Jedan od najgorih osjećaja na svijetu, barem ako mene pitate, svakako je indiferentnost. Prvi znak da nešto nije u redu, posebice ako ste s nekim u vezi, upravo je ta ravnodušnost. Tada znate da je sve otišlo kvragu i da baš ništa više nema smisla. Sličnu teoriju možemo primijeniti i na filmove. Siguran sam da ste barem jednom izašli iz kina uz onaj osjećaj bezvoljnosti i totalne nezainteresiranosti za ono što ste upravo pogledali, a što biste začinili uz poneku sočnu psovku zbog gubitka vremena i novca. Jednako tako možemo gledati i na neke redatelje, posebice one koji su potrošili sve moguće kredite i čijim se filmovima više ni najmanje ne veselite kao prije. Pa ipak, postoje filmaši, iako ih je sve manje, na čiji rad nikako ne možete ostati imuni. Kada to kažem, onda ne mislim kako nužno film mora biti odličan, jer upravo je primjer M. Night Shyamalana najbolji dokaz kako nekada i loši, pa čak i užasni filmovi mogu biti povod za jednu finu filmsku raspravu.
M. Night Shyamalan, od trenutka kada se pojavio na filmskoj karti svijeta, zahvaljujući prije svega sad već kultnim „Šestim čulom“, a kasnije i remek djelom te mojim osobnim favoritom filmom „Neslomljivi“, postao je filmaš koji može izazvati raznu bujicu emocija, ali nezainteresiranost svakako nije jedna od njih. U godinama nakon najveće slave snimio je M. Night puno toga, ali čak i kada mi se neki njegovi filmovi i nisu svidjeli (posebno zadnji Old), uvijek sam nekako bio blag prema njemu. Nerijetko sam ga i branio u brojnim raspravama, pa čak i kada bih pročitao da ga netko i to s posve valjanim razlogom napada. Možda bi za opis njegove novije filmografije bila najbolja ona o bombonijeri iz Forest Gumpa, jer kod Shyamalana stvarno više ne znate što ćete dobiti. I zato ne čudi što sam se, kada je u pitanju njegov najnoviji film „Netko kuca na vrata kolibe“, uoči odlaska u kino osjećao kao kandidat „Braka na prvu“ jer nisam imao blage veze što me čeka. Nažalost, kako se kasnije ispostavilo, malo toga dobroga.
Izolirana koliba Bogu iza leđa, četvorka koja (po starom dobrom starom „home invasion“ stilu) upada u dom gay para i posvojene azijske djevojčice (po moderno politički korektnom stilu) glavna je premisa ovog filma, inače snimljenog po romanu Paula Tremblaya „The Cabin At The End Of The World“. Vrlo brzo upoznajemo i namjere spomenute četvorke koja pred obitelj stavlja moralnu dilemu koju vam, naravno, neću otkriti. Ideja filma u tom pogledu je itekako intrigantna. Kako sam sam veliki ljubitelj predigre, i ne samo one filmske, moram priznati kako me u slučaju ovog filma ona itekako napalila. Uvod filma je zapravo i njegov najbolji dio, gdje u prvih 20-ak minuta skoro pa sve savršeno funkcionira, počevši od jednog običnog razgovora pa sve do posebnog dodatka tom razgovoru i to kroz pogled iz „Nizozemskog kuta“. Nagib kamere, a koji je karakterističan upravo za takvu vrstu snimanja, u potpunosti stvaraju ton, raspoloženje i atmosferu filma.
Najveće iznenađenje filma definitivno je Dave Bautista. Ovo je bez ikakve sumnje njegova najbolja uloga u karijeri. Bautista je i glavni razlog zbog kojeg ovaj film barem donekle funkcionira u onom glumačkom smislu. Naime, ono što je itekako bilo zanimljivo upravo je karakter njegovog lika, a koji je u potpunoj suprotnosti od onoga što očekujete. Naime, u svim tim home invasion filmovima provalnici su većinom prikazani bez imalo empatije, tako da prema njima i ne možete imati neku vrstu suosjećanja. Ovdje to nije slučaj jer lik kojeg tumači Bautista je sve samo ne takav hladni kučkin sin. Naime, on se čini poput bečkog dječaka koji je krenuo na satove klavira, a ne u teroriziranje jedne obitelji u kolibi. Kada mu još dodate topao i blagi pogled, oči pune tuge i boli, te iskrenu empatiju koja se ponekad čini poprilično bizarna u odnosu na riječi koje izgovara, onda uistinu dobijete lik za koji imate određenu zainteresiranost.
