Come Play

Iako je filmofilski svijet u velikoj većini stavio fokus filmofila na odgodu velikih hollywoodskih filmova, pa se tako može steći dojam kako ne postoje filmovi koji su vrijedni gledanja odlaska u kino, to zasigurno ne odgovara istini. Naime, unatoč brojnim odgodama kino distributeri su se potrudili da filmofili na redovnom kino programu svaki tjedan imaju ponešto za izabrati iz filmske košarice, tako da je opravdanje kako se u kinu nema što za gledati obično pišanje u vjetar onih koji u kino ionako ne idu. Ovih dana, na radost svih pravih filmofila, a posebice ljubitelja horor žanra, na kino repertoaru se mogu pronaći čak tri horor naslova – Stan 32, Kuća straha i Igra strave. Ovaj potonji je redateljski debi mladog Jacoba Chasea kojeg je, ako mene pitate, položio sa vrlo dobrim uspjehom. Posebno je zanimljiva priča koja stoji iza stvaranja ovog filma.

Naime, mladi Jacob je većinom snimao kratke filmove i reklame. Upravo zahvaljujući jednoj reklami, a koja mu je bila prikazana na poluvremenu Super Bowla, dobio je novčanu nagradu koju je iskoristio za snimanje kratkog filma “Larry”, te mu je uz to omogućeno prisustvo na snimanju filma Justice Leaugea gdje mu je mentor bio Zack Snyder. Upravo je kratkiš “Larry” bio razlog da producenti financiraju i “Come play”, odnosno da tu kratku priču pretvore u dugometražni film. Ova priča je dosta inspirativna i zapravo je najbolji pokazatelj kako se talent uvijek prepozna, a ako je suditi po redateljskom jutru, onda su dani koji su pred Jacobom itekako okupani suncem. Često znam reći kako horor filmovi na najbolji mogući način kroz metaforu prikazuju stvarnost u kojoj živimo. Nažalost, dosta ljudi na horore gleda dosta površno, ali činjenica je upravo ta kako je horor žanr najbolje ogledalo stanja u društvu, jer na dosta detaljan način obraduje određene životne teme.

Usamljenost, otučenost, ovisnost o mobitelima, nasilje među mladima…sve to obrađuje ovaj film i to radi na dosta dobar način. Larry je čudovišni lik, na prvi pogled samo netko imaginaran, ali je li to zbilja tako? Nažalost ne, jer svijet je pun Larrya i to je ono što je posebno užasavajuće kod ovog filma. Ironična je zapravo sama činjenica da su ljudi u vremenu društvenih mreža otuđeniji jedni od drugih više nego ikada prije. U vremenu korona krize taj se problem još više pojačao pa tako otuđenost i usamljenost imaju itekako negativne posljedice za mentalno zdravlje mnogih pojedinaca. Film u samom startu upoznaje gledatelja sa onim što ga čeka u nastavku. Iako možda nema neku misteriju, jer ćete na većinu pitanja koja ćete postavljati za vrijeme gledanja filma dobiti i odgovor, to mi nije nimalo umanjilo napetost same radnje. Malu zamjerku imam na jump scare scene koje su bile dosta predvidljive, ali to su neke sitnice koje mi nisu utjecale na konačnu ocjenu filma. Međutim kada je u pitanju kadriranje određenih scena, onda moram reći kako me redatelj zbilja oduševio načinom na koji je snimio ovaj film.

U filmu tako imate neke zbilja cool kadrove, počevši od onog početnog kada redatelj Chase lovi i spaja nas svijet i onaj virtualni. U dosta trenutaka ovaj film me podsjetio na film Paranormalno, baš zbog tih netipično postavljenih kadrova kamere. Virtualnu predstavlja Larry, dok smo mi kao gledatelji ogledalo malog dječaka. Kako Larry postaje snažniji tako mi postajemo sve slabiji, što je savršen prikaz slabosti pojedinca nasuprot tehnologije. Usamljenost koja je stvorila Larrya i(li) Larry koji je stvorio usamljenost. Redatelj nam prikazuje obje strane usamljenog novčića, što je posebno vidljivo kroz scene gdje redatelj prikazuje dječaka kako gleda omiljeni crtić, dok u isto vrijeme vidimo Larrya kako iz svog svijeta gleda u onaj dječakov. Pa iako se možda čini kako je on taj koji se poziva u drugi svijet, činjenica je da je to svijet koji ne može opstati bez Larrya.

