Greenland

Dok pišem ovaj osvrt za film, razmišljam kako nam se neke stvari u životu dogode sasvim slučajno. – You know what kind of plan never fails? No plan at all – ovaj moćan citat iz filma Parazit, često se veže uz nešto negativno, ali on se može gledati i na pozitivan način. Koliko vam se često dogodilo u životu da ste proveli jedan odličan dan, bez da ste to i planirali? Zašto ovo pišem? Jer smo jučer moja filmofilka i ja imali u planu pogledati samo jedan film u kinu, i to “Nove mutante”, da bi to na kraju ispao kino maraton od četiri filma. Jedan od tih neplaniranih filmova bio je i Greenland, redatelja Ric Roman Waugha.

Svi oni koji su upoznati sa likom i djelom ovog talentiranog redatelja, scenarista i kaskadera, nimalo neće biti iznenađeni načinom na koji je snimio ovaj film. Ja sam oduvijek cijenio njegov rad, pogotovo jer je Ric jedan od onih filmaša koji znaju pisati i režirati filmove. Felon, Angel Has Fallen i Shot Caller – za mene njegovo sveto trojstvo i filmovi kojima se uvijek rado vraćam. Međutim, ono radi čega ga najviše cijenim svakako je kaskaderstvo. Sigurno ste čuli za filmove Vrana, The last of the Mohicans, True Romance, Posljednji akcijski junak…u svima njima je Ric imao itekako važnu ulogu kao kaskader. I mislim kako je sramotno da takvi ljudi nisu prepoznati i cijenjeni na način na koji bi trebali biti. No, vjerujem kako će upravo sa Greenlandom, barem kada je Ric u pitanju, ta nepravda biti barem donekle ispravljena.

Moram priznati kako sam uoči gledanja ovog filma najviše sumnje imao u Gerarda Butlera. Iako je glumio u par meni dragih filmova, uključujući i Angel Has Fallen, gdje je također surađivao sa redateljem Greenlanda, nekako ga više pamtim po onim lošim. Jedan od takvih filmova je i Geostrom, također film katastrofe, a koji je ispao baš tako – katastrofalno. Srećom, moje sumnje su se ispostavile neutemeljene jer je Greenland bio sve ono što Geostrom ili bilo koji sličan film žanra nije. Ono što Greenland čini drugačijim filmom u prvom je pogledu pristup priči. Naime, u većini filmova katastrofe fokus je stavljen na što bolji, uvjerljiviji, odnosno apokaliptični prikaz onoga što prijeti čovječanstvu. Brojni filmovi su na taj način izgledali moćno, ali realno gledajući-nerealno. Mi smo se mogli diviti toj CGI kinematografiji, ali zapravo nikad nismo mogli zamisliti da bi tako nešto uopće bilo moguće. U tom pogledu, Greenland se ne mora gledati kao film katastrofe, već kao film realnosti. U prenesenom i (ne)posrednom smislu.

Greenland svoj fokus stavlja na život i preživljavanje. Ovdje komet Clarke koji prijeti čovječanstvu nema glavnu, već sporednu ulogu. U fokusu filma su obični ljudi, njihove sudbine i odnosi. Akcija nije prisutna tijekom cijelog trajanja filma, što je pravo osvježenje kada je riječ o filmovima ovakve tematike. Greenland vam tako ne baca u lice scene i slike, a za koje znate da je gotovo pa nemoguće da se dogode, jednostavno zato što nisu realno napravljene. Greenland je film koji akciju koristi pametno, a ne samo da bi oduševio slikom koja izgleda kao loša krivotvorina. Ne, ovaj film je jako dobar original i baš zato ga treba pogledati.

Ono što ovaj film čini realnim upravo je odnos koji mi kao gledatelji imamo prema glavnim likovima. Mi se itekako možemo zamisliti u toj situaciji i baš zato se itekako vežemo i povezujemo sa njima. Taj osjećaj povezanosti jeste prekrasan ali je istovremeno i jeziv, jer sama spoznaja da bismo se i mi mogli naći u takvoj situaciji, naprosto izaziva ružan osjećaj nelagode. Stalna utrka sa vremenom glavna je snaga i moć ovog filma. Sprinteri nisu samo akteri filma, već i mi sami, jer u ogledalu velikog kino ekrana prepoznajemo svoj lik i moguće djelo.

Zašto je Greenland za mene moćan film? Upravo zbog toga što njegova moć nije u razornosti kometa, već u razornosti čovjeka. Ono što se meni najviše svidjelo u filmu bio je prikaz pozitivne i negativne reakcije na katastrofu koja dolazi. Bez da vam išta otkrivam, samo ću reći da će se u nekim (ne)djelima ljudi moći mnogi prepoznati. Ovo je film koji nudi pitanje koliko smo daleko spremni ići da bismo zaštitili sebe? Koliko sebični možemo biti? Greenland u tom smislu jeste ogledalo vremena u kojem živimo.

