Kokainski medvjed – medo na bijelom prahu

Nomen est omen. Ime je znak. Stara latinska izreka tako se savršeno može primijeniti i na naslove filmova, posebice kada u sebi istovremeno ima(ju), pazite sad, medvjeda i kokain. Ako to nije znak, onda ne znam što jest. Kakav znak? Eh, to je sad već pitanje za par kilograma kokaina. Iskreno, kada sam prvi put pogledao najavu za film urnebesno bolesnog naziva „Kokainski medvjed“, pomislio sam kako je riječ o nekoj dobroj zajebanciji. Podsjetilo me to na one lažne trailere koji su jednako tako lažno palili maštu publike uoči prikazivanja “Grindhouse filmova” u drive in kinima. Nerijetko se tako znalo dogoditi da publika bude toliko oduševljena nekom idejom, što je posljedično doslovno natjeralo filmaše na stvaranje filmova koje nikada nisu ni planirali snimiti. Sjetimo se tako Roberta Rodrigueza koji ni u snu nije mogao zamisliti kako će se njegova zajebancija zvana „Machete“, a koju je napravio kao predigru „Planetu terora“, ikada postati dugometražni film.

Najava za „Kokainskog medvjeda“ djelovala mi je upravo tako, odnosno kao suluda ideja koja nikada neće biti realizirana, a koju su smislili producenti za vrijeme after partyja kada su već bili predozirani kokainom. No, sve je to palo u vodu kada sam u najavi filma vidio natpis – „snimljeno po istinitom događaju“. Stvarno? Jesam li ja na nekim drogama? Da li haluciniram? Sve to mi je prolazilo kroz glavu u tom trenutku. Medo na kokainu kojeg želja za novim dozama droge istovremeno tjera na grickanje i komadanje ljudi. Može li bolesnije? Pa ipak, moram vas malo razočarati, posebno one uvrnutije među vama, jer ovaj dio o „filmu baziranom na istinitoj priči“ ne biste trebali doslovno shvatiti. Jer, dok je medo na kokainu uistinu postojao, medo ubojica ipak je plod filmske mašte. Meni je s druge strane i sam naslov bio dovoljan da s posebnim zanimanjem odem kupiti kokain, pardon, kino kartu i da se zaputim na šmrkanje, pardon, gledanje filma u kinu.

Priča o kokainskom medvjedu vraća nas u prosinac 1985. godine. Ozloglašeni i ranije osuđivani krijumčar droge, Andrew Thornton II, upravljao je avionom kada je shvatio da mu je teret koji prevozi ipak pretežak. U pokušaju da ga spasi, iz aviona je ispustio torbu punu kokaina. Ako ste pomislili da ga se samo tako riješio, grdno ste se prevarili. Ljubav u doba kokaina ipak je bila prevelika, pa je tako i naš Andrew odlučio skočiti zajedno sa svojom kokainskom torbom. Na njegovu veliku nesreću padobran se nije otvorio, što ga je i odvelo u smrt. No, svako zlo za neko dobro. Jer, ako ćemo realno, ne može se reći kako u svojim zadnjim trenucima ipak nije bio „high on cocaine“. I dok je naš diler letio na koki, jedan je prizemni medo, ne sluteći ništa, naišao na kokainski plijen vrijedan petnaest milijuna dolara. Medo je tada vjerojatno, poput Generala iz one urnebesne scene iz istoimenog Vrdoljakovog filma, pomislio – „što je to koka, nikada čuo ni vidio?!“ Slučaj je dugo vremena bio tema svih mogućih medija, a mi smo upravo zahvaljujući tom događaju dobili i dugometražni film dilerice, pardon, redateljice Elizabeth Banks.

