Jackass Forever – neki ljudi nikada ne nauče

Neke se stvari s odmakom vremena nikada ne mijenjaju. Najbolji dokaz toj tvrdnji upravo je ekipa iz filma Jackass Forever. Ne znam koliko se od vas, dragi čitatelji, smatra dijelom te “jackass generacije”, kako je ja volim zvati, možda zato što joj i sam pripadam, ali sasvim je sigurno kako nitko ne može osporiti njihovu vrijednost, odnosno utjecaj na samu kulturu. Hmm, kultura i Jackass skupa ruku pod ruku, kako je to uopće moguće, zapitati ćete se. Da, naravno da je moguće, jer Jackass je za mene pojam kulture, bez obzira na njihovu samo oku prividnu “nekulturu”.

Jackass Forever je šesti filmski naslov iz “Jackass franšize”, i ako mene pitate, uz original iz 2002., daleko najbolji, najluđi, ali nekako i najiskreniji film. Gledajući retrospektivno na sav njihov dosadašnji rad, uvijek sam imao dojam kako oni sa svakim novim filmom pokušavaju nešto novo i drugačije, pokušavajući paralelno s tim podignuti ljestvicu iznad svih. S ovim posljednjim filmom, bogami, podigli su je jako visoko, a mi im na tome možemo samo zapljeskati.

Fizička komedija uvijek je bila najjači adut kada su u pitanju “Jackass filmovi”, pa tako ni ovaj zadnji nije nikakva iznimka. Međutim, nekako mi se čini kako je ovdje to ipak stavljeno po strani, i to na način da su u fokusu ipak mjesta, odnosno sam set gdje se sve te njihove ludosti odigravaju. U tom smislu najviše sam uživao upravo u tom postavljanju zamki, odnosno iščekivanju da se taj ključni moment dogodi. I to mi se zapravo najviše svidjelo, jer je fokus ipak bio na smijanju i doživljaju cjelokupne scene, a manje na “odvratnosti” koja je danas postala centar komedija koje kopiraju “Jackass” koji je tu “odvratnost” i učinio originalnom. Jackass Forever u tom smislu ne želi biti kopija svoje originalnosti, iako je ne odbacuje u potpunosti, uostalom zašto i bi?

Jackass Forever savršeno balansira između komedije i tragedije, odnosno može se reći kako je to zapravo njihova životna filozofija, a ne samo obično snimanje filma. Naime, komedija koju gledamo dok uživamo u njihovim nevjerojatno ludim idejama i tragedije koja bi se mogla dogoditi dok to rade, zapravo je savršeni balans koji svu tu, kako sam već prije naveo, životnu filozofiju čini tako privlačnom običnom “normalnom” gledateljstvu. Oni nas zabavljaju, i to čine na originalan način, što je jako teško, posebice jer su i oni sami postali žrtve vlastitog uspjeha. Ljudi od njih uvijek traže više, bolje i luđe, pa iako se možda i čini kako oni uspješno utažuju tu našu glad, istina je zapravo da njih uopće nije briga za nas. Nemojte me krivo shvatiti, njima je drago da mi uživamo, ali im je bilo i ostalo najvažnije nešto puno bitnije, a to je uživanje u svemu onome što ONI rade. I to se doslovno može osjetiti u ovom filmu, odnosno ta iskrenost, zaigranost u svakoj novoj ludosti. Njima je važno da je njima dobro, a kad je njima dobro i kad se oni zabavljaju, onda je i nama još bolje i zabavanije.

Duh kreativnosti nije umro, i to je zapravo najveća vrijednost ovog filma. I zato je meni i bio najveći užitak sama ona predigra u kojem nam ekipa objašnjava što planiraju raditi, tako da je ta neka tenzija dok čekamo taj završni udarac jako zabavna i originalna. Jednak je gušt i samo gledanje rezultata tog truda, posebice scene u mračnoj sobi, kada sam doslovno umirao od smijeha. Na neki način se može reći kako nam cijela ta kreativnost i daje dozvolu za smijeh, bez nekakve neugode koju bi vam neki “ozbiljni” posjetitelj kina mogao uputiti. Ne, toga ovdje nema, što dokazuje i projekcija na kojoj sam bio prisutan kada je cijela dvorana doslovno uživala u svemu onome što se događalo na velikom kino ekranu, bez ikakvih granica. I to je najbolja poruka ovog “neozbiljnog filma”, jer jer jebeš život u kojem ti je noga stalno na kočnici.

No, bez obzira koliko uživao u svemu onome što rade, moram priznati kako sam prvi put baš, baš bio zabrinut za njih, posebice u scenama kada doslovno plešu na liniji između života i smrti. Pa ipak, upravo nas te scene iznova podsjete zbog čega ih toliko volimo. Imao sam osjećaj kao da gledam crtice života u kojem su dani ispunjeni nekim novim avanturama u kojima se doslovno uživa u životu. Neke od tih avantura doslovno te hipnotiziraju, poput scena s medvjedom i(li) pčelama. Zapravo, teško je uopće bilo što izdvojiti jer svaka je posebna na neki svoj posebniji način, baš poput cijele te ekipe. Iako na početku i na kraju filma jasno stoji upozorenje kako ništa od onoga što oni rade ne bismo trebali pokušavati kod kuće, teško je izbaciti iz glave tu ideju kako bi bilo jednom ipak biti toliko lud i nenormalan. Ta njihova iskrenost i guštanje, toliko je neopisivo zarazna da nam ne treba zamjeriti što ignoriramo sva ta upozorenja i kada barem u mašti postanemo Johnny Knoxville i(li) Steve-O.

“Neki ljudi nikada ne nauče”.

Ovaj citat s plakata filma mnogi bi mogli pogrešno protumačiti jer se on najmanje odnosi na samu ekipu filma, posebice što je Jackass Forever još jači i još žešći. Uostalom, što bi oni uopće trebali i učiti? Zar nismo mi ti koji bi trebali učiti od njih? Naravno da jesmo, a oni koji to odbijaju raditi, zapravo su oni “ljudi koji nikada ne nauče”. I baš zato bismo prije svega mi trebali biti njima zahvalni. Ne zbog toga jer smo dobili film koji će ispuniti sva očekivanja svakom ljubitelju ove franšize, već jer smo u njemu dobili prikaz jedne grupe prijatelja koji se uz svu tu prividnu neozbiljnost itekako brinu jedni za druge. Oni su doslovno poput obitelji i to se s ovim odmakom vremena itekako vidi i osjeti. Nostalgični momenti su također prisutni, posebice u scenama kada se prisjećamo njihovih samih početaka u kojima je vidljiva samo fizička promjena, dok je duh ostao isti. A to je ono što je najvažnije.

Jackass Forever je film koji nam je itekako potreban, sada više nego ikada prije. I zaista, ima nešto predivno u filmovima kao što je ovaj. U svijetu se događaju strašne stvari, tako da ima nešto lijepo u tome da postoji film koji će vam barem na jedno kratko vrijeme skrenuti misli sa svega toga. Znam da živimo u vremenu u kojem su ljudi sve više izoliraniji jedni od drugih, ali vam baš zato savjetujem da nazovete vama drage osobe i da u jednom ugodnom društvu odete u kino i zajedno pogledate film u kojem ćete uživati i guštati u grupi prijatelja koji to rade cijeli život.