Pandemija korona virusa iznijela je na površinu sve ono pozitivno, ali i negativno u čovjeku. Dosta je bilo vidjeti scene gdje se ljudi tuku za wc papir, gdje se svađaju u redovima u dućanu itd… Pitam se samo što bi se dogodilo da nam jednog dana zaista zaprijeti komet poput Clarkea? Nemoć čovjeka pred prirodom je zaista zastrašujuća i tek onda zapravo vidimo koliko se zapravo opterećujemo nebitnim nebitnostima. Kada dođe trenutak za preživljavanje, jedino to postaje bitno, ništa drugo. No, kolika je cijena toga?

Da li su neki ljudi ipak važniji ili posebniji od ostalih? Film se također bavi tim pitanjima kroz proces eliminacije nepodobnih, odnosno kroz odabir podobnih. Da li su za sve pravila ista ili samo za odabrane? Zvuči poznato, zar ne? Kakvo je ljudsko stanje u ljudskom preživljavanju najbolje je prikazano u filmu Burried. Razlog zašto spominjem taj film sa Ryan Reynoldsom u glavnoj ulozi, leži u tome što je scenarist tog filma Chris Sparling pisao scenarij i za Greenland. Svi vi koji ste gledali Burried, jako dobro znate kako taj film diše klaustrofobiju, i ja ga osobno smatram najboljom učionicom osjeta ljudskog duha i želje za životom. Poveznica između filmova Burried i Greenland jasno je vidljiva po toj klaustrofobičnoj atmosferi. Iako se većina radnje događa vani, vi imate osjećaj kao da ste zarobljeni pod krovom neba koji se urušava.

Kada je riječ o glavnim protagonistima filma, onda tu nema nikakve dvojbe kako su Gerard Butler, prekrasna Morrena Bacarin, poznatija po ulozi u Deadpoolu, te talentirani Roger Dale Floyd odlično iznijeli svoje uloge. Realnost je riječ koju često koristim, ali mislim kako je itekako važna jer ona je simbol ovog filma. Nije samo realnost priče ona koja čini Greenland uvjerljivim filmom, već i realnost izvedbe glavnih likova.

Kunem vam se, iako mi Butler nikad nije bio među najdražim glumcima, nakon filmova “The Vanishing” i pogotovo Greenlanda, početi ću ga gledati skroz drugačijim očima. Nadam se da ovi filmovi neće samo biti samo njegov komet koji će se rasuti, već koji će u budućnosti udariti jakim filmskim i glumačkim udarom. Uloga oca koji će učiniti sve da zaštiti svoju obitelj na prvi se pogled može činiti kao teški klišej, ali to se kroz karakterizaciju lika uopće ne primijeti. Karakterizaciju sam namjerno spomenuo, jer je ona u ovom filmu jako bitna, što je također rijetkost.

Kada su ovakvi filmovi u pitanju, većinom je fokus stavljen na formu, a ne sadržaj. Redatelji kao da se takmiče “čiji će biti veći”, a da pri tome totalno zapostavljaju samu izvedbu. Ric Roman Waugh fokus stavlja na ljude i radi toga je nama stalo do njih. Od ostalih uloga jednostavno moram spomenuti meni jednog od najdražih glumaca ikada – Scott Glenna. Iako se u filmu pojavljuje svega desetak minuta, to je bilo sasvim dovoljno da mi film naraste još više u očima. Njegova uloga ne postoji samo reda radi, već je ona tu sa svrhom i porukom. Zapravo, svaki od likova ima jednu poruku koju nosi u sebi i to je ono što je predivno kod ovog filma. Kroz njihove međusobne odnose, jasno je kako oni nisu savršeni likovi, ali je situacija u kojoj su se našli bila ta koja ih je natjerala da preispitaju svoj život i postupke.

Ne mogu, a da još malo ne napišem par riječi o redatelju filma Ric Roman Waughu. Mislim kako bi mnogi mogli naučiti puno toga od njega, pogotovo kada su ovakvi žanrovski filmovi u pitanju. Nevjerojatna je lakoća kojom nas on svojom režijom uvlači u samu radnju filma. Postoji jedna odlična scena kada u dnevnom boravku ljudi na televiziji očekuju taj udar kometa. Simbolično, rekao bih, jer vjerujem da će većina ljudi otići u kino samo sa tom mišlju – daj da vidim taj strašan komet. Umjesto toga, vidjeti će puno toga višeg ali i važnijeg. Posebno mi se svidio rad kamere u filmu, pogotovo kada je fokus stavljen na glavne likove, jer se tada osjećamo kao da smo iza njih, i da trčimo zajedno sa njima. Na taj način savršeno raste osjećaj napetosti i jeze u nama, ali ne onim što vidimo na ekranu, već projekcijom nas samim onoga što bismo mogli vidjeti u stvarnosti. Još jednom – kapa do poda Ric.

Kažu ljudi kako im prije smrti cijeli život proleti pred očima i kako se onda sa suzama u očima sjećaju svega što su proživjeli. Ne znam da li je to istina, ali mislim kako taj prikaz života moramo stvarati često i svakodnevno, dok smo živi i u punoj životnoj snazi. Jer ćemo jedino tako znati cijeniti ono što imamo. Ovaj film je najbolji dokaz da je tome tako.