Činjenica kako je Banks iza kamere, iskreno govoreći, nije mi ulijevala neko povjerenje. Naime, kroz svoja prethodna dva samostalna redateljska filma („Pitch Perfect 2“ i Charlijevi anđeli“) nije baš pokazala neki poseban talent za režiju. Pa ipak, zahvaljujući svojim glumačkim ulogama, posebice kada su u pitanju komedije, imao sam predosjećaj kako će upravo ova crnohumorna priča o medi na kokainu zapravo biti idealna za Banks. Njena treća redateljska sreća. Srećom, bio sam u pravu.  Jer „Kokainski medvjed“ je film koji sebe u nijednom trenutku ne doživljava ozbiljnijim od samog naslova, i to je zapravo glavni razlog zašto biste ga, posebice u društvu, trebali pogledati u kinu. Banks je točno znala kakav tip filma želi i može snimiti, a horor komedija koja sebe ne doživljava većom nego što zapravo jest, uistinu je najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi „Kokainskom medvjedu“.

Uvod filma, kada se upoznajemo s glavnom zvijezdom, zapravo je najbolje pokazao kako je film mogao i trebao savršeno funkcionirati. Jer, kada je medo u kadru, sve ostalo postaje nebitno. I to naprosto zato što i jest nebitno. Ovo je film koji sam došao gledati radi drogiranog medvjeda i za ništa drugo me apsolutno nije briga, unatoč tome što u nastavku upoznajemo različite likove s različitim osobnostima. I koji su, istini za volju, u karakternom smislu zbilja bili pun pogodak za ovakav tip filma. Ta različitost najbolje se preslikala na sam humor, a koji je Banks prikazala u nekoliko formi – od fizičke, preko crnohumorne, pa sve do komedije šoka. Sve to je jako suptilno upakirano kroz parodiju društva, a čiji su glavni manekeni upravo likovi uz koje pratimo samu priču. Scenarij filma kojeg potpisuje Jimmy Warden, realiziran je na način da pratimo tri različite skupine koje se s odmakom vremena povežu u zajednički obračun protiv našeg drogiranog mede. To čak i nije toliko loše zamišljeno, posebice kada je u pitanju bildanje same napetosti filma. Problem jedino nastaje što to traje predugo, pa se onda i film čini dužim nego što on uistinu jest. Sve se to moglo izbjeći da su se izbacili neki uistinu suvišni podzapleti, jednako kao i vraćanje na neke likove koji su totalno nezanimljivi.

Srećom, neki likovi su ipak vrijedni druženja, gdje bih posebno izdvojio Margot Martindale, čija je energija opipljiva u svakoj sceni u kojoj se nalazi. Nju je uistinu bio pravi gušt gledati. Nije ona jedina. Veliki plus filma je prisutnost dinamike izmedu pojedinih likova. Primjerice frustrirano zabavnog Deveedea (O’Shea Jackson Jr.) i empatičnog Eddiea (Alden Ehrenreich). Apsurdnost same priče savršeno je pogođena kroz lik Boba (Isiah Whitlack Jr.), a koji me u pojedinim situacijama, odnosno reakcijama „prestar sam za ova sranja“, podsjetio na Murtaugha iz Smrtonosnog oružja. Tu je još i Kerry Russell u ulozi majke koja je bila taman onoliko dobra koliko je od nje zahtjevala i uloga. Djeca su mi bila urnebesna, odnosno Henry (Christian Convery) i Dee Dee (Brooklyn Prince), posebice u “Stand by Me” trenutku, kada se onako dječački nevino nađu u ozbiljnoj situaciji koja ih tjera na malo brže odrastanje. I za kraj – Ray Liotta. Što reći o njemu? Istina, nije ovo film kroz koji ćemo ga pamtiti, ali je svejedno dokaz kako njemu nikada veća uloga nije bila preduvjet da bi izgledao cool na velikom platnu.

