Joker: Folie à Deux – posljednji tango u Arkhamu

„Sve postaje kaos.“

Upravo bi kaos bio najbolji opis za sve ono što je prije pet godina, kada je stigao u kina, izazvao film „Joker“, redatelja Toda Phillipsa. Reakcije na film bile su većinom pozitivne, dok je jednako zanimljiv bio njegov utjecaj na pop kulturu odnosno način na koji ga je društvo u cjelini doživjelo. Dakle, ono isto društvo koje je Phillips portretirao kroz studiju karaktera Jokera, pardon, Arthura Flecka. Posebno su bile sulude izjave prema redatelju kojeg su optuživali kako je lik jednog od najvećih filmskih zlikovaca prikazao previše romantizirano, a što bi, po takvima, mogla biti inspiracija za neke potencijalne ubojice koji bi u Jokeru vidjeli idola. No, kakav god bio pogled na film, svakako je veselila rasprava o njemu, pa je tako lik Jokera/Flecka postao realniji i životniji nego što biste očekivali od filmske ekranizacije nekog lika iz stripa. Već ga je ta činjenica učinila posebnim i drugačijim, jednako kao i sam film. Kao dodatni pljesak na “filmski vic“ stigle su brojne nagrade – Zlatni Lav u Veneciji, 11 Oscar nominacija, ali i ništa manje bitna zarada od preko milijardu dolara na kino blagajnama. Iako sam uvjeren kako nitko prije premijere nije ni razmišljao o nastavku, bilo da je riječ o ljudima koji su radili na filmu ili svima nama koji smo ga gledali, percepcija se ipak mijenja, posebice kada postaneš, u tom trenutku, najprofitabilniji film R predikata svih vremena temeljen na stripu. U međuvremenu ga je s trona skinuo “Deadpool i Wolverine”. I tako smo, bez da smo to tražili, dobili nastavak pod nazivom: „Joker: Folie A Deux“.

Najava za nastavak izazvala je, sasvim razumljivo, veliko zanimanje. Pomno su se pratile sve objave koje je puštao redatelj preko društvenih mreža, a nekako se i sam naslov filma uklopio u ideju cijele priče, barem se tako činilo prema onome što su pokazivali plakati i traileri filma. “Folie a deux“, a što medicinskim terminom znači „rijedak poremećaj kojega karakterizira prijenos sumanutih ideja i(li) abnormalnog ponašanja s jedne osobe na drugu ili više njih koje su obično u bliskoj emocionalnoj vezi“, uistinu jest, da ponovim, savršen opis odnosa za glavne likove – Jokera i Harley Quinn. Pa ipak, najveće ludilo, eto još jednog prigodnog opisa, izazvala je najava kako će film jednim dijelom biti mjuzikl. Osobno, ta me vijest baš obradovala jer sam veliki obožavatelj mjuzikla. I koliko god se nekima činila suluda ideja da Joker žanrovski zapleše, treba reći kako u tome ima itekakve logike. Sjetimo se samo jedne od najboljih scena iz prvog filma kada upravo Joker izvodi uvjerljivu glazbenu notu u zahodu koja ga možda i najbolje opisuje, odnosno kada to njegovo ludilo između dva lika u potpunosti dolazi do izražaja. Možda su mi baš zato i očekivanja i od ovog filma bila velika, a koja, nažalost, u velikoj mjeri nije ispunio. Na ruku mu nije išla i činjenica da sam prije nastavka u kinu kao zagrijavanje gledao i prvi film, čime su njegove mane još više došle do izražaja. I koliko god gledanje jednog filma za drugim nije išlo u korist nastavku, toliko mi je original u očima još više postao snažniji i moćniji. I zato želim posebno pohvaliti kina koja su omogućila taj „double bill“ program, te se iskreno nadam kako će u budućnosti slične stvari kod nas postati pravilo, a ne iznimka.

Ovo je film koji, idejno, a tu stavljam poseban naglasak, nije trebao samo žanrovski biti drugačiji od prethodnika, već i po pitanju samog pristupa glavnom liku. To je, donekle ispunjeno. Jer ovdje imamo više fokus na samom Arthuru, a manje na Jokeru. To istraživanje njegove osobnosti između Arkhama i sudnice činila se jako zanimljivom u samom početku. Jer, kako god publika zamišljala Jokera, bilo ona na filmu ili izvan njega, Fleck je u potpunosti drugačiji lik. I taj pristup mi se činio zanimljivim u početku. Jer Fleck nije nikakav krimi mafijaš koji bi, da ga citiramo, „mogao pokrenuti bilo kakav pokret“. To nije ni Joker koji je postao simbol, ali baš zbog toga za mnoge pogrešan. U tom smislu Arthur/Joker i ne zna(ju) što da rade s tolikom odgovornosti koja im je nametnuta, tako da sam ovaj nastavak doživio više kao prikaz svega onoga što Joker znači svima ostalima. Zato ovaj nastavak idejno i jest trebao biti drugačiji čime je Phillips ušao u veliki rizik i opasnost. To dakako treba cijeniti, bez obzira na to što mu se kockanje na kraju ipak nije isplatilo.

Radnja filma događa se dvije godine nakon događaja u prethodniku gdje vidimo Arthura (Joaquin Phoenix) psihički i fizički slomljenog. Tama Arkhama tako se čini poput njegovog savršenog suputnika, ali koja vrlo brzo nestane kada se niotkuda pojavi Lee (Lady Gaga). Odjednom tama nestaje i pojavljuje se tračak svjetla u Arthurovom životu. No, još jednom, Arthur je samo u iluziji da je pronašao ljubav. Jer Lee, baš kao i svijet oko njega, u njemu ne vidi Arthura, već Jokera. Phillips tako u njenom liku, istina jako površno, stvara Mansonovski idealizaciju Jokera. Opsjednutost i stvaranje vlastite slike o idolima, pa čak i kad se radi o ubojicama, jako je dobro prikazano u filmu „Red Rooms“. Ovdje je Phillips, nažalost, tek zagrebao ispod površine po tom pitanju. Iznimka je jedino, a to mi je i najbolji trenutak filma, u izvrsno simbolikom ocrtanoj sceni kada Lee stavlja šminku Jokera na Arthurovo lice. Na svoju sliku, a njegovu nepriliku. Jer nju ne privlači osoba koja je ispred nje, već poruka koju on nosi, ne svojom voljom, i zato je spremna napraviti sve da privuče njegovu pažnju. Kult ličnosti koju je dobio Joker u prvom filmu, odnosno neku vrstu mesijanske figure i ikone, Phillips demistificira upravo kroz taj odnos. I baš zato ovo i nije film koji stvara mitologiju oko Jokera, već pokušava ući dublje u analizu lika Arthura, čovjeka ispod šminke. Pri tome klaun kriminalac sve više postaje poput tabloidne hrane za zabavu.

Ono za što Phillipsu treba odati priznanje, svakako je kreativnost koju je iskazao prilikom spajanja žanrova. Svega tu ima, počevši od crtića u samom uvodu koji je jako lijepa posveta Looney Tunesu, a što je samo početak kreativnosti koju je želio pokazati plesanjem između različitih žanrova. Pa iako su mjuzikl nekako svi dočekali na nož, mišljenja sam kako ideja korištenja glazbenih dionica, a koje bi trebale prenositi emocije likova, uopće nije bila loša ideja. Dapače, sam izbor pjesama, ako ih pomno slušate, upravo i ocrtavaju sliku koju Arthur crta prema Lee i obrnuto. One su bitno različite, u potpunom kontrastu. I dok Lee bira pjesme o moći koju idealizira prema Jokeru, ne primjećujući da Arthur uopće postoji, Arthur izabire romantične balade koje mu pomažu se, istina prividno, probudi u danu kada će napokon “barem jednom biti sretan.“ Ta njegova iskrivljena mašta, uz manipulativnost i amoralnost koju ima Lee, kao posljedicu stvara jedan psihotični tango koji se u uklapa u „ludilo u dvoje“.

Arthur je u ovom filmu prikazan kroz fasadu šminke koja puca. Sumorniji prikaz na tu temu Phillips nije prikazao samo u prvom Jokeru, već i na početku svoje karijere, i to u odličnom dokumentarcu „Hated: GG Allin & the Murder Junkies“. Pa, i ako hoćete, i kroz „Mamurluk filmove“ po kojima je prije bio najpoznatiji, samo što je za ove potonje najviše koristio komediju tako da ta ozbiljna pitanja nisu toliko dolazila do izražaja. Ovdje Phillips balansira cirkuski žanrove, i to ponajviše mjuzikl, komediju pa i (sudske) drame, želeći sve to skupa ukomponirati u satiru društva. Tragedija i komedija istovremeno je u tome što se i sam Phillips pretvorio u Arthura Flecka. Ili bi bilo bolje reći lošeg izvođača koji je vidio neki ples ili čuo neku pjesmu, pa to žarko želi svima prezentirati. I baš poput nekog zaigranog djeteta, on je uzbuđen zbog toga. No, kao da je zaboravio da je Arthur jako loš primjer. Jer, Arthur je loš performer. Jednako kao i Joker. I nažalost, u slučaju ovog filma, jednako kao i Phillips.

Tehnički dio filma je jako dobro napravljen, što nije ni čudo s obzirom na budžet. Pa ipak, treba priznati kako se vidi jasna vizija izgleda filma koji uistinu ima onu vibru New Yorka 80-ih. Kadrovi su hipnotizirajući, prožeti jednako takvim bojama, tako da je vizualno pravi melem za oči. Posebno mi se svidjelo korištenje svjetla koje ne stavlja fokus samo na dvoje glavnih likova, već jer je suptilno ukomponirano za zagrijavanje onoga što donose za pojedinu scenu ili kadar. Posebno mi se svidio taj „prljavi“ izgled interijera i eksterijera, kao i upotreba boja koje su me podsjetile na mjuzikle kao što je primjerice “Chicago”. Šteta je jedino da Phillips nije malo više izvukao iz tog filma i narativno, a ne samo vizualno. Vizualnost filma svakako je njegova najveća prednost, te se, to moram priznati, uklapa u kombinaciju fantazije i realnosti koju žive i sanjaju Arthur i Joker, bez obzira koliko ona bila predvidljiva. Soundtrack je također jeziv, na tragu prvog filma. Nažalost, puno bolje funkcionira samostalno, i siguran sam da ću ga s guštom slušati preko YouTubea. Ovdje bi se još savršenije uklopio da je film ostao na tragu psihološkog trilera. U miksu žanrova uz koji je odlučio zaplesati redatelj on i dalje dolazi do izražaja, ali nedovoljno koliko bi trebao. To se najbolje vidi u kombinaciji s odabranim glazbenim dionicama izvode Joker i Lee, a kada taj zvuk i pjesme djeluju poput razvratnog braka čiju brakorazvodnu parnicu upravo pratimo, i to ne baš s posebnim zanimanjem.

Kada bih trebao izabrati najbolji dio filma, onda je to, pogađate, izvanredni Joaquin Phoenix. I ako postoji razlog zašto biste, unatoč svim manama, trebali pogledati film onda je to upravo on. Phoenix je standardno dobar. Imam osjećaj kako ga možete staviti u bilo koju situaciju ili radnju, on će uvijek biti zanimljiv za gledanje. Phoenix je uvjerljiv, mračan, komičan, jeziv, ne postoji nešto što on ne može napraviti u sceni i baš ga je bio užitak za gledati. Nažalost, ovaj je put upao u film koji nema nimalo emocije. Barem ne one iskrene. Vizija, ako je i postojala, ovdje ne donosi ništa novo, pa se tako postavlja i pitanje uopće opravdanosti postojanja ovog filma. Jer, prvi Joker je sve to imao, od društvenog prikaza, svijesti o psihičkim bolestima, i sve to uz ton koji odgovara svim tim temama. Ovaj film je to pokušao na drugačiji način, a ispao je tako da je najveća zvijezda nastavka upravo film iz 2019. godine. Posebno je tragično bilo gledati sudsku dramu, a koja to zapravo i nije. Povratak likova iz prethodnika nije služila baš ničemu, osim da nas podsjeti na ono što već znamo. Nitko od njih nije imao dodati nešto novo i zanimljivo. Čak i teme, a koje sam spomenuo prethodno, poput odnosa medija prema suđenju psihopatima, baze obožavateljica koje to sve prate, kad i postanu zanimljive budu prekinute nečim potpuno drugačijim. Kao da gledamo ples redatelja koji više liči na onaj iz Elaine iz Seinfelda a ne Freda Astairea kakav smo svi očekivali.

Dijalozi u prvom dijelu filma kao da ne postoje, sve se svodi na interakciju koju Arthur ima s čuvarima, a koji jedino što mu znaju dobaciti jest: „Imaš li koju šalu za ispričati?“. Zbilja kreativno, nema što. Ubrzo, to mi se čini kao odličan opis, vidimo i Lee u izvedbi Lady Gage koja se pojavi niotkuda, te se bez konteksta ili bilo kojeg objašnjenja odmah zaljubi u Jokera. Aha, to nam Phillips želi reći da vjeruje u ljubav na prvi pogled. Cool. No, ako se to još nekako i može podnijeti, moram reći kako drugi dio filma, kada je fokus na “sudskoj drami”, isprike ovom podžanru što ga stavljam u kontekst ovog filma, zbilja tjera na agresiju. Toliko prekida plesom i pjevanjem, posebice kada se nazire neka zanimljivost i napetost, nije viđena ni za vrijeme gledanja filmova na Rtl-u koje baš na takav način masakriraju reklame. U tom pogledu ples i pjevanje u ovom filmu, po pitanju uklapanja u samu naraciju koja je trebala idejno toliko toga za ispričati, baš djeluju poput ubačenih reklama.

Posebna je uvreda nakon gledanja ispao sam marketing filma koji se bazirao na odnosnu između Harley i Jokera, a koji je, po svemu sudeći, trebao biti njegov najveći adut. No, na kraju je zapravo ispao kao distrakcija cijele priče. Gaga djeluje poput stalkerice iz Baby Reindeer priče, dok Arthur, prije nego li će se niotkuda pojaviti „reklame“, pardon, plesne scene“, ima hipnotizirajući pogled kojeg se ne bi ni „iscjelitelj“ Braco postidio. Kod Gaginog lika s druge strane nema nikakve naracije ili razvoja karaktera, ona se samo pojavi. Neosporno je da Gaga ima talent za pjevanje, vjerujem da je zbog toga i dobila ulogu, ali gdje je u svemu tome gluma? Jer, njena glumačka izvedba u filmu, mada tu nije u potpunosti i njena krivica, naprosto je takav bio scenarij, bas nije imala ništa novoga za ponuditi liku kojeg je trebala portretirati.

No, čak i kada su u pitanju pjevačke dionice i kada je fokus u potpunosti na odnosu Lee i Arthura, problem nastaje što se jednostavno te scene ne uklapaju narativno u koncept same priče, ma koliko god izdvojeno predivno izgledale. To je općenito i problem većine filma. Jer dosta scena, kada bismo ih izdvojili u jedan kratki film, sasvim bi sigurno bile puno upečatljivije. Ovako djeluju poput prekrasnih puzzle slagalica koje vam je netko podvalio u dućanu. Jer koliko god bile privlačne pojedinačno sliku od njih je gotovo nemoguće spojiti. Sličnu nam je podvalu, nažalost, napravio i Phillips s ovim filmom.

„Joker: Folie a Deux“ je film koji je preuzeo rizik i na tome mu jedino treba čestitati. Želio je biti drugačiji od originala, ali na kraju je ispao najgora moguća verzija svega onoga što je mogao i trebao biti. Na kraju se postavlja pitanje za koga je uopće film snimljen. Sjećam se kako sam nakon premijere „Jokera“ odmah isti taj dan imao želju za ponovnim gledanjem. Želio sam pričati o filmu, raspravljati o njemu, čuti ista ili različita mišljenja. Za ovaj nastavak sam samo jedva čekao da završi. I to je najveća tragedija. Jednostavno me nije bilo briga za film. Postoji jedan odličan citat iz prvog filma kada Joker kaže: „For my whole life, I didn’t know if I even really existed. But I do, and people are starting to notice.“ Slično kao da govori i ovaj nastavak, samo što će njegovu postojanost malo tko primijetiti i nije da će nas zbog toga biti previše briga.