Heroj – Farhadijev prozor u dvorište društva

Vidjeti iranski film na repertoaru multipleks kina uistinu je pravo osvježenje, pogotovo kada se radi o filmu redatelja Asghara Farhadia, filmaša čija su dva filma – A Separation i The Salesman – nagrađeni Oscarima u kategoriji najboljeg stranog filma, dok sam Farhadi ima nominaciju za najbolji scenarij, i to za film “Nadir i Simin se rastaju” Farhadi je kroz sve te filmove stvarao svoj jedinstveni pečat, ili ako hoćete redateljski potpis kroz koji je (pre)poznat pa čak i ako za vrijeme gledanja filma niste upoznati čije se ime krije iza kamere. Njegova najveća vrijednost, ako mene pitate, prije svega je mogućnost da nam, prvenstveno kroz teme koje obrađuje, intimno približi likove koje pratimo. Uspjeh je tim veći jer su njegovi (anti)junaci dio neke druge kulture, drugih običaja i vrijednosti. No, unatoč samo prividnim ali i onim realnim razlikama, Farhadi opet uspijeva taj svijet približiti gledatelju, bez obzira u kojem kutu svijeta živjeli.

“Heroj”, njegov najnoviji film, u tom smislu nije nikakva iznimka. Farhadi i ovdje koristi naraciju koja uspješno balansira između prirode laži, istine, nesporazuma, namjere, i na koncu samih odluka pojedinca, odnosno posljedica samih tih odluka. Rekli bismo, kod Farhadija ništa novo, ali bismo se brzo ugrizli za jezik. Naime, Farhadijevo prividno “ništa novo” zapravo jest novo i drugačije. Zaista fascinira način na koji on uspijeva slične teme, prvenstveno kroz odnos ljudi i načina na koji se oni nose sa situacijama u kojima se nalaze, prikazati na jedan drugačiji, a opet realan način, bez puno patetike i uljepšavanja.

Farhadi je majstor pričanja priče, ili ako hoćete još preciznije – majstor tona priče. Taj ton ujedno je njegov forte, njegov as u rukavu koji zakuca gledatelja na osnovnoj liniji, toliko jako i toliko dugo da se ne usudi pomaknuti sve do kraja odjavne špice. Međutim, ta statičnost i ukočenost nije dosadna, kakva ona često jest, i to je ono drugačije što Farhadi daje publici. U tom smislu jako mi je teško opisati svoje osjećaje koje imam prema ovom filmu, upravo iz razloga što su mi se emocije mijenjale sa svakim novim kadrom i scenom. To putovanje koje se na početku činilo sigurnim i jednostavnim, pretvorilo se u neku vrstu životnog vlaka, samo što ni sam nisam bio siguran na kojoj ću stanici na kraju izaći.

U velikoj mjeri ovo i jest film putovanja u kojem je naš glavni vozač Rahim (izvrsni Amir Jadidi). Odmah u samom početku saznajemo kako je Rahim završio u zatvoru zbog duga koji ne može platiti i dok se nalazi na dvodnevnom dopustu pokušava nagovoriti svog zajmodavca da povuče tužbu zbog tog neplaćenog dijela duga koji ima prema njemu. Rahim je naš centralni lik, s njim provodimo najviše vremena, tako da bi bilo logično da i većinu stvari gledamo iz njegove perspektive, kao što se to često zna dogoditi u mnogim filmovima. Međutim, Farhadi nas i u tom pogledu vara, što je na neki način i simbolično, jer pogledi nekada upravo takvi i jesu. No, i kroz taj simbolični pogled varanja, iako i sami osjećamo bijes i ljutnju, mi i dalje tražimo i želimo još, poput kakvih nezasitnih mazohista.

Farhadi stvara dramu bez nekakvog pretjeranog napora, što se najbolje može primijetiti izostankom glazbe u filmu. Čak i kada u jednom trenutku i čujemo neki instrument u pozadini, što nas opet (lažno) navlači na pomisao da bi se mogao i dogoditi neki presudan ili dinamičan trenutak, vrlo brzo shvatimo kako je to samo fragment života, onako usputan, odnosno neprimjetno primjetan. Razgovori koje vode likovi mogu se doživjeti u istom tom smislu. Oni su jednostavno životni, ali su čak i takvi dovoljno moćni da stvore tenziju između protagonista. I zaista, nevjerojatna je lakoća kojom Farhadi kroz jedan običan razgovor uspijeva stvoriti napetost, onako suptilno, bez neke buke ili pretjeranog preglumljivanja. U tom smislu sam doživio i svoju emotivnu angažiranost prema svemu onome što se događalo u filmu, ali sa jednom bitnom razlikom. Jer, dok u većini filmova znam vikati – “nemoj to raditi!”, ovdje sam se često znao ponavljati kroz urlik – “nemoj to govoriti!”

