Što prvo pomislite kada vam netko spomene riječ rasizam? Tugu? Nemoć? Da, vjerojatno bi upravo ovi depresivni osjećaji prevladali kod većine normalnih ljudi. Pa ipak, postoje situacije kada rasizam u čovjeku rađa sve ono iz čega zapravo, paradoksa radi, on i nastaje – mržnju i bijes. Svjedoci smo vremena u kojem se po društvenim mrežama šire snimke ljudskog ološa gdje se rasistički vrijeđa druge osobe, i to samo zato što su različite nacionalnosti i boje kože. „Da li sam ja grozna osoba što želim tom smeću sve najgore u životu?“ – iznenađen tom količinom mržnje koja je u meni prevladala, postavljao sam upravo ovo pitanje sam sebi. I zaista, da li je mržnja u bilo kojem trenutku prema takvim „ljudima“, pa makar oni bili smrdljiva govna, ikada opravdana? Postoji jako puno filmova koji su se bavili temom rasizma, ali malo koji je takvu (ne)ugodu mržnje uspio osjećati kao što to čini „Soft & Quiet“.
Ime Beth de Araujo bilo mi je u potpunosti nepoznato, što i ne čudi jer upravo je „Soft & Quiet“ njen redateljski dugometražni debi. Kako uvijek volim otkrivati nešto novo, posebno kada je umjetnost u pitanju, moram priznati kako sam bio ugodno iznenađen kada sam saznao kako je de Arajo prethodno snimila nekoliko kratkometražnih naslova, a čije mi je gledanje upotpunilo sliku njenog redateljskog stila i pristupa koji je u potpunosti došao do izražaja upravo u ovom filmu. De Araujo je, dakle, jedna od onih redateljica koja se ne boji istraživati kontroverzne i mračne teme, od opsesije za uzvraćenom ljubavi pa sve do tema ovisnosti o drogama. Svi ti filmovi imaju u sebi iskrenost koja je prožeta kroz „njene“ nesavršene likove. No, ta iskrenost likova u smislu njihovih motiva često kod gledatelja stvara ugodu kroz neugodu. „Soft & Quiet“ definitivno je najbolji primjer, posebice što se ta (ne)ugoda osjeća kroz slike koje stvaramo u mislima i čije boje ocrtavaju bolno saznanje kako najstrašnije stvari nisu one koje su vidljive prostim okom. Dapače, jeza je najviše i prisutna upravo kroz tu podmuklu nevidljivost.
Razmišljajući malo o filmu, shvatio sam kako bih ga najbolje mogao opisati kroz uvodni kadar. Zamišljao sam ga dugo u glavi, istovremeno pokušavajući izbrisati sve događaje koji su uslijedili. Tada sam zapravo shvatio kolika je razorna moć manipulacije. Naime, u toj slici glavna protagonistica djeluje ranjivo, blago, tiho, baš poput naslova samog filma. No, suosjećanje koje sam tada osjećao prema njoj pretvorilo se u prijezir prema samome sebi, upravo zbog te njene uspješnosti zavaravanja. I dok je empatija nestajala, istovremeno se stvarao jedan iskrivljeni i paranoični svijet likova koji sam doživio kao test izdržljivosti. Taj test je sa svakim novim zadatkom, pardon, svakom novom scenom izazivao sve veći stres. Jer, kako je film odmicao, tako je i svaki novi događaj bio napetiji i strašniji od prethodnog, i to prije svega zahvaljujući načinu snimanja kroz privid jednog kadra. On služi funkciji same priče, a koju tako najbolje i proživljavamo u realnom vremenu.
Ovo je bez ikakve dvojbe film koji vam se uvlači pod kožu, i to na najgori mogući način. Kazališni stil režije upoznaje nas postepeno s glavnim protagonisticama, a čija lica ne ocrtavaju nikakvu opasnost i prijetnju. Dapače, čak i interijer gdje ih upoznajemo djeluje poput našeg i njihovog sigurnog mjesta. Također, u nekim stvarima im čak i dajemo za pravo, pa se tako možemo i zamisliti kako zajedno s njima, uz vino i kolače, razgovaramo o svim problemima koji nas muče. Dojam nam ne kvari ni dekoracija pite koju kasnije žderu s posebnim guštom, što je na neki način posebno uznemirujuće. Jer, nakon toga bi nam sve trebalo biti jasno, ali mi kao i dalje želimo vjerovati da se iza tih lijepih i obrazovanih žena ne krije nešto puno mračnije i stravičnije. One djeluju poput kakvih sofisticiranih „instagramuša“ koje imaju hrpu pratitelja na račun tog svog izgleda. E, upravo je to ono što ovaj film čini poprilično uznemirujućim i neugodnim za gledanje.
