Bodies Bodies Bodies – horor komičnog (TikTok) društva

„Ovo nije sigurno mjesto“

Upozorenje na plakatu filma „Bodies Bodies Bodies“, redateljice Haline Reijn, shvatio sam na isti način kao što shvaćam one zabrane o prelasku preko tračnica uz željeznički kolodvor – na najneozbiljniji mogući način. Velika greška. Jer, kao što se neodgovorni prelazak preko pruge treba puno ozbiljnije shvaćati, tako bi se na isti način trebala doživjeti i ova poruka uoči samog gledanja filma. Vjerojatno sam u manjini kada je u pitanju gledanje i analiziranje filmskih plakata, jer koja to budala još radi u vrijeme kada postoje traileri. Naravno, nećemo se lagati, volim ja i dalje baciti oko na filmske najave, ali mi se nekako čini kako u zadnje vrijeme nalikuju na drolje koje gole padnu na koljena i to prije nego što ste platili (kino) račun, pa ih onda i izbjegavam. No kada je u pitanju trailer za ovaj film, onda moram priznati kako je iskušenje ipak bilo preveliko. Nisam požalio, jer sam nakon toga dobio još veću želju za gledanjem filma. Nažalost, ne i na mjestu gdje bi to bilo najprirodnije – u kinu. Nemate pojma kako mi se dižu živci što ovakvi filmovi, barem ne kod nas, nikada ne ugledaju tamu kino dvorane, tako da još jednom apeliram na odgovorne da prestanu birati filmove širom zatvorenih očiju. Jer, Bodies Bodies Bodies je definitivno film koji se zaslužuje doživjeti na najvećem mogućem kino platnu. Uostalom kao i svaki dobar film, a ovaj to svakako jest.

Žanrovski koktel horora i komedije uvijek mi je bio privlačan. Može se slobodno reći kako sam na njega najviše slab. Da li me to čini filmskim pijancem? Možda. Ali samo zato što upravo takve „pijanke“ često budu najzabavnije, pa sam baš iz tog razloga i prihvatio poziv na ovaj filmski party. Upravo je zabava bila jedina na pameti i za naše likove. Zapravo, možda bi bilo bolje reći zabava uz igru bez granica, a koja i jest najprivlačnija. Privlačnost doslovno isijava s ekrana u samom uvodu filma, posebice dok uživamo u strastvenom poljupcu između Bee (Maria Bakalova) i Sophie (Amandla Stenberg). Ona nakon toga samo prividno nestaje, i to u trenutku kada shvatimo da nas film vodi do koncepta koji nam je jako dobro poznat. Cure će tako krenuti prema raskošnoj vili gdje će ih umjesto dobrog provoda s ekipom dočekati horor u kojem tijela padaju kao „dica niz tobogane“. Međutim, u toj igri glavni igrači neće biti samo horor i komedija, već će taj bal zaplesati i gospođa tama uz vodstvo uvijek nepredvidljivog gospodina trilera.

Koncept samog filma nije nikakva nepoznanica, pa samim tim redateljici nije nedostajalo inspiracije. U ovom slučaju ta je inspiracija bila usmjerena prema satiričnom pogledu na generaciju (Z). Naravno, ovaj film je puno više od toga, tako da bi ga bilo pogrešno gledati kao nekakvu kritiku isključivo prema toj dobnoj skupini. Jer film upravo kroz satiru na jedan inteligentan način prikazuje zrcalo ne samo te jedne generacije, već, usudio bih se reći, i društva općenito. Živimo u svijetu društvenih mreža gdje smo dijalog, barem onaj pristojni, doslovno pretvorili u strano tijelo. Upravo je kroz to zrcalo, odnosno način na koji likovi u filmu međusobno komuniciraju, najbolje oslikano sve ono što gledamo, slušamo i pišemo u svakodnevnom životu. Društvene mreže su danas većinski postale poligon za iskazivanje vlastitih egocentričnih mišljenja. To je mjesto gdje su ljudi postali samo sebi bitni, većinom prepuni zavisti na druge. Egoizam je jedina valuta koju takvi priznaju. U tom pogledu, ideja o filmu gdje će upravo takva skupina ljudi, a koja uglavnom poznaje jezik interneta, biti bačena u jednu paranoidnu situaciju, definitivno je bio pun pogodak za raskrinkavanje svih tih unutarnjih karikatura.

Film u velikoj mjeri podsjeća na kazališnu predstavu kojoj je redateljica dala jedan moderni ton i to ubacivanjem tema koje su društveno aktualne. Fascinacija ljudskom prirodom oduvijek je bila prisutna kod filmaša, a upravo prirodu kao takvu  možemo i staviti pod jedan zajednički nazivnik svega čega se redateljica dotaknula u ovom filmu. U tom pogledu mislim kako je kombinacija horora i komedije bila idealna za prikaz pojedinca koji se u današnjem društvu sve više gubi kroz tehnologiju. Redateljica na jedan pametan način ismijava tu ljudsku prirodu u svima nama, dok istovremeno uspijeva prikazati način na koji nas tehnologija mijenja kao osobe, danas više nego ikada prije. Dovoljno je samo pogledati reakcije glavnih protagonista u filmu, a koje zrcale upravo taj jaz između fizičkog i umjetnog. Gubitak, ili bi bilo bolje reći nemogućnost stvaranja bilo kakvog fizičkog odnosa sa stvarnom osobom stvara posebnu jezu, a upravo se ona najbolje oslikava kroz horor trenutka u kojem se nalaze glavni likovi. Oni u našim očima možda jesu u filmu, ali taj film i jest kazališna predstava života današnjice.

Želio bih se još malo zadržati na samoj režiji, i to prije svega jer mislim kako je upravo taj dio najbitniji razlog zbog kojeg mi se svidio film. Ono što me posebno dojmilo po tom pitanju, definitivno je neka vrsta simbioze između gledatelja i kamere. Na taj način sam imao dojam kao da sam ja taj koji je očima pomičem, što je istovremeno stvorilo jednu intimnu povezanost s radnjom ali i samim likovima. Istina, nisu mi baš svi bili simpa i cool. Dapače, mogu slobodno reći da je bilo više onih koji su mi išli na živce, ali sam ipak osjećao tu napetost koja je bila savršena podloga baš za tu uzbudljivu igru koju sam cijelo vrijeme pratio. Napetost i uzbudljivost kao savršena metafora odnosa između likova, ali koja ispliva na površinu tek kada se oči s malog ekrana mobitela preusmjere na oči prijatelja, djevojke, dečka – odnosno ljudskog bića. Tada dolazi i do stvarnih, ali nažalost izgubljenih emocija. To je glavna opasnost filma, horor koji je prisutan u našim životima, ali koji se namjerno ignorira.

Što se dogodi kada se izgubi Wi-Fi signal? Priznajte, ovo je u današnje vrijeme horor sam po sebi, pa stoga nije ni čudo što nestanak običnog signala od ljudi stvara egocentrična čudovišta. Tada najviše do izražaja i dolazi onaj kazališni dio filma koji kao da je oživio duh junaka Čehova i Shakespeara. Možda bi to čak u određenom trenutku i postalo dosadno, da redateljica svemu tome nije dodala zabavni element slasher komedije u stilu Tarantina. Namjerno sam spomenuo Tarantina, jer prijetnje koje su stalno prisutne tijekom radnje filma nisu samo fizičke, već su iskazane i kroz riječi. A, priznat ćete, riječi su u današnje vrijeme jebeno moćno oružje. Meni su se najviše svidjeli crnohumorni trenuci, možda jer su me podsjetili na meni dragi film „Heathers“, a koji su upravo tu ironiju napetosti doveli do konačnog apsurda.

Satira TikTok genaracije ne izgleda poput napada, već se kroz različite nijanse samih dijaloga između likova krećemo od anksioznosti do komičnosti, kada u konačnici njihov „internet jezik“ gubi gotovo svaki smisao. Te nijanse su savršeno povezane i sa samom atmosferom filma, nikad do kraja definiranom već više izbalansiranom kroz kaos koji proživljavaju protagonisti. I baš kao što se intenzivni trenuci filma uvjerljivo prikazuju kroz satiru, tako se i izoliranost pojedinca u svijetu tehnologije najbolje osjeća kroz horor, odnosno ubojstva koja djeluju poput eliminacije iz nekog grupnog chata. Eliminacija kroz ubojstvo je zabavna, zanimljiva i intrigantna, posebice kroz misteriju otkrivanja motiva koji stoje iza likova. Upravo ti savršeno nesavršeni likovi i stvaraju kulturu samosvjesnosti kao masku vlastite nesigurnosti koji koriste kao štit od vanjskog i realnog svijeta.

Kada su u pitanju glumačke izvedbe, onda treba reći kako je izbor glumaca i glumica bio jako dobar, a što je najviše vidljivo kroz njihovu interakciju koja nam je otkrivala da među svima njima postoji neka određena povezanost, ali koja se otkriva paralelno s odmakom radnje. Zanimljivost likova jasna je upravo kroz smjer samog filma. Jer baš kao što žanrovski putujemo komedijom, trilerom, hororom pa čak i dramom, tako i likovi uspješno spajaju kroz svoje osobnosti sve te žanrovske elemente. Individualno gledano, svaki od likova ima neki svoj trenutak u filmu kada postane glavna zvijezda. Sasvim prigodno, rekao bih, jer je svima njima ipak najbitniji vlastiti životni podcast.

Čini mi se kako je izbor glumaca savršeno odgovarao temi, pa sam tako stalno i imao osjećaj kao da svi oni pripadaju tom svijetu. To se možda ne bi moglo reći za Bee (Maria Bakalova) koja na neki način djeluje kao autsajder, ali i naš vodič kroz sam film. Ono što je možda kod nje najprivlačnije, definitivno je ta njena uloga od nevinog promatrača, pa sve do trenutka kada i sama dođe na liste potencijalnih ubojica. Kemija koju Maria ima sa Sophie (Amandla Stenberg) zapravo je odnos koji oslikava sam film, kada se gledatelj od onog početnog pitanja „tko je ubojica?“, iznenada prebacuje na istraživanje emocionalnog stanja likova. To nam, van svake logike, postane jako bitno. No, prateći svu tu ekipu, počevši od Alice (zabavna Rachel Sennott), ozbiljne i odgovorne Jordan ( Myha’la Herrold), preko glumice Emme (Chase Sui Wonders) i neprilagođenog Grega (Lee Pace) pa sve do Davida (genijalni Pete Davidson), mi zapravo pratimo horor u kojem pozadinska priča svih tih likova nije uopće potrebna. Oni su dovoljni sami sebi, odnosno dovoljni su nama da skužimo koliko su sjebani, baš kao i taj svijet koji žive.

Iako sam prethodno rekao kako koncept samog filma nije ništa novo, dugujem vam razlog zbog kojeg mislim kako je unatoč tome itekako uspio dodati svoj začin već puno puta kušanom jelu. Naime, ti začini su poprilično ukusni kada igra postane stvarnost, odnosno kada i mi kao gledatelji postanemo pijuni zajedno s glavnim likovima. Igra tada postaje neka vrsta eksperimenta, gdje je teško odrediti tu liniju između stvarnosti i fikcije, što nas zapravo i dovodi do tragičnih događaja.  Film nas doslovno tjera da pogađamo tko je ubojica, posebice kroz pokret kamere koja se polako okreće prema mogućim sumnjivcima. Taj Hanekeovski stil stvara u nama aktivnost, pa tako i u trenucima kada nam se nudi opuštenost opet predosjećamo nadolazeću tenziju i opasnost.

Film vizualno izgleda privlačno, bez obzira što se većina radnje odvija po mraku. No, tada također kreativnost dolazi do izražaja jer svjetla mobilnih telefona djeluju poput svjetionika, dok neonska svjetla u pokretu likova pojačavaju sav taj kinematografski elektricitet. Slično se može reći i za samo mjesto radnje, odnosno vilu koja na neki način postaje zaseban lik. Arhitektura prostora tako je iskorištena na najbolji mogući način, jer svaka soba, hodnik i prostorija stvaraju različiti žanrovski ton, pa ih tako možemo gledati kao više kratkih filmova koji su spojeni u jednu cjelinu. Također bih želio izdvojiti i energičnu glazbu koja me podsjetila na film „Trči, Lola, Trči“, ponajviše kroz način na koji je korištena. Jer glazba je u oba slučaja glavno pogonsko gorivo za likove. Kada su oni u pokretu, glazba je snažna. Kada oni razmišljaju, glazba staje.

Ovo je film uz koji vam u nijednom trenutku neće biti dosadno. Možda vam završni obrat neće svima biti po guštu, ali ako mene pitate radi se o genijalnom twistu kojeg nikako nisam predvidio. Sve ono što film zapravo jest, zapravo i stane u tu završnicu. I to je njegova  najveća vrijednost, odnosno savršen prikaz satire o (ne)prijateljstvu, (sve)bitnosti i sebičnosti  u digitalnom dobu u kojem živimo, a što ga u mojim očima već sad čini modernim klasikom horor žanra. Oči su važne za gledanje u prozor u to dvorište, ali možda ne bi bilo naodmet da pogledamo i u one druge – prirodnije, realnije, stvarnije. Možda tada i prestane igra u kojoj nećemo kad-tad postati beživotna tijela vlastitog TikTok svijeta. Bodies Bodies Bodies.