M3GAN – lutka za ples

Prije malo više od dva mjeseca naišao sam na status jedne (fb) prijateljice u kojem se pohvalila kupnjom bebe. Ne brinite, nije išla u Zambiju, radilo se o običnoj lutki. Ništa to ne bi bilo čudno, da se ona sama nije istovremeno zapitala da li je normalno da osoba od 30+ godina tako nešto ne kupuje nekom djetetu, već sebi. Moram priznati kako mi je ta objava bila urnebesna, prije svega jer volim pojedince koji su drugačiji, posebice u današnjem svijetu „Kluba boraca“ u kojem je sve kopija kopije. No moram priznati kako je moj odnos prema lutkama ipak malo drugačiji. Svaki put kada uđem u neki dućan, posebice u Mullera (nije mi platio reklamu), doslovno me prođe jeza dok prolazim pokraj onih polica gdje su sve one Barbie i ostale lutke, uz poseban naglasak na dječje koje su mi posebno jezive. Ne znam zašto, ali uvijek imam osjećaj kao da se one cijelo vrijeme dogovaraju na koji će način priklat ljude, i to za kaznu jer ih nisu kupili. Tko zna, možda je zato spomenuta prijateljica i kupila svoju lutku, baš iz straha za vlastiti život. Pa ipak, za razliku od onih koje viđam u svakodnevnom životu one filmske su mi puno draže. Ta urnebesna jeza koju imam prema lutkama neka i bude poput predigre za ovo moje pisanje osvrta na „M3GAN“, najnoviju filmsku lutku, odnosno film redatelja Gerarda Johnstonea koji je ovih dana stigao u naša kina.

Prije nego bilo što napišem vezano uz film, odmah želim naglasiti kako za mene postoji samo jedan filmski lutak s kojim ću biti „prijatelj do kraja“, a to je, naravno, Chucky. Ovo sam morao napisati, ne samo zato jer to zbilja mislim, već i za svaki slučaj, zlu ne trebalo. Jer, nikad ne znaš kako će Chucky shvatiti moje komplimente koje ću u nastavku uputiti prema M3gan, a svi znamo kakav je on kada se naljuti. Dakle, još jednom – dragi Chucky, ti si najbolji filmski lutak i nitko ti nikad neće biti ravan. E, sad kad smo to riješili, posvetimo se malo M3gan. Naime, ovo je tek drugi dugometražni film u karijeri za redatelja Gerarda Johnstonea, i to nakon što je prije skoro deset godina snimio nepravedno podcijenjeni „Housebound“. Upravo je taj film zapravo nagovijestio njegovo koketiranje s raznim žanrovima, a tu prije svega mislim na horor, triler i komediju, a što je, priznat ćete, nimalo lagan zadatak. U redateljskom prvijencu taj balans bio je itekako uspješan. Srećom, sličan koncept je primijenio i na M3gan, što je svakako najbolja moguća pozivnica za gledanje filma.

Uvod samog filma zapravo najbolje pokazuje u kojem će nas žanrovskom smjeru redatelj odvesti. Uostalom, ta zabavna vibra, a koja je u uvodu prikazana kroz tv reklame, nije sad neko pretjerano iznenađenje jer je ista itekako vidljiva i u samom traileru. Naravno, ne treba od filma očekivati neku posebnu originalnost, posebice što smo lutke ubojice već viđali kroz povijest filmova i serija. Prvo što će većini pasti na pamet definitivno su Chucky i Annabelle. Ako mene pitate, usporedba s Annabelle je čak i promašena, jer njihov način djelovanja, da se tako izrazim, u potpunosti je drugačiji. No ipak razumijem tu paralelu, jer ipak se radi o (ženskim) lutkama ubojicama, pa se u tom pogledu usporedba može (jedino) činiti opravdana. Po meni bi više sličnosti imala s Talky Tinom iz „Zone sumraka“, dok je zapravo najveća sličnost s već spomenutim Chuckyem, odnosno bilo bi preciznije reći s remakeom „Child’s Playa“ iz 2019. godine. Ovo bi inače bio znak za uzbunu, posebice što je taj remake za mene bio veliko razočaranje, ali srećom poveznica postoji samo u konceptu same priče, dok je rezultat ipak (ovaj put) na strani M3gan.

Film u velikoj mjeri bolje funkcionira upravo kao ona zabavna reklama za djecu, nego kao horor. Naravno, ima tu i horor elemenata, ali mi se čini kako M3gan puno bolje djeluje kao komedija s elementima horora, nego kao horor s elementima komedije. Dakle, ako ste više raspoloženi za mekšu verziju horor slashera, i želite se dobro nasmijati i zabaviti umjesto mračnog i „na rubu sjedala“ iskustva, onda će vam M3gan sigurno biti po guštu, posebice kroz dijalog i situacije u kojima se nalazi. U tom pogledu sam doživio i sam dizajn M3gan, a koji djeluje upravo na toj suptilnoj granici između lutke koju bi svako dijete poželjelo i lutke za koju predosjećate da se u bilo kojem trenutku može pretvoriti u pravu noćnu moru. Uvjerljivost M3gan zapravo je proizašla iz kombinacije vizualnih efekata, animatronike, lutkarstva, odnosno fizičkom izvedbom glumice Amie Donald, te jednako uvjerljivim glasom Jenne Davis. Sve to se sklopilo u jednu cjelinu, a što je za robotičko ljudske postavke M3gan bilo itekako bitno. Ljudski pokreti uz vibru umjetne inteligencije, stvorili su tako od M3gan iznimno uvjerljivu kreaciju.

Kada je u pitanju sama radnja, onda tu uistinu nema nekih posebnih iznenađenja. Općenito gledajući, nemam baš nikakav problem sa snimanjem „već viđeno sto puta“ filmova, ali samo ako su dobro napravljeni. M3gan sasvim sigurno ne želi biti drugačija, tako da mi je ta samosvjesnost itekako pozitivna strana filma. Pa ipak, bilo bi pogrešno gledati M3gan s visoka. Naime, film u velikoj mjeri, kao i većina horora kroz povijest, prikazuje društvo današnjice, ili ako ćete preciznije u ovom slučaju – moderni način odgoja djece. Najbolja slika i prilika takvog odgoja nalazi se u liku Gemme, i to u izvedbi jako dobre Allison Williams, a koju publika najviše pamti po ulozi u filmu Get Out. Gemma je spletom okolnosti došla u situaciju da se mora brinuti za odgoj svoje nećakinje Cady (Violet McGraw). Prikaz modernog roditeljstva gdje roditelji zapravo ne odgajaju djecu, već ih zaokupljaju stvarima itekako se zrcali filmom, a u tom odrazu će se vrlo lako prepoznati mnogi roditelji. Dovoljno vam je samo prošetati trgovačkim centrima i dobit ćete sliku i priliku svega onoga što nam je filmska M3gan donijela na veliko platno.

Stvarnost za današnju djecu gdje roditelji radije biraju tehnologiju, umjesto stvarnog ljudskog kontakta uvjerljivo je prikazan u izvedbi mlade Violet Mcgraw. Nažalost, na taj način vidimo kako se od malih nogu i gubi dodir s realnošću, dok se istovremeno stvara povezanost s električnim uređajima. Mobiteli su tako postali dadilja djeci, a što također nije ništa novo. Prije je, naime, ulogu dadilje imala televizija, ali mi se nekako čini kako su ove današnje puno opasnije. Pa iako je curica u filmu jako dobro iznijela tu ranjivost nakon što je preživjela uistinu veliku tragediju, moram priznati sam očekivao i sličnu uvjerljivo emotivnu povezanost s njenim likom na osobnoj razini. No umjesto toga, puno mi je zanimljiviji bio odnos koji je stvorila s M3gan, gdje je jedna trauma uvjerljivo pomiješana s ljubavlju, a što je stvorilo jednu uistinu toksičnu kombinaciju.

Scenarij za film pisala je Akela Cooper, stara suradnica Jamesa Wanna s kojim je radila i na filmu Malignant. Wann je ovdje u ulozi producenta, ali se itekako vidi njegov utjecaj upravo kroz suptilnu bizarnost koju M3gan posjeduje. Bizarnost zapravo i širi premisu same radnje, a tada film i jest najzanimljiviji. To je najbolje vidljivo u trenucima kada se M3gan ne suzdržava (na)baciti fasadu humanosti na svoju robotsku prirodu, što je samo po sebi uistinu bilo zabavno za gledanje. Meni je posebno bio zanimljiv i njen glas, a koji je u sebi istovremeno imao empatiju, bezdušnost, sarkazam, ironiju, satiru i jezu. Priznat ćete, uistinu bizarna kombinacija, a što nas dovodi do situacije da mi sami gledamo događaje, uključujući i ubojstva, iz njene perspektive. U nekima sam, priznajem, itekako sam uživao. Lastane, jesam li ja normalan? Izbor glazbe je u tom pogledu također bio pun pogodak, što mi je također izmamilo jebeno nenormalan osmijeh na lice.

Kada je riječ o manama filma, onda moram reći kako sam prilično razočaran izostankom slasherskih prikaza, a što je za film koji u samom naslovu ima lutku koja naginje toj slasher vibri jako bitno. To je bilo itekako vidljivo, odnosno bilo bi bolje reći nevidljivo upravo u tim M3ganinim pohodima, kada se kamera u ključnim trenucima uvijek prebacivala na drugi, puno suptilniji kadar. Razloge za to možemo tražiti u činjenici što je film dobio oznaku PG-13, a što je jako bitno za vidljivost samog filma u (američkim) kinima. U tom pogledu se može činiti kako je to bio dobar potez, posebice što je zarada filma na blagajnama premašila sva očekivanja, ali je u onom slasher smislu, a kojeg sam ja kao ljubitelj tog (pod)žanra bio itekako željan, poprilično podbacio. Ne kažem da mi je film zbog toga bio loš, ali sam nekako uvjeren kako bi uz malo više krvi bio puno bolji. No s druge strane postoji i pozitivna strana svega toga. Iako kod nas dobna (ne)ograničenja za horore ne znače baš ništa, mislim kako zbog same poruke koju film nosi, a u pogledu izostanka nasilnih scena, ipak ne bi bilo loše i da mlađa populacija upozna sve posljedice koje nosi druženje s M3gan.

Kada se sve žice spoje, na kraju treba reći kako smo ipak dobili film uz koji vam, uvjeren sam, u nijednom trenutku neće bilo dosadno. Istina, M3gan je daleko od savršenstva, ali često umjetno stvorene stvari i jesu takve, bez obzira koliko vas uvjeravali u suprotno. M3gan jest zabavna, ali previše svega, pa tako i zabave, itekako može biti opasno. M3gan živi svuda oko nas, druži se s nama svakodnevno, pa zato nemate izgovor da ne posjetite i ovu filmsku, i to u najbližem kinu. M3gan će rado zaplesati s vama.