I Care a Lot

“Gledanje ovog filma me čini bijesnom.”

Ovako je, negdje polovicom filma, reagirala moja draga filmofilka dok smo sinoć gledali najnoviji filmski naslov koji je došao u naša  kina – I care a lot, redatelja J Blakesona. Nažalost, taj bijes se na kraju pretvorio u poprilično razočaranje, ne zbog toga što je ovo loš film, nego jer jednostavno podsjeća na savršenu predigru sa vrlo lošim ishodom.

Film od samog početka narativno upoznaje gledatelja s glavnim likom – Marlom Grayson u ulozi odlične Rosamund Pike. Na taj način mi vrlo brzo saznajemo kako se radi o lukavoj i pakosnoj osobi prema kojoj nećemo, niti bismo trebali imati bilo kakvo suosjećanje ili simpatiju. Marla je u svakom pogledu beskrupulozna osoba koja će učiniti sve da dođe do svog cilja. Njen lik zakonske skrbnice koja se dodjeljuje starijim i nemoćnim osobama, a koje ona na kraju financijski iskoristi, naprosto u vama ne izaziva nikakvu drugu emociju osim gađenja i bijesa. Rosemund je u toj svojoj izvedbi naprosto genijalna i što se tiče njene glumačke role tu se zbilja nema što prigovoriti, nego joj samo zaželjeti uspjeh na nadolazećim Zlatnim globusima gdje je nominirana u kategoriji najbolje ženske uloge.

Kad sam spomenuo savršenu predigru ovog filma, onda sam prvenstveno mislio na njegov prvi dio koji ima fokus upravo na glavnu temu, odnosno na loše ljude koji rade užasne stvari starijima i nemoćnima. Marla je užasna osoba i na samom početku vi je jednostavno mrzite, želite joj sve najgore, osjećate se poput jednog od sinova čiju je majku upravo Marla odvojila od njega. Financijsko i emotivno uništavanje slabijih nešto je u čemu Marla uživa i taj dio mi je bio savršeno prikazan.

Da je kojim slučajem film trajao sat vremena, ne bih na njega imao baš nikakvu zamjerku. Bio bi to odličan filmofilski prikaz nečega što se događa svakodnevno bilo gdje u svijetu, pa iako su neke situacije u filmu prikazane dosta naivno, nekako mi to ne bi smetalo jer razumijem tu dramaturgiju koja je trebala biti ubačena i koju je teško izbjeći kada se radi o igranim filmovima. Ne mogu se oteti dojmu kako je velika šteta što se redatelj nije držao drame kao osnovnog žanra filma jer bi na taj način efekt bio puno bolji, odnosno poslala bi se kudikamo moćnija poruka.

Kada film diše dramu, on funkcionira savršeno i moram reći kako sam u tim dijelovima filma najviše uživao, baš kao u likovima koji su nam prezentirani, od sporednih pa sve do onih glavnih. Pored Rosamund Pike, želio bih tako posebno izdvojiti Chrisa Messinu koji u filmu ima malu ulogu odvjetnika Deana, ali čiji je razgovor sa Rosemund u uredu doslovno čisti orgazam od scene. Način na koji je ta scena snimljena, odglumljena i napisana, zaista je gušt za sva filmofilska osjetila. Taj se razgovor može opisati na način “znamo oboje tko smo i što smo, ali ćemo glumiti da ne znamo pa ćemo biti pristojni i ugodni jedno prema drugome.’ Posebno je bilo cool u očima Messine, nakon što Pike odbije njegovu ponudu, vidjeti doslovno crtanje njegovih misli onoga što je čeka. Naprosto briljantna scena u svakom pogledu. Općenito, Chris Messina je u filmu precool i samo mi je žao što ga nismo više vidjeli, jer bi sasvim sigurno učinio film još boljim i zanimljivijim za gledanje, pogotovo što je redatelj (neuspješno) skrenuo u ulicu ‘crne komedije’ što mu baš nije najbolje pošlo za rukom.

Najbolji primjer za taj pogrešan smjer bio je Peter Dinklage u ulozi ruskog mafijaša Romana Lunyova. Legendarni ‘Tyrion’ iz ‘Igre prijestolja’ doslovno je slika i prilika ovog filma. U početku je bio zastrašujuć, hororičan, misteriozan, da bi se na kraju pretvorio u običnu karikaturu koju film doslovno ismijava. Ogromna šteta jer Dinklage je jako talentiran glumac i u dramskom momentu on nimalo ne zaostaje za Rosemund. Njegov izraz lica je dovoljan da bude uvjerljiv, pa samim tim ni ne treba puno govoriti da bismo mi znali što misli. Susret između njega i Rosamund na neki način će oslikavati međusobna zrcala njihovih likova i to mi se dosta svidjelo. Općenito govoreći, film ima jako dobre scene u kojima se likovi međusobno nadmudruju, počevši od već spomenutog razgovora između Messine i Pike, preko susreta glavnih ‘antagonista’, pa sve do nadmudrivanja između zakonske skrbnice i njene štićenice, a koju u filmu glumi Dianne Wiest. Ovaj potonji u nekoliko momenata mi je izazivao ogroman osmijeh na lice i to samo zato jer sam u tim dijalozima bio uvjerljivo na strani slabije, pa mi je bilo neobično drago vidjeti kako ta slabija osoba na neki način progovara u naše ime. Da, mi znamo da si kučka i sad ćeš platiti zbog toga. To mi je bilo genijalno i u tome sam najviše uživao.