Radnju je zbilja suvišno objašnjavati, naprosto zato jer vam je sve otkriveno u samom naslovu. Dakle, imamo medu koji napada kriminalce i nevine ljude, i to sa samo jednim ciljem – pronalaska što više kokaina u kojem će moći uživati. Pa ipak, na trenutke sam imao dojam kako se film previše trudi u pogledu samog humora, posebice u prvih pola sata. U tom smislu me podsjetio na film „Zmije u avionu“. To mu uistinu nije bilo potrebno jer, baš kako rekoh, već ti je sam naslov obavio pola posla po pitanju komedije apsurda, a koja u filmu, kada je suptilna, najbolje funkcionira. No unatoč tome, treba reći kako je ovo uistinu jednostavan film, gdje imamo medu koji će vas sjebati ako mu se nađete na putu. Ta jednostavnost na kraju i stvara nekoliko scena za pamćenje koje će se svakako prepričavati dugo nakon izlaska iz kina. Šifra: ambulantna kola. Također, kako film napreduje prema svom kraju tako imamo i sve više krvavih scena, što je svakako plus, posebice kada se i sami pretvorite u navijača u taboru kokainskog medvjeda.

Ono što bih svakako htio pohvalitit definitivno je soundtrack filma. Davno nisam gledao neki horor koji je u potpunosti pogodio ritam radnje kroz glazbu.  Melodramatika spojena s neozbiljnošću savršeno je intonirana kroz jednako takvu glazbu, a što posebno dolazi do izražaja kroz tehno-pop vibracije, uz sintesajzer kao dominantni instrument. Glazba je i glavni razlog zbog kojeg sam toliko uživao u tom vremenu 80-ih, a koji nam je portretiran i čak kroz garderobu nekih likova. Primjerice djevojčice Dee Dee koja u Madonna stilu nosi bijelu majicu ispod crnog kombinezona, uz neizostavne rukavice na rukama. Čak je i uvodna pjesma svojevrsna posveta tim godinama, odnosno meni dragom filmu „Wet Hot American Summer“, a u kojem je upravo redateljica Elizabeth Banks imala jednu od glavnih uloga.

U tehničkom smislu, CGi je s obzirom na budžet filma i više nego solidan. Iako bi netko pokušao sakriti neke brutalne scene koje baš u tim detaljima znaju razotkriti sve te nesavršenosti, ovdje to nije bio slučaj. Sve nam je na kokainskom pladnju – krv, kosti, koža, meso. Naravno, i slijep čovjek vidi da je to u nekim momentima previše fejk, No, baš zbog tih krvavih scena, a koje su i više nego dobre i koje pravdaju na taj način ton filma, naprosto vas za te sitne i vidljive mane nije uopće briga. Dovoljno je uvjerljivo da bi bilo zabavno. Ako vam ipak kojim slučajem ni „Kokainski medvjed“ ne zadovolji sve apetite, za vas još uvijek ima nade. Naime, u pripremi je film radnog naziva “Attack of the Meth Gator”. Što reći? Izgleda kako ipak nisam bio daleko od istine kada sam pričao o onim nadrogiranim producentima na početku recenzije.

Komedija. Horor. Akcija. Žanrovski koktel koji je najbolje degustirati u društvu. Sve to, ali i puno više priuštit će vam „Kokainski medvjed“, pa se tako iskustvo zajedničkog gledanja u kinu čini kao najbolja  moguća preporuka. Iako ovo nije film kojeg bi trebali shvatiti ozbiljno, ipak ne treba ignorirati činjenicu kako je jedna nedužna životnija nastradala zbog ljudske pohlepe. Upravo sam zato bez grižnje savjesti uživao u pustolovinama dragog mede, koji kao da je tu doživljenu traumu tjerao upravo kroz taj krvoločni pohod. Zabava, napetost, šokantni trenuci, sve to i puno više doživjet ćete uz ovaj film. Hoće li to biti dovoljno da vam se film svidi, ne znam. No, jedno je sigurno – dosadno vam sigurno neće biti. Recite drogi NE! Recite “Kokainskom medvjedu” DA!