Ad Astra

Prošla filmofilska godina se sa sigurnošću može nazvati Brad Pittovom godinom u punom smislu te riječi, jer je osim u ovom filmu jednako tako impresivnu rolu imao u Tarantinovom uratku “Once upon a time…in Hollywood”, a za koju je sasvim zasluženo nagrađen sa brojnim filmskim nagradama, uključujući i Oscara. Međutim, ako se mene pita, ništa manje impresivna nije njegova uloga u filmu Ad Astra redatelja James Graya. Sličnosti i razlika između te dvije uloge itekako ima, pa ih je kroz tu prizmu itekako zanimljivo gledati. Sličnosti su u tome što su oba ta filma imala podijeljene reakcije među gledateljima. Ad Astru, baš kao i Once upon a time…in Hollywood, mnogi smatraju dosadnim filmom, dok ima onih, među kojima je i moja malenkost, koji misle da se radi o pravim malim filmskim remek djelima. Razlika je ipak u tome što će oni kojima i nije legao Tarantinov film, jednoglasno zaključiti kako je Pitt u njemu maestralan, dok će oni kojima nije legla Ad Astra ipak reći kako je tome razlog Bradova loša izvedba.

Iskreno, kad je Ad Astra u pitanju, ne mogu shvatiti takvo razmišljanje, jer sam mišljenja kako je upravo sa ovim filmom Brad potvrdio kako osim lijepog izgleda, jednako tako ima na bacanje i talenta za glumu. Doduše, pokazao je to Brad i puno ranije, tako da to meni nije bila nikakva novost. Ali ono što me uvijek iznova iznenadi, svakako je to vječno podcjenjivanje Brada kao glumca. Kalifornija, Intervju sa Vampirom, Legenda o jeseni, Sedam, 12 majmuna, 7 godina u Tibetu, Klub boraca, Snatch, Troja, Spaliti nakon čitanja, Benjamin Button, Nemilosrdni gadovi, Drvo života…ma što reći, sve odreda užasni filmovi sa užasnim Bradom u njima. Dajte me nemojte…!

Zbilja je nemoguće razumjeti ljude koji glumca koji u svojoj biografiji ima ovakve filmove, a i brojne druge na koje sam sigurno zaboravio jer ih je previše, nazvati samo lijepim glumcem koji ne zna glumiti. Brad je nebrojeno puta pokazao i dokazao kako je to čista glupost, tako da je prošle godine doslovno još više zakucao kritičare upravo kroz filmove Ad Astra i Once upon a time…in Hollywood.

Što se tiče filma Ad Astra, samo ću reći da sam ga u kinu pogledao nekoliko puta i svaki put mi je ugođaj bio drugačiji i posebniji. Tu bih pogotovo izdvojio jedno gledanje kada smo ja i cura u najvećoj mogućoj dvorani bili sami u kinu. Taj užitak i to gledanje za mene spada sasvim sigurno u top deset najboljih kino iskustava u životu. Jer ovaj film je isključivo film koji se gleda u kinu i nikako drugačije. Kada pročitam neke negativne kritike gdje se pljuje film od strane ljudi koji su ga gledali na jebenom mobitelu, onda mi dođe loše. Ok, ako si ga pogledao u kinu, pa ti se nije dopao, sve u redu, svi imamo različite ukuse i to je nešto što treba poštivati. Ali takvi na to imaju pravo jer su film doživjeli u punom smislu te riječi, dok je gledanje ovakvog filma na mobitelu jednako bezvrijedno i besmisleno kao tuširanje u kabanici.

Ovaj film definitivno nije za svakoga, to se odmah mora reći. Ali kad kažem da nije za svakoga, tu ne mislim na razmišljanja onih filmskih snobova koji si misle da su popili svu pamet svijeta, pa kad im se ovakav tip filma svidi, onima sa suprotnim mišljenjem kažu kako su ograničeni i da ga nisu shvatili. Nažalost, takvih ima jako puno, pogotovo na bespućima interneta, ali to je već nešto na što se lagano treba naviknuti. Kada ja kažem kako ovaj film nije za svakoga, onda mislim na način na koji je film snimljen, odnosno kako je priča ispričana. U tom smislu, film je užasno spor, tako da svi oni koji nisu fanovi “take it easy” radnje, sasvim sigurno neće uživati u ovom filmu. Međutim, ako uđete malo dublje ispod površine, shvatit ćete kako ovaj film u sebi nosi jako puno poruka i simbola koje su na tako savršen način prikazane kroz film.

U filmu zapravo riječi malo što kažu, već to radi slika, odnosno lica glavnih protagonista. Tu, dakako, najviše mislim na Brad Pitta koji je u tom smislu obavio nevjerojatno dobar posao. Na njegovom licu doslovno čitate emociju, čitate što misli, što osjeća. U trenucima najvećeg ogoljenja, kada je njegov lik najranjiviji, najbolje je prikazana otuđenost njegovog lika.

“Želim se povezati sa tobom, ali mi ne uspijeva”- kaže Brad u jednom trenutku, kao da se obraća nama kao gledateljima kojima se želi otvoriti, ali mu zbog otuđenosti od svega, to jednostavno ne polazi sa rukom. Otuđenost je veliki problem i današnjeg društva, pa je u tom smislu ovaj film najbolji prikaz tog problema, jer koliko god bili povezani kroz društvene mreže, toliko smo jednako tako sve više izolirani, zaboravljajući na ono bitno.