No, kada su u pitanju ostali likovi, onda je situacija ipak malo drugačija. Istina, i oni djeluju poprilično psihotično što je nespojivo s njihovom bizarnom ljubaznošću, ali tu svaka moja zainteresiranost za njih prestaje. Jer, ruku na sjekiru, od njih ništa drugo i nismo ni dobili. Rupert Grint, poznatiji po ulozi Rona Weasleya iz Harry Potter filmova, jedini je donekle mogao parirati Bautisti u glumačkom smislu. Grint je jako dobar kada je u fokusu scene, ali toga je uistinu bilo premalo. No, zato imamo hrpu flashback scena koje su bile potpuno bespotrebne. Više smisla ima zimski kaput u lipnju, nego što su te scene imale bilo kakvog utjecaja na samu radnju filma. Tim više što je u njima fokus na dva totalno bezlična lika koji u sebi nemaju nikakvu iskrenu emociju, dok im je gluma, a bogami i poneki dijalozi, u rangu višeg inspektora Primorca iz Krim Tima 2. Uz isprike cijenjenom inspektoru na ovoj usporedbi. Likovi koji su jednodimenzionalni zapravo jedino imaju svoju svrhu u kontekstu jednako takve priče, jer za sve ono što se događa u nastavku filma ta monotonija ama baš ničemu pozitivnom ne služi.
Iako se većina radnje odvija u kolibi, Shyamalan ipak ne koristi mogućnost dodatnog osjećaja nervoze i klaustrofobije, a koju bi takav ambijent neupitno stvorio kod gledatelja. Umjesto toga, on bira utjecaj vanjskog svijeta u jezgru priče. To, dakako, nije čak ni loša ideja, upravo su Shyamalanovi „Misteriozni znakovi“ pozitivniji primjer, no problem nastaje kada on takve scene uzastopno ponavlja, čime ne samo da ne stvara napetost već upravo suprotno – čistu dosadu. U nekim sam trenucima imao osjećaj kao da gledam neki negledljivi boks meč. No, unatoč tome nisam gubio nadu da će barem u završnoj rundi sijevnuti neki nokaut koji će me oduševiti. Umjesto toga, dobio sam još dosadniji misionarski klimaks. Shyamalan je tako postao žrtva vlastitog pečata, jer ovdje je jedino neki nepredviđeni obrat mogao spasiti film, i to u smislu da radi njega u potpunosti i promijenim pogled na prethodne događaje. Ništa od toga nismo dobili, baš kao što nismo dobili ni horor, barem ne onakav kakav sam ja zamišljao za ovakav tip filma. Nije Shyamalan cijepljen od horora, ali njegova suptilnost, posebno kada kamera u ključnim trenucima sugestivno pokazuje svu tu horor uštogljenost, a što opet nekako i paše likovima u ne baš dobrom smislu, u ovom slučaju nikako mu nije išla u prilog. Nekad to ima i dobar kontraefekt, ali ne i kada je u pitanju ovaj film.
Jedina stvar koja se Shyamalanu ne može oduzeti, definitivno je ambicioznost, strast ali i provokativnost. Žao mi je što nisam pročitao knjigu po kojoj je snimljen film, ali koliko sam uspio istražiti izgleda kako je kraj u njoj u potpunosti drugačiji. Ne kažem kako film mora vjerno slijediti knjigu, ali s obzirom na odličnu ideju same priče moram priznati kako me sad posebno zanima i ta pisana verzija. Jer, ovo je film koji u svom konceptu uistinu ima zanimljiv način istraživanja bitnih životnih tema, posebice u pogledu (ne) donošenja nekih odluka, odnosno posljedica koje nakon toga nastaju. Posebno je intrigantan taj strah od nečega što (ne) vjerujemo, pogotovo u kontekstu vremena u kojem živimo. Informacije koje dobivamo od medija, razne teorije zavjere, sve su to teme koje su jako zanimljive. Nažalost, Shyamalan sva ta servirana jela nije apsolutno začinio s nijednim od svih tih ukusnih začina.
„Netko kuca na vrata kolibe“ imao je sve potrebne sastojke za uspješno plivanje u različitim žanrovima, i to od horora, trilera, drame pa sve do SF-a. Gotovo je nevjerojatno da Shyamalan nije ni približno iskoristio sav taj potencijal. Intimnija atmosfera filma koja podsjeća na kazališnu predstavu trebala je i morala izazvati kod mene potpuni osjećaj paranoje, klaustrofobije, izoliranosti i napetosti. Sve je to, izuzev samog uvoda, u potpunosti izostalo. Šteta. Shyamalan je definitivno u slaboj filmskoj formi, pa nakon ovakvog filma moram iskreno reći kako je moja granica strpljenja po pitanju njega sve tanja i tanja.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena