Winnie the Pooh: Krv i med – komično slasherski medo iz djetinjstva

Što vam prvo padne na pamet kada netko spomene Winniea Pooha? Vjerujem kao i svakoj normalnoj osobi – dobroćudni medo i njegovo prijateljstvo s dječakom po imenu Christopher Robin. Iznimka tako nije bila ni jedna meni draga djelatnica kina, a koja je na upit majke, posjetiteljice kina, za preporuku filma koji bi mogli pogledati njena malena djevojčica zajedno s prijateljicama, bez ikakvog razmišljanja predložila upravo film pod nazivom „Winnie the Pooh: Krv i med“. Srećom, djelatnica je u zadnji čas skužila kako se ne radi o animiranoj verziji filma, tako da su djeca ipak bila pošteđena horor šokova. Kada sam saznao za ovu anegdotu baš sam se od srca nasmijao, ali moram iskreno sadistički reći kako mi je ipak malo krivo što djeca nisu greškom otišla upravo na taj film naivno misleći kako se radi o predivnom crtiću prepunom ljubavi i iskrenog prijateljstva, a ne o slasher hororu u kojem voljeni medo zajedno sa svojim kompanjonima kolje sve što hoda na dvije noge. Znam, grozan sam, ali ne mogu si pomoć. Iskreno, meni nikad taj mali Christopher Robin nije bio drag, uvijek mi je išao na živce, tako da sam vijest o tome kako u kina stiže horor u kojem je upravo Winnie Pooh ubilački nastrojen prema tom balavcu, uistinu dočekao s najvećim mogućim oduševljenjem.

Priča oko nastanka ovog filma zakotrljala se prošle godine kada su prava na likove iz priče Winnie Pooh, a čije je prvo izdanje iz pera autora Alana Milna izašlo davne 1927., mogli otkupiti baš svi. To je konkretno značilo da je svatko mogao napraviti svoju verziju priče i to upravo koristeći dobro poznata imena, a koja većinom vežemo upravo uz bezbrižno djetinjstvo, te čije su avanture bile i ostale idealna priča za laku noć u uspomenama mnogih mališana. Ideja da voljeni lik iz djetinjstva postane psiho ubojica, priznat ćete, zbilja je genijalna. Ta ideja bila je sasvim dovoljna da izazove i moju pažnju, posebice što sam veliki ljubitelj slashera. Iako je budžet samog filma bio jako malen, sama ta premisa o dobro poznatom liku koji postaje glavni slasher negativac, bila je dovoljan mamac za publiku. To je već davno prokušani recept koji uglavnom ide u smjeru zarade novca, a manje same kvalitete. Upravo zbog toga i imamo sve te puste horor remakeove, jer u nedostatku ideja producenti iskoriste dobro poznati naslov, što ljude i najviše privuče u kino, a da pri tome ne potroše puno novca za marketing. Tako da ne čudi što je ova horor verzija dječjeg klasika izazvala i moju morbidnu znatiželju.

No, što zapravo očekivati od ovog filma? Izgleda kako su ga neki roditelji ipak previše ozbiljno shvatili, pa je tako redatelj Rhys Frake-Waterfield dobivao čak i prijetnje smrću i to zato jer se usudio oskvrnuti dječju svetinju zvanu Winnie Pooh. Pa iako se često autori horora predstavljaju kao morbidni, jednako kao i horor fanovi, ovaj primjer je najbolji dokaz kako bi se na oko „pristojnih“ i „normalnih“ ljudi  trebalo najviše paziti. Jer, prijetiti nekome zbog filma uistinu je teška morbidnost. Meni je s druge strane jedino bilo važno da film sebe ne shvati previše ozbiljno, odnosno da bude dovoljno zabavan da u njemu mogu uživati. Također nisam imao ništa protiv da mi nakon gledanja ode u kategoriju „toliko loš, da je dobar“, tako da stvarno pred njega nisam stavio nikakva velika očekivanja.

Uvod filma mi se jako svidio, posebice jer je kreativnost, a koju sam možda i najviše očekivao od ovakvog tipa filma, tada najviše došla do izražaja. Naime, u nedostatku novca redatelj se jako dobro sjetio iskoristiti animirani prikaz dobro poznatih likova koji nas je savršeno uveo u mračniju verziju priče. To je uistinu bio pun pogodak. Nažalost, tu sva kreativnost prestaje. Okej, moderni slasheri općenito nikad nisu imali neku posebnu inovativnost kada je u pitanju scenarij tako da stvarno nisam očekivao Tarantina, ali sam se ipak nadao kako nećemo dobiti generički slasher lišen svake moguće zanimljivosti, izuzev već dobro poznate činjenice kako se u ulozi ubojice nalazi Winnie Pooh. To je retardirano samo po sebi, odnosno sasvim dovoljno da bude i smiješno, pa mi je zato baš krivo što su po pitanju njegovog lika ostali samo na toj početnoj ideji. Ništa drugo vezano uz njega nismo dobili. Ako bismo izuzeli njegovu masku, ovaj film bi doslovno bio preslika već puno puta viđenih slashera.

Karakterizacija likova uopće ne postoji, ali to čak ne bi uzimao za manu jer to sam otprilike i očekivao. Dapače, jedino što filmu zamjeram upravo je ubacivanje „final girl“ junakinje kroz koju su željeli dati neki dramski ton, što je uistinu bilo bespotrebno. Jer ovaj film nisam želio u bilo kojem trenutku doživiti ozbiljno, pa tako i po pitanju samih likova. Oni su, istina, totalno bezlični, toliko da ih uopće ne možeš ni razlikovati, ali to je u mojim očima i bio veliki plus. Naime, kod slashera mi uistinu nije potrebno neko pretjerano povezivanje uz likove, tako da mi je bilo sasvim svejedno koga će koknuti. No, moj je problem bio u tome što su neki likovi, posebice iz samog uvoda, nakon toga u potpunosti nestali. Tu prvenstveno mislim na antagoniste priče. Od cijele ekipe tako smo dobili samo „Winniea“ i „Prase“ kao negativce. Oni su glavni operativci, dok drugi članovi ekipe nikada više nisu spomenuti. Također mi nije jasno zašto u fokusu nije bio Christopher Robin, već su pažnju dobili likovi radi kojih su još više došli do izražaja tipični horor klišeji. No, nije sve tako crno. Jer neki od tih klišeja su bili na granici parodije, pa su mi barem donekle i bili zabavni.

Kada je u pitanju atmosfera filma, moram reći kako tu imam podijeljene osjećaje. Naime, film je na momente iznenađujuće mračan, što opet savršeno paše kroz neke uistinu dobro snimljene kadrove. No, s druge strane ta mračna vibra stvara bespotrebne srcedrapajuće scene koje zbilja nisu potrebne u ovakvom tipu slashera. Po meni je bilo bolje da su se fokusirali kako od Winniea stvoriti nešto drugačije od samog slasher ubojice, odnosno neki njegov osobni pečat. Istina, Winnie je u nekim scenama dobio neku nadnaravnu snagu u stilu Michaela Myersa, što se savršeno uklapa u koncept samog filma. No, baš kako rekoh, to smo već znali u samoj premisi, pa je zbilja šteta što redatelj na to nije nadogradilo još malo ubilačkih tonova. Kad smo kod tonova, moram napomenuti kako me soundtrack baš razočarao. Čak i scene koje su donekle napete, taj totalno bezvezni zvuk i možebitnu napetost odmah je u startu uništio.

Ovo je film koji vas neće uplašiti, neće vas držati na rubu sjedala, ali je unatoč svim gore navedenim manama, a koje sam vam morao navesti tako da znate što očekivati od njega, itekako zabavan za gledanje u društvu. Kvragu i sve mane, ali zar nije jebeno cool gledati Winniea Pooha u ulozi slasher ubojice. I ako bih trebao izdvojiti glavne razloge zbog kojih biste ga trebali pogledati, onda su to upravo kreativna ubojstva. Jedno od boljih me podsjetilo na jako dobru scenu iz filma Hallowen (2018.), što je stvarno bila lijepa posveta. Možda takvih trenutaka nema previše, ali ih je sasvim dovoljno da vaša slasher potreba bude zadovoljena. Naravno, nakon gledanja Arta klauna u Terrifieru, teško je uopće razgovarat o kreativnosti po tom pitanju, jer on je ipak podigao letvicu na jednu veću razinu. No, ima i Winnie svoje adute jer neki su kadrovi dovoljno morbidno zabavni da u njima možete uživati. Pored toga, maske su poprilično urnebesne, što je svakako dodatni plus u smislu dobro provedenog vremena u kinu.

Winnie The Pooh: Krv i med je loš film, tu nema uopće nikakve rasprave. Ali postavlja se pitanje u kojem smislu loš, odnosno što uopće očekujete od njega? Kvalitetnu priču? Odličan scenarij? Studiju karaktera? U filmu u kojem Winnie zajedno s prikom „Prascem“ kolje iritantne likove? Da, onda je stvarno loš. No, ako od filma očekujete malo zabavnog slasher opuštanja, onda je ovo upravo film za vas. I da, ovo nije kraj priče jer je nastavak filma već u pripremi, a u planu je i cijeli novi horor svemir. Naime uskoro se sprema horor verzija Petra Pana i Bambija, pa nas onda ne treba čuditi ako u bliskoj budućnosti gledamo okršaj titana – Bambi protiv Winnie Pooha. E, to je film koji bih rado volio pogledati. Laka nam (horor) noć.