Međutim, sve ove pozitivne strane koje sam naveo vezano za film, doslovno su mi prouzročile negativan efekt. Zašto? Zato jer sve ono dobro što se događalo prvih sat vremena, nakon toga je doslovno izbrisano s gumicom. I baš zato što sam bio toliko oduševljen s tih odličnih 60tak minuta, vjerujem da mi je razočaranje nastavkom koje je uslijedilo bilo toliko veliko. Naime, film se odjednom počne gubiti, odnosno postaje previše ambiciozan. Ta ambicioznost mu nimalo ne pristaje, pogotovo jer u formi akcije naprosto djeluje smiješno. Kao posljedica svega toga imamo preobražaj jednog opakog i misterioznog lika, kakav bi trebao biti ruski mafijaš u ulozi Dinklagea, u totalnu karikaturu. Cijela ta ruska mafija odjednom postaje kao klonirana verzija likova Pata i Mata iz  crtanog ‘A je to!’ S druge strane imamo glavni lik koji postaje kombinacija Ramba i Supermana. Sve to skupa bi još i funkcioniralo da je tema filma drugačija, pa bih onda znao da je to film koji nema namjeru biti ozbiljan i kao takvog bi ga prihvatio. Nažalost, ovdje to nikako nije bio slučaj.

Sad dolazimo do onoga što me možda i najviše zasmetalo u filmu. Spomenuo sam prethodno kako je glavni lik Marle od samog starta prikazan kao lukav, pakostan, beskrupulozan, ukratko na onaj sociopatski način, što ona svakako jeste. Film nas u tom trenutku ne navodi za koga navijati, jer u filmu i nemamo ambiciju biti navijači, on nas ne tjera da u sebi nađemo bilo kakvu simpatiju za njene postupke, i to mi je bilo totalno u redu. Međutim, kako se film odmicao prema kraju, odjednom sve to što ona radi postaje cool, simpatično, pa čak i šarmantno.

Isto tako, kroz odnos sa svojom partnericom Fran ( Eiza Gonzalez), njen lik se na silu želio emocionalno smekšati, samo da bi nas natjerao da nađemo opravdanja za njene postupke. Sorry, ali meni nije jako stalo do tebe, Marla, a to ni u kakvog filmskoj formi ne bi nikome trebalo biti. Iskreno, baš mi je to zasmetalo što se na jedan zabavan i cool način prikazuje nešto što nije niti cool, a još manje zabavno. Na taj način ovaj film postaje The Big short u pokušaju gdje se jedna ozbiljna tema želi dočarati na jedan zabavan način. Međutim, postoji jedna velika razlika, odnosno glavni razlog zašto to ovdje nije funkcioniralo. Naime, mi smo u ovom filmu od samog početka intimno upoznati sa sudbinama pojedinaca čiji životi bivaju uništeni. I ne samo pojedinaca, već i njihovih obitelji.

Posebno je važno naglasiti da se tu radi o najosjetljivijim članovima društva – onim starijim i nemoćnima u kojima je vrlo lako zamisliti naše roditelje, djedove, bake. Isto tako, iako nije horor po žanru, sama radnja filma u početku stavlja fokus na ljudski horor, odnosno stravu ljudskih sudbina i života pojedinaca koji sa samo jednim papirom mogu postati kukci koje će netko bezobzirno gaziti, bez imalo grižnje savjesti. Taj ogroman kontrast i atmosfera koja diše prije svega ljudsku nelagodu, te nasilno pretvaranje neugode u nešto što nikako ne može biti ugodno, naprosto kod mene nije prošlo. Baš radi toga, ali i odličnog dramskog početka, ovaj film jednostavno gubi svoj smisao upravo onda kada postaje loše naivan, te u pokušaju da bude nepotrebno zabavan i cool. Ako ćemo išta dobrog zapamtiti iz ovog filma, onda je to svakako Rosamund Pike koja djeluje kao savršeno upakirani poklon, ali koji vam se neće svidjeti kada ga otvorite. Kada je prikazana kao ambiciozna i neustrašiva osoba, ona je onda kao morski pas u moru – ždere sve redom.

Zastrašuje što je sve njen lik spreman učiniti, pogotovo kada je se stavi u kontekst stvarnosti koja je zasigurno još i gora. Pamet, inteligencija ali i stil koji je prikazan kroz artističku kinematografiju svakako je nešto što treba pohvaliti, i zato mi je baš krivo što je to sve bačeno u drugi plan nespretnim lutanjem u scenariju, te nesnalaženju u bespotrebnom miksu žanrova. Šteta, tako da moram reći kako sam baš razočaran što mi je ovaj film bacio onu kletvu ‘dabogda imao pa nemao”. Nekako bi ga se tako moglo i najbolje opisati, jer sve ono što sam imao i sve ono dobro što mi je nudio i davao, odjednom kao da mi je otrgnuo iz ruku. Samo što mi nakon toga jednostavno NIJE bilo jako stalo.