Ubojice s razglednice

Adaptacija bilo koje knjige na film nije nimalo lagan posao, prvenstveno jer publika ima, usudio bih se reći, nerealno velika očekivanja. To se najviše može primijetiti po komentarima tipa – film je totalno razočaranje i(li) radnja je totalno drugačija nego u knjizi.

Ne znam zašto, ali ljudi kao da ne žele shvatiti kako film i ne treba biti kao knjiga, pa se ponašaju kao da postoji neki magični zakon koji kaže kako redatelj mora slijepo slijediti neki literarni predložak. Ne, takav zakon još nije napisan, tako da bi bilo dobro da ljudi napokon shvate značenje natpisa “based on book”, a koji u svojoj jezgri jasno kaže kako je radnja iz knjige samo temelj na koji redatelj kasnije gradi film.

Najnovija filmska ekranizacija neke knjige upravo je došla u naša kina i to pod nazivom “Ubojice sa razglednice”, redatelja Danisa Tanovića. Vjerujem kako je ime ovog redatelja svima jako dobro poznato, ponajviše radi filma ‘Ničija zemlja’ za koji je osvojio i Oscara za najbolji strani film. Međutim, bilo bi pogrešno ovog talentiranog redatelja vezati samo za taj film, jer je u svojoj karijeri snimio i druge hvale vrijedne naslove, od kojih svakako valja izdvojiti “Smrt u Sarajevu” i meni osobno njegov  najdraži – “Epizoda u životu berača željeza”. Njegov najnoviji film nije samo adaptacija istoimenog romana Jamesa Petersona i Lize Marklund, nego i njegov prvi redateljski film na engleskom jeziku.

Ovaj film ima dugu povijest rađanja, upravo zbog zanimljivosti same radnje, pa ga je čak u jednom trenutku htio producirati i veliki Steven Spielberg, dok je redateljsku palicu trebao preuzeti Janusz Kaminski. Glavne uloge u toj kombinaciji trebale su pripasti Connie Nilsen, Dakoti Fanning i Patrick Dempseyu. Ništa od toga se nije dogodilo, tako da je na kraju film završio u rukama Danisa Tanovića, dok su za glavne protagoniste izabrani Jeffrey Dean Morgan i Famke Janssen.

Radnja filma događa se u nekoliko gradova, a centar same priče vrti se oko serijskog ubojice koji za svoje žrtve bira isključivo parove. Poveznicu između ubojstava čine razglednice slane dnevnim novinama grada u kojima se predviđa sljedeća žrtva te slike žrtava poslane istim novinama. Slike u pravilu budu neka vrsta ubojičine morbidne posvete povijesnim umjetničkim djelima. Jeffrey Dean Morgan glumi oca čija je kćer također žrtva ubojice, dok je Famke Janssen u ulozi njegove žene, odnosno žrtvine majke. Morgan je definitivno najveće ime ovog filma i on tu reputaciju sa svojom izvedbom itekako potvrđuje. Mišljenja sam kako je itekako dobro iznio jako kompleksnu ulogu osobe koja osjeća bol, ali kojoj je upravo ta bol glavno oružje u borbi koja mu daje razlog življenja. Njegov motiv je osveta, ali prije svega mir za koji smatra da će mu donijeti upravo privođenje pravde onih ljudi koji su mu povrijedili osobu do koje mu je najviše stalo.

Tipičan triler, pomislit ćete, međutim realizacija istog nije ispala nimalo loša. Naravno, svi vi koji od ovog filma očekujete nešto u stilu Fincherove ‘Sedmice’, odmah mogu reći da smanjite očekivanja, jer ovaj film to nije niti želi biti. Kada bih ga morao svrstati u neki specifičan žanr, onda bih rekao kako najviše diše atmosferu skandinavskog noira, tako da će u ovom filmu najviše uživati upravo ljubitelji tog (pod)žanra. Moram također priznati kako sam bio dosta iznenađen brutalnošću i eksplicitnim prikazima nekih scena. Redatelj Tanović tako bez ikakve zadrške emotivno udara gledatelja , tjerajući nas da osjećamo bol glavnog lika.

Kada je u pitanju povezanost sa likovima, onda moram reći kako nisam imao nikakav problem povezati se sa ocem u izvedbi J.D. Morgana. Kroz njegov lik redatelj zapravo i diše sam film, ali se ujedno i dotiče nekih univerzalnih tema kao što je (ne)slomljivost ljudskog duha u onim najtežim životnim situacijama. Isto tako, kroz druge likove obraduje problem traumatičnog djetinjstva i kako ono može utjecati na život pojedinca. Iako sam svjestan kako nisu svi likovi mogli dobiti jednako prostora u filmu, ipak moram uputiti malu kritiku radi nedovoljno pojavnosti Famke Janssen.

Isto tako, korištenje flashbackova da bismo upoznali kćer koja je žrtva ubojstva po meni nije bilo potrebno u tolikoj mjeri, pogotovo što iz toga nismo saznali ništa bitno i važno. Također smatram kako je glavno “otkriće” filma došlo suviše prerano, tako da je taj element iznenađenja bio totalno istopljen do samog kraja filma. Iako će mnogi to nazvati twistom, mišljenja sam kako je to pogrešan izraz jer informacije koje nas navode na krivi trag nije nikakav twist, već službenom terminologijom rečeno ‘crvena haringa’. U tom pogledu redatelj radi jako dobar posao, tako da se unatoč gore navedenim manama u suštini radi o filmu koji u nijednom trenutku nije dosadan. Da, ima nekih uspona i padova u dinamici, ali jezgra radnje je zanimljiva i to je ono što film svakako čini vrijednim gledanja.

Kraj filma, koji vam naravno neću odati, jer nisam Polimac, dosta je morbidan na neki način i ostavlja neka pitanja otvorenima, što mi se općenito jako sviđa kada su trileri u pitanju. Volim kada nakon što krene odjavna špica ostanem sjediti sa svojom filmofilkom i kada raspravljamo o onome što smo upravo pogledali. Ubojice sa razglednice ostavljaju upravo takav osjećaj koji vas tjera da promišljate i filmofilski kušate ono što vam je servirano.

Puno sam razmišljao o naslovu samog filma – Ubojice sa razglednice, te sam došao do zaključka kako je razglednica zapravo savršen simbol ovog filma. Naime, razglednice su uvijek pričale neke svoje priče. Sam pogled na bilo koju razglednicu koju ste dobili za života, ako bolje razmislite, otkriva ali i sakriva puno toga. Da, vi ćete pročitati riječi koju vam je netko posvetio, ali te rijeci će skrivati ono što samo pošiljatelj u punom smislu osjeća, a na vama je da pokušate barem djelomično otkriti tu ‘skrivenu poruku’. I baš zato je razglednica idealna slika ovo filma. Misterija razglednice života za mističnost razglednice filma.