The Empty Man

Kako znate da ste u kinu pogledali jako dobar film? Hmm, možda je ovo pitanje samo po sebi složeno, jer postoji jako puno elemenata koji čine neki film vrijednim spomena i gledanja. Međutim, ako ćemo pričati filmofilskim jezikom, onda bi spomena vrijedan film bio onaj o kojem ne možeš prestati razmišljati dugo nakon gledanja. Ili ako ćemo još “plastičnije”, film čije scene vas toliko opsjednu, da ih ne možete prestati imitirati u svakodnevnom životu. Kada bih vam sada napisao da curu znam usred noći probuditi uz zvuk puhanja u praznu bocu, vjerojatno biste pomislili da nisam normalan. Ali eto, srećom pa me ona voli ovakvog “nenormalnog”, tako da nam je taj ritual postao poput zvanja na…ma znate na već šta. No, vratimo se mi na krivca za tako nešto, a to je, pogađate, film The Empty Man.

Ono što je posebno zanimljivo kad je ovaj film u pitanju, svakako je činjenica da je ovo debitantski film redatelja Davida Priora. Iskreno, da to nisam pročitao, teško da bih uopće primijetio da je film režiran od strane dugometražno redateljskog “djevca.” Međutim, nije da je Prioru ovo prvi susret sa režijom. Naime, on je jako dobro poznat po režiranju video dokumentarca, baš kao i kratkih filmova, a što će mu jako dobro koristiti kod The Empty Mana.

The Empty Man, zanimljivo, svoju originalnost veže uz istoimeni strip Cullena Bunna. Nažalost, nisam ga imao prilike pročitati, ali vjerujem da je zanimljiv kao i sam film. Isto tako moram reći kako sam za film, baš kao i za strip, saznao sasvim slučajno. Film se odjednom pojavio u kinima, bez neke posebne najave, tako da sam ga otišao pogledati bez ikakvog saznanja o samoj radnji. To je bio pun pogodak, jer kad od filma nemaš nikakva očekivanja, baš onda dobiješ jedno ugodno kino iznenađenje. The Empty Man je bio upravo to.

Prvi dan ga čuješ. Drugi dan ga vidiš. Treći dan te pronađe.

Kada je u pitanju The Empty Man, jasne su reference na neke kultne filmove, poput Isijavanja i posebno Kruga. Korištenje kadrova u kojem je ispisan prolaznost dana, jasno aludira na dane koje Jack Torrence proživljava u Isijavanju, baš kao i neki kadrovi prirode koji neodoljivo podsjećaju na Kubrickov klasik. Kada je u pitanju Krug, tu su sličnosti možda još i veće, ali samo prividno. Naime, dok smo u Krugu imali određena pravila kojih se trebalo pridržavati da bi se izbjegla smrt, ovdje se ta pravila redovno krše, baš kao i neke druge horor zakonitosti, a što mi se posebno svidjelo kad je u pitanju ovaj film.

Početak The Empty Mana, odnosno uvodnih dvadesetak minuta, naprosto je briljantno napisano i režirano. Kada bismo samo izdvojili taj dio, mislim kako bi to bio savršen kratkiš koji bi pokupio sve moguće filmske nagrade. Od atmosfere, glazbe, glume, pa sve do interijera i eksterijera kadrova – teško da ćete naići na tako upečatljivu predigru za bilo koji film. Sanjarski tmuran, sa šokantnim trenucima koji na neki način razbijaju neke uobičajene klišeje, stvara se prijelaz iz horora u triler i natrag, a sve to popraćeno odličnim radom kamere i montaže samih scena.

Nakon upečatljivog uvoda čija se radnja odvija u Butanu 1995.god, na velikom ekranu se pojavljuje natpis The Empty Man. I tada dolazi do najvećeg mogućeg paradoksa. Naime, imao sam veliki problem sa tranzicijom radnje koja se nakon toga dogodila, i to upravo radi odličnog uvoda koji me totalno zarobio. U vrlo kratkom vremenu razvio sam empatiju za sve te likove, tako da mi je kraj tog uvoda jako teško pao. Baš kako rekoh, nakon toga radnja filma se prebacuje u 2018. god; sa potpuno novim likovima.

