The Rental

Sjećam se kako sam nakon gledanja ‘Ralja’ čak jedno cijelo ljeto proveo bez da sam ijednom otišao na more. Toliko me taj film istraumatizirao da sam se dugo bojao zaplivati u dubini, tako da sam se jedno vrijeme samo držao plićaka. Ono što je ‘Ralje’ napravilo za more, to bi jedan drugi naslov, a kojeg možete pogledati u kinima, mogao napraviti za vaše buduće ‘traženje stana’. Radi se o filmu The Rental redatelja Dave Franca.

U zadnjih nekoliko godina nije nikakvo čudo što se filmaši koji su većinom poznati po ulogama u komedijama okreću nekim drugim žanrovima, kao što su drame, horori, trileri ili pak kombinaciji svega toga. Sjetimo se samo Jordana Peela koji je prvenstveno bio poznat kao komičar da bi onda osvojio Oscara za svoj debitantski horor film. Dave Franco je tako krenuo njegovim putem i ako je suditi prema njegovom “redateljskom jutru”, onda će mu budući horor/trilerovski dani biti itekako (pre)poznati. Ono što upada u oko sa prvim kadrom ovog filma zasigurno je njegova estetika. Film je predivno snimljen i zaista je nemoguće da ne uživate u njegovim vizualima. Da, reći će netko kako je lokacija na kojoj je snimljen film toliko prekrasna da Franco zapravo tu i nema neke velike zasluge.

Ako bismo površno gledali na stvari, onda bismo se mogli sa tim složiti, međutim lokacije same po sebi nisu dovoljne da bi bilo koji film izgledao filmično privlačan. Najbolji primjer za to je ‘Otok fantazija’ čije su lokacije čista fantazija za oči, ali u onom filmskom smislu su bile gotovo beznačajne, baš kao što je i sam taj film. The Rental nije film koji je vizualno prekrasan radi lokacija, nego zbog načina na koji su te lokacije pričale priču samog filma. Imate tako trenutke kada se kamera uopće ne miče, već vi vidite samo jedan prizor, jednu sliku koja je prividno statična. Tada se vi pitate – da li bih ja sad nešto ovdje trebao vidjeti? Na taj način vas Franco uvlači u sam film, tjera vas da mislite, propitkujete, i na kraju da birate stranu na kojoj želite biti.

Kada je u pitanju biranje strana, onda valja naglasiti kako je karakterizacija likova napravljena na način na koji bi to inače trebalo raditi kada su u pitanju filmovi ovog žanra. Tenzije između karaktera stvaraju se od samog početka i traju tijekom cijelog trajanja filma. One se rađaju prvenstveno kroz dijaloge među likovima, i upravo kroz njihove međusobne razgovore mi njih upoznajemo, osuđujemo i na kraju suosjećamo sa njima. Smatram kako je to jako bitna stavka jer film u kojem nas nije briga za likove, posebno kada je u pitanju horor / triler, na nas neće imati nikakav učinak.

The Rent nema takav problem i to upravo radi Franca koji je na jako pametan način oslikao karakter glavnih protagonista. Film bi vrlo lako mogao funkcionirati kao samostalni horor, triler ili pak kao neka vrsta drame. Ovaj film ima sve te elemente u sebi, ali čak i ako bismo ih gledali zasebno, onda bismo ga vrlo lako mogli zamisliti kao odličan kratkiš svih tih pojedinačnih žanrova. Spajajući sve te žanrove u jednu cjelokupnu sliku, Franco stvara film koji će vas u jednom trenutku nasmijati, dok će onda poput prekidača za svjetlo u vama upaliti određenu količinu straha kojeg se nećete toliko bojati, koliko će vas taj strah natjerati da se osjećate nelagodno. Nelagoda je zapravo bila moj glavni suputnik tijekom gledanja ovog filma, a svoj klimaks je doživjela upravo u klimaksu samog filma. Franco ne gubi vrijeme na neke nepotrebne stvari, te u 90tak minuta koliko traje ovaj film itekako dozira sve elemente žanra sa kojima ovaj film pliva. Posebno se to očitava kroz stvaranje ugode koja rađa osjećanje neugode. Odluke koje pojedinci u određenom trenutku donose, kao posljedicu nemaju samo budući tijek same radnje, već djeluju i na nas kao gledatelje.