Imam novi mobitel – mislim da ne postoji osoba koja barem jednom nije izgovorila ovu rečenicu, ali koliko ona zapravo odgovara istini. Da li zaista mi posjedujemo mobitel ili on posjeduje nas? Mobiteli su mnogima najbolji prijatelji, pa tako nije teško zamisliti uređaje koji vam u stilu Larrya šapuću – uzmi me za svog prijatelja. U tom smislu je jako zanimljiv odabir redatelja da za mjesto koje je sigurno od Larrya bude upravo ono koje je oslobođeno od svih mogućih tehnologija – priroda. Ironično, stvaranjem prijateljstva sa Larryem koji daje osjećaj umjetne povezanosti, dolazi do ljudskog otuđivanja od one stvarne društvenosti prirode. On želi ući u nas svijet da bi nas još više uvukao u onaj svoj.

Kinematografija filma me se posebno dojmila, pogotovo kada je u pitanju način na koji je u pojedinim trenucima prikazan sam Larry. Postoji tako jedan parking koji je ujedno radno mjesto jednog od protagonista filma i koje zaista izgleda jezovito, baš kao da diše atmosferu samog filma. Kao najupečatljiviju scenu filma bih izdvojio trenutak kada vjetar svojom snagom od običnog papira na cesti stvori lik i (ne)djelo Larrya. To mi je u svakom pogledu definitivno bio najkinomatičniji kadar cijelog filma.

Kada su u pitanju glumci, onda tu svakako moram pohvaliti mladog Azhy Robertsona koji je u ulozi autističnog dječaka jako dobar. Njegova izvedba dolazi do izražaja tim više što je u gotovo svim scenama glumio licem, a ne riječima. To je zadatak na kojem znaju pasti puno iskusniji i stariji glumci, tako da u tom pogledu mogu samo reći kako će se za ovog dečka još sigurno itekako čuti. Općenito govoreći, djeca u filmu su bila pun pogodak, a to je nešto što nije baš lagano za ostvariti. Siguran sam da je tu i pristup redatelja jako bitan izvan kamere, tako da ono što vidimo ispred ispadne na razini na koji publika očekuje. Isto tako, dvoje glavnih glumaca u filmu su također jednako dobri.

Gillian Jacobs i John Gallagher Jr. u ulozi majke i oca zahvaljujući jako dobrom scenariju izbjegavaju neke stereotipe i klišeje koje često vežemo uz ovakav tip filma. Naime, ono što mi posebno zna ići na živce kod većine horora je situacija kada roditelji međusobno raspravljaju da li je njihovo dijete zaista vidjelo ono što tvrdi da jeste. Pa onda imate rasprave kako je on to samo umislio, pa se posvađaju oko toga itd. Iskreno, tako nešto se naziralo i u ovom filmu, ali samo kratko i to mi se svidjelo jer koliko god bili različiti, roditelji su ovdje radili zajedno za dijete, a ne odvojeno kako to često zna biti. Tu redatelj također na suptilan način ulazi u temu razvoda i načina na koji to utječe na djecu. Također, u filmu zanimljivu ulogu ima i mali Winslow Fegley u ulozi Byrona, a koji razbija stereotipe jer ga u samom početku doživljavamo kao nasilnika, ali baš kao što glavnu temu filma prikazuje iz dva kuta, tako na jednak način portretira problem bullyinga.

Come play je film iznimne atmosfere koja stvara osjećaj jeze prema onome što ne vidimo, ali zato ono što ne vidimo itekako osjećamo. Iznimno dobro snimljen, pogotovo za jednog debitanta, te priče koja vas tjera na razmišljanje svakako zaslužuje vašu pažnju, pogotovo ako ste ljubitelj horor žanra, i baš zato ga nikako ne bismo smjeli propustiti pogledati u kinu. P.S. zanimljiva anegdota se dogodila meni i mojoj filmofilki nakon povratka iz kina. Naime, nakon odrađenog kino maratona, šetajući preko jednog mosta u jednom je trenutku svjetlo gradske rasvjete počelo treperiti, što je u filmu inače bio znak prisutnosti Larrya. Mogu vam reći da nam nije bilo svejedno, ali to je samo još više dalo na učinkovitosti dojma koji je ovaj zaista dobar film ostavio na nas.