Već sa prvim kadrovima se upoznajemo sa bivšim detektivom Jamesom ( James Badge Dale), a koji sada radi kao stručnjak za sigurnost. Vrlo brzo saznajemo kako je to čovjek koji se privatno bori sa osjećajem tuge, patnje, te grižnjom savjesti. Iako u samom početku ne znamo što je tome razlog, sa samim odmakom filma njegov lik, iako možda fizički hladan, nekako nam postaje sve topliji i prisniji.

Paralelno sa tim, onaj osjećaj neprilagođenosti koji je u meni bio prisutan, sa svakim novim kadrom filma polako je nestajao. Jamesova sudbina vrlo brzo će se susresti sa likom Nore, čija je kćer Allison nestala i koja upravo od Jamesa traži pomoć. Odnos između Jamesa i Nore od samog početka će imati neke čudne vibracije. U trenutku kada ih prvi put vidimo u filmu, oni međusobno ne pričaju puno, ali ona “neugodna tišina” jasno daje signale kako imaju zajedničku prošlost koje se oboje na neki način srame. Iskreno, imao sam strah da tada film neće krenuti u krivom smjeru, posebno kada se krenulo sa upoznavanjem teen svijeta, onog istog kojeg je izgubljena kćer bila sastavni dio. Bojao sam se da to ne krene u tipičnu teen pričicu o duhovima, odnosno urbanim legendama koji će se pretvoriti u tipičan klišej. A svi znamo kada nešto postane klišej, postane prazno. Srećom “Prazan čovjek” je bio prazan samo u naslovu.

Film na neki način jako dobro barata sa žanrovima. Od horor trilera na početku, preko detektivske priče u zapletu, pa sve do nadnaravnog horora na kraju. Općenito govoreći, jako je teško žonglirati sa svim ovim žanrovima, ali The Empty Manu to itekako uspijeva. U tom pogledu, moram reći kako nisam uopće imao problem sa duzinom trajanja filma ( 2h i 20min), upravo zbog toga što sam cijelo vrijeme bio uvučen u samu radnju. Glavni lik filma je u svemu tome imao jako važnu ulogu. Zapravo, u potpunosti je opravdao onaj pridjev “glavni”. Naime, on kao da pokušava razumjeti svoju ulogu u filmu, na isti način na koji mi kao gledatelji pokušavamo razumjeti sam film.

Trauma i strah koji on osjeća, ujedno je trauma i strah nas samih. To je posebno vidljivo u scenama kada on ulazi u neke jezive prostorije, ili mjesta koja su obilježena istim takvim vizualima. Tu bih posebno spomenuo scenu u kolibi kada se upoznaje sa pričom o kultu koji prati legendu o “Praznom čovjeku.” Kadrovi kada gleda stare video snimke, ljubitelju horor filmova u meni probudili su osjećaj kao da i sam gledam neke stare, kultne horor filmove. Jedan lik u tim filmićima je neodoljivo podsjećao na Nosferatua, što me posebno oduševilo. Kako je The Empty Man ujedno i naslov samog filma, mnogi će možda očekivati da taj “glavni frajer” ujedno ima i najveću minutažu u filmu. Takve mogu odmah razočarati jer ništa od toga neće dobiti. Naime, prisutnost The Empty Mana je toliko mala kao recimo prisutnost novčanice od tisuću kuna u mom novčaniku. Ali, začudo, taj nedostatak mi nimalo nije smetao. Pričam, naravno, za “Praznog čovjeka”, izostanak starog dobrog Starčevića me uvijek zaboli.

Glavni razlog zašto mi se svidjelo što The Empty Man nije poput neke lokalne posvuduše, možda leži u činjenici kako mi je ideja o kultu, a koja se dosta provlači kroz sam film, bila dosta primamljivija od ideje o samoj legendi. Iako, moram reći kako je sama priča o legendi “Praznog čovjeka” jako dobro prikazana kroz ‘zvanje na mostu.’ Jako dobro snimljena scena u kojem su posebno došli do izražaja široki kadrovi koje je redatelj često koristio u filmu. Naime, čak i kada imamo više ljudi u kadru, redatelj u nama stvara osjećaj izolacije svakog pojedinog lika.