Lanac događaja kojima je teško posvjedočiti stvara nasilje kao razornu posljedicu svih tih „toplih i tihih“ ideja, a iza kojih se krije horor koji bi trebao izazivati jezu veću nego svi slasher negativci zajedno. Ono što redateljica čini na jedan uvjerljiv način, i to kroz jednako tako uvjerljive likove, definitivno je spajanje malih sitnih prijetnji, odnosno neke vrste mikro agresije, i to sa zločinima puno većih razmjera. Naravno, tu sliku dobijete tek na kraju, dok se prethodno osjećate poput teniske loptice koja istovremeno pada i bježi od te ugodne neugode. Tu se oslikava i ekstremna brutalnost filma, i to kroz nasilje koje ne vidimo već zamišljamo. Jer, kada i dođe do nasilja redateljica svoj fokus stavlja na likove koji mu svjedoče, a ne na one koji nasilje čine. U njihovim očima tako vidimo i svoj pasivno/aktivni pogled, uz naglasak na pasivnost kroz koji se šalje poruka o štetnosti šutnje, a koja je jednako razorna kao i (ne)djelo.
Od poslijepodneva do sumraka, u relativno kratkom periodu svjedočimo dinamici kroz šest različitih perspektiva, odnosno šest različitih motivacija. U toj njihovoj zajedničkoj interakciji možemo vidjeti kako ljudi koji se i ne poznaju dovoljno dobro, pa čak i oni koji su potpuni stranci, mogu štetno djelovati u ostvarivanju zajedničkih ciljeva. U toj grupici posebno se izdvaja zgodna Emily (Stefanie Estes), manipulatorica koja je itekako svjesna onoga što radi, baš poput tipičnog sociopata. Ona je vođa, ona je glavna, ali ta uloga lidera joj, što je najveći paradoks, istovremeno stvara veliku frustraciju. Ta frustriranost najviše dolazi do izražaja kroz odnos koji ima sa svojim suprugom Craigom (Jon Beavers). Naime, ona upravo od njega traži sve ono što ona zapravo jest. Jer, ona njihove „zadatke“ u društvu vidi u izmijenjenim ulogama. Ona želi biti lijepa i nježna, dok bi on trebao biti grub i muževan. No, njen muškarac ne ispunjava svoj dio i kao takav za nju predstavlja slabost. Posljedica toga je njena sve veća radikalizacija životnih pogleda, što će na koncu i dovesti do tragičnih događaja koje neće moći kontrolirati.
Film je snimljen na više lokacija i nekako se čini kako cijela ta radnja ima neki svoj prirodan tijek, odnosno napredak. Od sporog i proračunatog pa sve do frenetičnog, uz stalno zadržavanje namjere i motivacije likova. Posebno mi se svidjela odluka redateljice da bude izravna prema gledatelju, bez suzdržavanja u prikazu ljudi koji vjeruju kako je bijela rasa superiornija od svih ostalih te koji koriste nacističke metode kako bi izrazili svoja uvjerenja. No, ono što svakako čini najveći horor u ovom filmu, a što ga izdvaja od ostalih, definitivno je izostanak olakšanja kroz otkrivanje nečeg lošeg. Ovdje takvog olakšanja nema naprosto zato jer nam otkrivanje nije ni potrebno. Slika zla je stalno prisutna. Ona ne nestaje.
Cjelokupni dojam filma možete doživjeti na različite načine upravo kroz sam klimaks. Sekunda je bitna, tako bih najbolje opisao te dvije završne alternativne mogućnosti kroz njeno (ne)postojanje. Teško mi se odlučiti, ali imam dojam kako bi izostanak te sekunde možda puno bolje djelovao u onom filmičnom smislu. No, i njena prisutnost ima određenu katarzu koja opet daje moćnu i snažnu poruku. Jer, “Soft & Quite” uistinu jest horor koji će vas uznemiriti na svaki mogući način. Mračan i mučan film upakiran u finu kutiju čudovišne ljudske prirode.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena
