Jim Jarmusch, jedan od najpoznatijih i najboljih nezavisnih američkih filmaša, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše u životu nego kada vam se otkrije nešto novo i drugačije. Pri tome uopće nije bitno o čemu se radi, važno je samo da vas to ispunjava i da ste zahvalni onim posebnim osobama, jer one to uistinu jesu, zbog mogućnosti istraživanja nekih novih svjetova i posljedično tome širenja životnih vidika. Za filmofile, dakako, to znači upoznavanje manje poznatih redatelja, filmova, kinematografija…To mogu potvrditi i iz osobnog iskustva jer znam kako se nakon svakog novog filmskog otkrića osjećam kao da sam pronašao igračku koju mi je otkrilo more iz zakopanog pijeska. Pa ipak, ovu jednu posebnu filmsku igračku, a koju sam pronašao upravo zahvaljujući preporuci, neću ljubomorno zadržati za sebe, već ću vam je dati na igranje, uz savjet da pazite kako ćete je složiti jer bi u suprotnom posljedice za vas mogle biti katastrofalne.

„La mesita del comedor“, drugi dugometražni film u karijeri za španjolskog redatelja Cayea Casasa, intrigira već u samom naslovu, a koji bi u prijevodu značio „Stolić za blagovaonicu“. Naslov koji je bezazlen, simpatičan pa čak i smiješan, vodi gledatelja na krivi trag koji ne očekuje slaganje stola, pardon, filma koji mu je spremio redatelj Casas. To nam postaje jasno već od vriska uvodne scene, nakon čega odmah kreće napetost koja je oslikana kroz odnos i razgovor između Jesusa (David Pareja) i Marie (Estefania de los Santos). Dinamika para za koji odmah vidimo kako prolaze krizu u vezi, bez obzira na to što su nedavno dobili dijete, svojevrsno je zagrijavanje za upoznavanje njihovih karaktera a koje nam otkrivaju kupnjom običnog stolića za blagovaonicu. Posebno je dojmljiva vizualnost, počevši od netipičnog izgleda dućana gdje par kupuje stolić pa sve do stana u kojem žive, a u kojem se odvija većina radnje filma. Ta vizualnost prožima cijeli film, te tako redatelj koristi prostor i vrijeme na pametan način, a što je temelj uspjeha za svaki film, posebice kada je riječ o hororu.

Ono što ovaj film čini puno drugačijim svakako je način na koji redatelj koristi običan stolić, dakle nešto što se nalazi u svakom stanu, kako bi nas suočio s najvećim mogućim životnim strahovima. To su strahovi koji se rađaju iz obične pogreške, odnosno nespremnosti iz koje nitko ne može pobjeći. Tako, gledajući ovaj film, i mi sami postajemo protagonisti najstrašnije moguće tragedije. Casas pri tome jasno pokazuje kako je ljubitelj žanrovskih filmova, te za serviranje „ručka“ ne krade tuđe recepte i slike, već nam priprema svoje originalno jelo koje želimo i dalje kušati, bez obzira na gorak okus. Horor je tako dobio redatelja koji za stvaranje straha ne koristi paranormalno, već ono najstrašnije – stvarnu i okrutnu sudbinu koja se može svakome dogoditi. I najgore je moguće saznanje koliko život pojedinca i ljudi koji ga okružuju može biti uništen zbog obične nesreće. To je pravi pakao, odnosno najveći mogući horor u koji nas vodi film.

Glumci u filmu nose težinu cijele priče, posebice protagonist Jesus u izvedbi izvrsnog Davida Pareje. Ono što je posebno zanimljivo svakako je činjenica kako je ključni događaj u filmu, a koji je pokretač cijele radnje, poznat samo nama i njemu. Mi tako postajemo voajeri koji pratimo najgori dan u životu jednog čovjeka, te istovremeno razmišljamo kako bismo se mi osjećali i što bismo napravili u njegovoj situaciji. Teret tjeskobe, a koja postaje sve veća saznanjem kako se sve u životu može promijeniti u frakciji sekunde, uspješno se prenosi na gledatelja. U tom smislu karakter protagonista, koji smo donekle upoznali u samom uvodu, sada dolazi na vidjelo i u trenucima kada se treba suočiti s posljedicama tragedije koja ga je snašla. No, baš kao što nije znao izraziti svoje osjećaje prema partnerici tako i ne čudi što se ne snalazi i u situaciji iz koje, realno gledano, i nema izlaza.

Redatelj pametno koristi krupne kadrove protagonista kako bi ocrtao napetost filma koja je opipljiva sa svakim novim serviranim „slijedom“. Film čini bitno drugačijim i način na koji smo uvučeni u priču, a koja je sama po sebi prešućena i nikada zapravo prikazana, već do nje dolazimo kroz patnju protagonista. Casas tako stvara „Hitchcock“ napetost koja me u velikoj mjeri podsjetila na film „Uže“, a u kojem se također vrlo lako povezujemo s glavnim likom koji, baš kao i ovdje, djeluje poput tempirane bombe za koju ne znaš kad će i kako eksplodirati. Također je uvjerljiva simbioza između tjeskobe pojedinca i satire društva koju Casas portretira ponajviše kroz prikaz obiteljskih odnosa. Najveći rizik u pristupu priči redatelj je napravio korištenjem, istina ispod površine, crnog humora. Taj balans u kojem se drama i tragedija života isprepleće s humorom ovdje je baš pogođen s mjerom. Smijeh koji sam imao na licu u nekim trenucima stvorio mi je neugodu, ali nekako mislim kako je to i bio cilj redatelja. Jer, sam aspekt priče dolazi iz jedne naoko bezazlene odluke. Tako se i naglašava koliko je to sve skupa istovremeno tragično i smiješno.

Opresivan izgled filma dodatno prenosi osjećaj tjeskobe koji je izazvan situacijom koju likovi doživljavaju unutar stana. To postaje sve jače i snažnije kako raste osjećaj klaustrofobije, odnosno sve mračnijeg tona kako priča napreduje. Glazba djeluje kao bonus tom mračnom tonu filma jer se prirodno isprepleće s pričom. Realnost je također ocrtana ne samo kroz ponašanje već i sam izgled likova koji ničim ne odaju neku posebnost već su ljudi koje možemo svakodnevno vidjeti na ulici, dok se kao „glavni protagonist“ tragedije postavlja predmet koji svatko ima u svom stanu. Dijalozi su također prirodni, gdje svaka riječ s odmakom djeluje poput oštrice noža. Izgled stana koji je na prvi pogled dosadan i monoton tako postaje vizualno privlačan u pogledu dinamike radnje, dok se njegova „prljavština“ dodatno kontaminira interpretacijom glavnog lika.

Napetost je također opipljiva i to kroz vibraciju odnosa između Jesusa i Marie. Oni su većinom hladni jedno prema drugome, ali imaju empatiju, nisu zli ljudi. Ta njihova interakcija može izazvati u početku smijeh, ali je u suštini duboko tužna. Simbolično je to najbolje prikazano u sceni kada Maria ima zajedljiv smijeh, nesvjesna situacije, dok Jesus pokušava zatomiti bol onoga što se dogodilo. Tada se u njemu rađa još veća i pojačana grižnja savijesti ne samo zbog tragedije koja ga je snašla, već i krivnja za sliku svega onoga što je njegova partnerica u međuvremenu postala. Također treba naglasiti i važnost sporednih likova koji, iako ne nadmašuju one glavne, itekako imaju značaj u podzapletu priče. Tu posebno izdvajam lik djevojčice Ruth koja je karakterno jako neugodna, a sve ono što donosi svojim ponašanjem može jednako tako proizvesti užasne i tragične posljedice. Horor ovog filma je u tome što i takva priča postaje minorna i bezazlena u odnosu na ono što gledamo i svjedočimo, te je najbolji dokaz kako i najveće moguće potencijalne probleme mogu zasjeniti još gori.

„La mesita del comedor“ je najbolji dokaz kako i dalje postoje redatelji koji u žanr mogu donijeti pravo značenje horora. On u svom naslovu možda zvuči bezazleno, ali to je zapravo njegova najveća jeza. Jer, riječ je o filmu koji će vas uvući u najgoru moguću noćnu moru koju možete sanjati, pardon, živjeti. Da, živjeti, jer horor koji nam donosi redatelj Caye Casas zapravo jest život koji nas, kada to najmanje očekujemo, može udariti na najbrutalniji i najnemilosrdniji način, pa čak i ako je riječ o običnom, „bezopasnom“ stoliću.
The Review
Review Breakdown
-
Ocjena