Taj se osjećaj još više pojačava kad se u kadru nalazi samo jedna osoba, u ovom slučaju detektiv kojeg se često može vidjeti kao vuka samotnjaka. Široki kadrovi povećavaju osjećaj izolacije, pa u tim trenucima mi uopće ne primjećujemo lik(ove), nego u pozadini kao da osluškujemo nešto što očekujemo da se čuje, odnosno dogodi. Misterija kulta svoj klimaks dobiva u završnici, a koja se uvelike razlikuje od ostatka filma.

O čemu se točno radi? Tijekom cijelog filma režiser je više stavljao dojam na vizualnost, nije tu bilo puno priče, odnosno dijaloga. U većini slučajeva smo imali sliku koja je pričala priču. Međutim, na kraju smo čuli više dijaloga nego je to bio slučaj kroz prethodnih dva sata filma. Začudo, taj dijalog je u mnogočemu bio zbunjujuć, te je neka pitanja ostavio sasvim otvorenim. Slučajno ili namjerno – nisam sasvim siguran. Nekako sam imao dojam kao da sam bio na savršenom letu bez turbulencija, da bi onda slijetanje bilo totalno traumatično, nadrealno iskustvo.

Želio bih spomenuti i evoluciju likova u filmu. Tu sad ne mislim samo na glavne igrače, nego i one sporedne, sa naglaskom na neke koje uopće možda nećete primijetiti kroz prvo gledanje. Primjerice, doktoricu u bolnici na šalteru, ili možda još jače i upečatljivije – vođu kulta kojeg u filmu glumi legendarni Stephen Root, ljubiteljima horora poznat po ulozi u filmu Get Out. Njegov monolog u filmu u velikoj mjeri oslikava svu dubinu ovog filma, a koja se gleda kroz neke životne (ne)prilike sa kojima se svi manje više znamo suočiti. Kajanje, grižnja savjesti – samo su neke od psiholoških tema koje ovaj film kao skriveni adut obrađuje.

Ono na što vam također želim skrenuti pažnju svakako je kinematografija filma. Ako vam kažem da iza nje stoji Anastas Michos, vjerujem da će većini filmofila među vama odmah pasti na pamet film “Čovjek na Mjesecu” redatelja Miloša Formana, a na kojem je također radio talentirani Michos. Fascinira na koji način se pazilo na detalje, pa čak i kad vam se nešto na prvi trenutak učini totalno nebitno, to na kraju ispadne možda i najvažnije. Kinematografija je u ovom filmu doslovno sve. Ona priča priču i radi nje smo mi doslovno, pardon my french – jebani u mozak. I ne samo to, od samog početka mi smo dio te priče koja nas ne pušta.

Film se uvlači pod kožu, posebno dok smo u procesu otkrivanja misterije. Neugodan zvuk šaptanja koji nas prati i nakon završetka filma, na neki je način nas suputnik, pa tako imate osjećaj da je praznina “praznog čovjeka” ispunjena svugdje. Ono što mi se također svidjelo, svakako je izostanak tipičnih jump scare scena. Naime, strah u ovom filmu nije vođen kroz takve klišeje, već kroz slike, odnosno reakcije likova na te vizuale. Na taj način mi upoznajemo likove, posebno detektiva kroz čiju priču i gledamo sam film. Iako će mnogima možda uvod filma biti predug, mišljenja sam kako je upravo taj uvod ono što nas čini korakom ispred sviju. Mi znamo ono što oni ne znaju, ali misterija povezana za zbunjenošću na samom kraju, ostaje dugo disati u nama.

The Empty Man ima sve ono što će pravi ljubitelj horor trilera u njemu željeti pronaći. Od onog psihološkog, preko nadnaravnog, pa sve do slasher tona na samom kraju. Sve to pokriveno je klaustrofobičnom atmosferom koja često vodi misterioznu ljubav sa svim mogućim horor (pod)žanrovima. Radnja filma je spora, što će mnogima, vjerujem, smetati. Međutim, upravo je ta igra strpljenja ono što nas investira u njegovu misteriju koja ostane otvorena i kad se odjavna špica pojavi na ekranu.

P.S. Ovaj moj osvrt posvećujem velikom ljubitelju ovog filma, odnosno mom dragom, velikom filmofilu, a kojeg mi je čast nazivati svojim prijateljem. Dado, boce za puhanje su spremne.