“Usredotočen sam suštinsko na uštrb onog ostalog”. Divna rečenica u filmu koja na najbolji mogući način kao da nam govori suštinu života, odnosno življenja. “Slušati, kada treba govoriti, oslanjati se na samo na sebe i na nikoga drugog”. Momenti kada se glavni lik bori sa samim sobom, boreći se sa svojim demonima, odnosno priznajući svoje greške u smislu da je “bio grub kada je trebao biti blag”, savršeno prikazuju ranjenog čovjeka koji je griješio, ali koji se želi popraviti, ne želeći se pri tome skrivati, kao šta je to činio cijeli život. Sakrivanje osjećaja je nešto što se smatra slabošću, pogotovo u današnjem svijetu i sustavu vrijednosti.

U tom pogledu, ovaj film je najbolje ogledalo današnjice. Skrivanje od samog sebe, bijeg od problema, živeći rutinu u koju se upada, ne želeći izaći iz sigurne zone, zamka je u koju su mnogi ljudi upali. Idemo na posao, obavljamo dužnosti i to je to. Budemo tu i onda nas odjednom nema. Zvuči užasno, zar ne? Međutim, rješenje nije ni bijeg od rutine kao muha bez glave. Jer bježati od bilo čega, neovisno o tome o čemu ili kome se radilo, nikad nije urodilo nikakvim plodom već upravo suprotno, napravilo je puno više štete. Velika većina takvih koji bježe od nečega, zapravo se vrate na isto, ali puno oštećeniji u emotivnom i svakom drugom smislu. Ono što je pravo rješenje je suočavanje sa samim sobom, odnosno suočavanje sa problemima, jer jedino na taj način možemo pronaći svoju sudbinu.

Problemi današnjeg svijeta i društva u kojem živimo glavna su nit ovog filma, tako da imate osjećaj da ne gledate SF, već presliku onoga što živite u svakodnevnom življenju.

“Šaljem ti video umjesto da razgovaram sa tobom”- zvuči vam poznato? Koliko ste puta odbili poziv u kino, na piće, na neki izlet, neko druženje, samo zato jer vam je draže ostati doma jer se tako osjećate ugodnije? Siguran sam da se u tome može prepoznati jako puno osoba, pogotovo ako se nalaze u nekom teškom životnom periodu. Depresija, kao veliki problem društva, jednako je tako dobro preslikan u ovom filmu.

Čemu nastavljati, čemu se truditi, česte su riječi bilo koga tko se bori sa nekim teškim stanjima, baš kao i glavni lik u filmu. I baš kao šta se udaljava od okoline, tako se jednako tako udaljava od samog sebe, odnosno tu je, ali nije tu. U tom pogledu bi se moglo reći da dijelimo istu patnju sa njim, jer mislim da ne postoji osoba koja se u nekom periodu svog života nije našla u takvim mislima i situaciji. Ali ljudska volja može i mora nadići nemoguće. I bez obzira na sve negativnosti koje nas okružuju, a koje su izazvane i uzrokovane našim ljudskim djelovanjem, moramo smoći snage da to pobijedimo i nadiđemo.

Pronalazak samog sebe je nešto s čim se bori i naš Brad kroz svoj lik u filmu. U jednom trenutku kaže kako smo mi ljudi vrsta na umoru i ma koliko god to zvučalo pretjerano, zapravo je istinito. Pogledajte samo što smo učinili planeti Zemlji i sve će vam biti jasno. Ali baš kako sam rekao, nikad nije kasno za pronalazak samih sebe, odnosno pronalazak pravih vrijednosti. Jer puno prečesto smo opterećeni sasvim nebitnim stvarima, samo je pitanje hoćemo li prekasno shvatiti koliko su te nebitnosti koje smo iz nekog razloga i u nekom trenutku učinili bitnima, zapravo ono što su uvijek bili…nebitni.

Ovaj film je sve ove stvari savršeno prikazao kroz veličanstvene prizore od kojih jednostavno zastaje dah. Isto tako, nekoliko rečenica u filmu mi je ostalo zauvijek u sjećanju i mislim da su baš one najbolje pokazuju poruku koju ovaj film nosi.

“Vidio sam samo ono čega nema, a propustio ono što je bilo ispred mene. Radujem se danu završetka svog samovanja. Oslanjati ću se na najbliže i dijeliti njihovo breme, kao što oni dijele moje. Živjeti ću i voljeti.” Kako divni citati! Živjeti i voljeti.”

To je suština, to je poanta življenja, svrha života i jedino nas to može spasiti kad god nam je teško, baš kao što nam jednako tako može uljepšati život na još posebniji način kad nam je i lijepo. Moram još spomenuti i odličnu glazbu u filmu koja doslovno prikazuje emocije likova, tako da se može reći da su u savršenoj simbiozi. Glazba koja osjeća film, i koja pulsira radnju = savršena kombinacija koju obožavam.  Kad je u pitanju Ad Astra to posebice dolazi do izražaja, jer se ovdje glazba može gledati kao jednu od likova. Ona glumi film. I to mi je bilo nešto prevršeno za osjetiti.

Što se tice glumaca, osim Brada, svakako treba spomenuti i neke sporedne uloge u filmu. U prvom redu Tommy Lee Jones u ulozi njegovog oca, a koji je svoju rolu odigrao u više nego korektno, baš kao i Liv Tyler koja ima malu, ali zapaženu ulogu u filmu. Tu su još i Donald Sutherland, te Ruth Negga koje je uvijek lipo vidjeti na velikom ekranu, pa makar na kratko.

U svakom slučaju, ovo je film koji se neće svima svidjeti. Nekima će bit remek djelo, drugim će biti…a znate već šta. Ali baš kao i kod bilo kojeg drugog filma, nije ni važno kako ga drugi vide, već kako ga vi osjetite. Što se mene tiče, ja ću ga zauvijek pamtiti jer mi je otvorio oči i poglede na mnoge stvari. Gledanje u filmske zvijezde uz Ad Astru, natjerati će vas da razmišljate o onim životnim. A to i je poanta te svrha filma kao umjetnosti.