrit u “Popaya”. I onda kada mi netko počne laprdat kako je sve u parama?! Ne, gospodo, ako imaš talenat i originalnu ideju, onda je sve moguće.

John Carpenter je u tom pogledu imao upravo to – viziju s kojom će tu originalnost sprovesti u djelo. Iskreno, kosa mi se na glavi digne kada negdje pročitam kako Halloween nije uopće strašan film i kako danas ima puno brutalnijih slasher horor filmova. Da, ima ih brutalnijih, ali nije u tome poanta. Vrijednost Halloweena bi se mogla usporediti, recimo, s dolaskom europskih igrača u NBA ligu. Naš Dražen Petrović je bio među prvima koji je omogućio generacijama iza njega da se probiju u najjačoj ligi svijeta i to je njegova vrijednost, bez obzira koliko neki bili puno uspješniji od njega. Sličnu stvar bismo mogli prebaciti i na film, odnosno Halloween. Carpeneter je bio među prvima koji je na ovakav način ispričao priču koja je bila inspiracija mnogim uspješnim filmovima. Ono što se danas naziva horor klišej, kod Carentera je bio horor original. I to je najveća vrijednost Halloweena.

Halloween nije savršen film u smislu same radnje. Ali kad gledate Halloween, onda nije bitna priča, nisu bitni dijalozi, već način na koji je to sve pretvoreno u (ne)pokretne slike. Zašto sam stavio ovo “ne” ispred pokretnog? Zato što je Halloween film u kojem se u nekim trenucima uopće ne mičete dok gledate neke scene u kojima upravo dominira ta “statičnost”. To je onaj djelić sekunde koji vas zamrzne i onda se bez ikakvog tona i zvuka pojavi lik i (ne)djelo Mike Myersa. Kada pričamo o režiji ovog filma, onda smatram kako bi je trebalo uvesti u sve moguće filmske lektire. Ne znam točno koliko sam puta pogledao ovaj film, ali zasigurno znam kako me upravo Carpenterova režija uvijek i iznova najviše oduševljavala.

Pored glazbe, to mi je bez ikakve dileme najbolji dio filma. Najviše mi se u tom pogledu svidjelo istovremeno kadriranje dvoje likova istovremeno. Dok jednog vidimo u krupnom kadru, drugi se lagano pojavljuje u pozadini, te tako dodatno stvara osjećaj jeze i napetosti. Meni je to naprosto briljantno jer samo dokazuje koliko na nas može utjecati na isti način blizina, odnosno udaljenost pojedinih likova, baš kroz te kadrove. Taj utjecaj je i glavni razlog zašto mi osjećamo ono što se događa na filmu. Osjećamo istovremeno strah i napetost, ali i želju da se izvučemo iz svega toga, zajedno s protagonistima filma.

Od samog uvoda filma, pa sve do kraja, taj osjećaj je prisutan, on je tu, diše i proživljava zajedno s nama. Iako uz sam spomen Halloweena odmah na pamet padne savršena glazbena tema, jednako tako postoji i još jedan sinonim za ovaj film, a zove se – Jamie Lee Curtis. “Kraljica vriska” je u ovom filmu meni osobno najprivlačnija od svih uloga koje je snimila u karijeri. Znam da ćete me sad napasti kako to može biti najprivlačnija njena uloga, pored one scene iz Istinitih laži, ali meni se baš ništa ne može mjeriti s ovim njenim filmom i ulogom. Meni je osobno i inače najprivlačnije kod suprotnog spola upravo ta neka tajanstvenost koju osoba ima. Ne volim kad se sve servira na pladnju, pa mi je upravo zato i njen lik toliko privlačan. Sličnu stvar bi se moglo primijeniti i na sam film, jer upravo je misterija radnje i glavnih likova ono što ovaj film čini kultnim.

Ako pričamo o liku Michael Myersa onda je baš ta misterija oko njega, nemogućnost otkrivanja zašto on to radi to što radi, njega kao pojavu čine toliko moćnim. I zato mi se iskreno i nije svidio način na koji ga je u kasnijim nastavcima portretirao Rob Zombie, iako mi njegovi filmovi općenito nisu bili toliko loši kao što većina misli. Ali glavni je problem bio to otkrivanje priče oko Michaela. Meni je to sasvim nepotrebno i smatram kako je upravo Carpenter odradio vrhunski posao kada je pisao zajedno sa Debrom Hill scenarij za film, odnosno za njegov lik. Misterija je najveća prednost ovog filma, a posebno njegovih likova.

Ne treba podcjenjivati publiku, neke stvari su puno učinkovitije ako su neotkrivene. Za neka djela i postupke nekad i ne postoje razlozi, baš zato što su djelo samog zla. Upravo je tako i doktor Loomis, a kojeg je u filmu glumio Donald Pleasence, opisao samog Myersa. Zlo kao metafora u Halloweenu itekako dobro funkcionira. Upravo je u tome i tajna vječnosti ovog filma jer to su teme koje nikad neće nestati. U tom pogledu bi se u liku Laurie svi mi mogli prepoznati. Nema gore stvari u životu, nego kad vas proganjaju neke stvari za koje biste željeli da nisu dio vas, te biste bili najsretniji da nestanu. Zlo je veliki pojam i ono može doći u bilo kojem obliku. Nažalost, danas sve više dolazi u onom ljudskom i to je ono što najviše užasava. Tako da mislim, ma koliko god to čudno zvučalo, da Michael Myers nije izuzetak, nego je postao pravilo. Jer ne mora vas netko fizički ubiti da bi vam naudio.

Za kraj, mogu samo reći kako je Halloween film kojem ću se uvijek rado vraćati, baš zato jer me podsjeća na jedno predivno filmofilsko odrastanje, a koje sada živim i sa svojom predivnom filmofilkom. Da mi je netko prije rekao kako ću naći curu koja je luda za hororima i s kojom ću gotovo pa svaki vikend uživati u horor maratonima, mislio bih da je luđi od Michael Myersa. Ali srećom, našao sam je i to mi iskustvo gledanja filmova čini još ljepšim i posebnijim, baš kao i sam život. A kada ga provodiš s osobom koju voliš i s kojom dijeliš te iste strasti prema nečemu, onda je to “nešto” zapravo – sve. Halloween je u tom pogledu jedna od onih stvari koji su nam – sve. I tako će uvijek i ostati.