Redatelj jako dobro prikazuje eksterijere da bi prikazao interijer duše glavnih likova, pa na neki način i nas samih. Jer gotovo je pa nemoguće ne osjećati anksioznost, pa čak i kada je fokus stavljen na nešto što bi nas inače trebalo vizualno opuštati. Sva ta stanja koja se dodiruju sa pogledom na ovaj film, uvjetovana su prvenstveno slikom koja priča i živi. Nema tu nikakvih jump scare momenata, što mi se iskreno najviše i svidjelo. Pokreti u pozadini, osjenčani predmeti koje ne želimo ali moramo vidjeti, odmor kamere koja stoji i koja prebaciva radnju na naše oči – sve to je glavni forte svega onoga što proživljavamo gledajući ovaj film.

Ono što posebno upada u oko zasigurno je onaj voajerski pogled na način na koji je snimljen film. Taj osjećaj voajerizma je itekako prisutan od samog početka filma. Čak i u trenucima kada glavni protagonisti šetaju plažom i kada uživaju u prekrasnim kadrovima prirode, mi se kao gledatelji ne možemo opustiti jer osjećamo kako tu nešto opako ne štima. Najbolji primjer za to je način na koji Franco snima protagoniste dok spavaju. On to ne radi na uobičajen način, već to čini odozgo, stvarajući dojam da smo mi poput kakvog lustera na koji je stavljena kamera, dok su naše oči ona mala crvena točkica koja sve to snima.

Film također ima i onu socijalnu crtu, usudio bih se reći da kroz nju Franco progovara i na neki način slika neke društvene (ne)norme. Koliko smo zapravo svi licemjeri u (pr)osuđivanju pojedinca, odnosno koliko smo brzi na okidaču kada (za)palimo nečiju osobnost, uključujući i našu vlastitu. Tu dolazi do konflikta koji stvara majku tenziju dok su kćeri i sinovi te majke likovi, odnosno odluke koji oni donose. Mi kao publika smo ‘umočeni’ u taj konflikt, te na jednak način u njemu sudjelujemo bez obzira na dio filma u kojem se radnja odvija. Ako bih mogao povući paralelu između tog osjećaja tenzija među likovima, onda bih svakako spomenuo film The Descent, a kojeg smatram jednim od najboljih horora ovog stoljeća. Možda mi se baš zbog te poveznice i svidio ovaj film.

U tom smislu, glavni glumci su apsolutno pogođeni, pogotovo Dan Stevens koji mi je postao drag još od filma ‘Fatalni gost’ kojeg vam također preporučujem za gledanje. Uz Dana, tu su još i predivna Alison Brie u ulozi samozatajne, ali karakterom pomalo nepredvidljive Michelle. Ljubitelji serije “Besramnici” zasigurno će doći na svoje kada u filmu ugledaju Jeremy Allena White koji je u ulozi Josha također jako dobar. Njegova mirnoća na površini doslovno isijava vulkan koji se nalazi u njemu, tako da ne možete, a da se ne zapitate kada će sva ta lava izaći na površinu. Sheila Vand kao Mina možda nije široj publici poznato ime, ali sam uvjeren kako će se za ovu iransku glumicu itekako još čuti. Njen lik u filmu je dosta bitan, posebno u stvaranju napetosti sa jednim od sporednih likova, a kojeg je u filmu odglumio meni uvijek dragi Toby Huss.

Film također kroz svoju kinematografiju daje i posvetu nekim horor/triler klasicima. Gotovo da je nemoguće i površnom ljubitelju filma ne prepoznati u sceni vožnje posvetu kultnom Kubrickovom ‘Isijavanju’. Oni možda malo više upućeniji također će prepoznati posvetu i De Palminoj ‘Vrućini tijela’. Neću vam reći u kojem detalju, jer bih onda ulazio u mali spoiler, ali vjerujem da vam će vam nakon gledanja biti jasno na što sam mislio.

The Rental je film koji stvara jezu prikazom realnosti. On to radi ne samo kroz realističnost likova, već i kroz samu radnju u kojoj se itekako svi mi možemo prepoznati. Franco na vrlo jednostavan i usudio bih se reći bezobrazan način stvara u nama osjećaj tjeskobe u kojoj nas tjera da se pitamo ‘što će biti’ sa likovima, odnosno ‘što bi bilo’ da smo mi likovi. Problem nastaje onda što ne postoji razlika, mi jesmo likovi, odnosno likovi jesu mi. Kraj filma bih u tom pogledu opisao kao vođenje ljubavi između anksioznosti i klaustrofobije. Istina, traje kratko, ali iz te kratke avanture se rađa realnost koju mnogi žive, bez da su toga svjesni.