Kada je u pitanju glavni lik, odnosno Amir Jadid koji je i portretirao Rahima, treba prije svega staviti fokus na njegove facijalne ekspresije, baš kao i na govor tijela. Njegova pojavnost u svakom kadru na neki način istovremeno skriva ili otkriva, ovisi kada i iz kojeg kuta ga gledate, njegovu osobnost, unutarnju i vanjsku. U pojedinim trenucima vidimo njegov osmijeh koji nam približava taj njegov karakter, i koji nas tjera da navijamo za njega. On je i šarmantan, posebice u trenucima kada izgleda kako su svi na njegovoj strani. Međutim, kada dođe do točke pucanja, onda se u njemu rađa frustracija koja postaje i frustracija nas samih, kako zbog njega, tako i zbog događaja koji su tu frustraciju i stvorili. Iz te frustracije stvara se i očaj jer što više traži(mo) izlaz iz neke situacije, to nas ta situacija zakopava sve dublje i dublje.

Emocionalni i moralni izazov proteže se tijekom cijelog filma, i to upravo kroz različite poglede prema sličnim stvarima. Taj osjećaj nije nimalo ugodan, posebice jer Farhadi sa svakom novom scenom na nas stavlja sve teži i teži uteg kojeg je jako teško nositi, posebice ako i sami sebe preispitujete oko vlastitih sumnji i dvojbi. Donositi bilo kakve odluke za nikoga od nas nisu bile lagane i jednostavne, posebice kada vidimo koje one posljedice mogu povući za sobom. Taj sukob u glavi stalno je prisutan, tako da u potpunosti možemo razumjeti neodlučnost glavnog lika koji je vođen strahom od još lošijih odluka koje bi stvorile još gore posljedice – kako za njega tako i za ljude koji ga okružuju.

Reputacija osobnosti, to je ono bitno kod svakog čovjeka, a upravo na tome redatelj gradi priču oko glavnih likova. Kada dođemo do točke u kojoj situacije ne gledamo iz samo jedne perspektive, vrlo lako je razumjeti i na prvi pogled “negativca” u cijeloj toj priči. Ono što smo možda na prvi pogled osudili, na svaki drugi preispitujemo tu svoju odluku, stvarajući u sebi pitanja što je tu dobro, a što loše. Ta se pitanja pojačavaju u smislu predigre redatelja koja tada postaje njegova glavna igra. Svaki novi odgovor ujedno stvara još veći kaos u glavi, jednako kao što i svaka nova odluka to isto radi glavnom (anti)heroju filma.

Farhadi voli postavljati temelj za svoje likove, upravo kroz ljude koji ga okružuju. Sporedni likovi su ovdje tako jako bitni, iako bih čak i povukao ovo sporedni upravo zbog njihove bitnosti. Odnos i način njihove međusobne komunikacije jako su važni za redatelja, bilo da se radi o ljubavnim vezama ili o određenim životnim odlukama iz kojih nema povratka. Povratka nema ni za nas gledatelje, jer koliko god željeli ići naprijed, redatelj nas stalno tjera da se vratimo natrag. Način naracije ovdje je jako važan jer nam neke stvari koje su nam se na prvi pogled činile nebitne odjednom izbijaju u prvi plan, tako da je taj povratak, nažalost, itekako nužan. Stari majstor Farhadi to radi na način da u običan razgovor nešto suptilno ubaci, što je posebno efektivno u trenucima kada se osjećamo sigurno, ni ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Iako je “Heroj” prije svega drama, on u sebi ima i malo “detektivskog duha”, posebice u trenucima kada glavni lik traži osobu koja mu se čini kao jedini spas i izlaz iz situacije u kojoj se nalazi. Iako se ovaj film može činiti kao još jedno filmsko upoznavanje s iranskom kulturom, odnosno običajima i zakonima koji se vežu uz njihov način života, to nije u potpunosti slučaj. Da, ima naravno i toga, ali kritika koju kroz film prikazuje Farhadi, nije kritika prema društvu Irana, već prema društvu općenito. Ovo je film koji je doslovno prozor u dvorište društva u kojem svi mi živimo, posebice u svijetu društvenih mreža.

Ta univerzalnost priče, odnosno situacija u kojoj ćemo pronaći veliku količinu novca i(li) zlata, i gdje ćemo postavljati moralna pitanja i čiji će nas odgovori dovesti pred prijeki sud Facebooka i Instagrama, naprosto je nešto što se može dogoditi bilo gdje i bilo kada. To je onaj svijet u kojem možete biti obožavani i prezreni u vrlo kratkom vremenskom periodu. Baš kao i osuda “moralista” ako, sačuvaj me bože, živiš u zajednici s curom koju, sram te bilo, nisi oženio. Jer to onda nije ljubav, već obični blud i nemoral. Za razliku od onih koji su radi reputacije nešto morali, pa su, logično, i samim tim lažno ispravniji. To je slika našeg društva, a zatim i slika pojedinaca koji stvaraju to i takvo društvo.

“Heroj” je moćan i dirljiv film. Moćan u svojoj nemoći, dirljiv u svojoj (ne)ljudskosti. Osobno sam ga doživio kao komadić života, ali komadić koji je bitan i važan, upravo zato jer nitko ne obraća pažnju na njega, sve dok ga osobno kroz životnu glad ne degustira. Ta glad ne mora biti vaša, ona to često i nije, ali tim više je i opasniji, bez obzira iz kojeg ga kuta gledali. Ovo je i jako tužan film, ali ne u smislu da ćete nakon izlaska iz kina roniti suze, već jednostavno zato što ćete ga osjećati. Jučer, danas ili sutra, sasvim je svejedno. Od njega nećete moći pobjeći, bez obzira na konačan ishod. Biti ili ne biti (anti)heroj.