Fatman

Znate kako se kaže, prvi i zadnji se uvijek pamte. Ok, nisam siguran za ove zadnje, ali kada su u pitanju filmovi, onda sam uvjeren kako kino filmofili itekako vode računa sa kojim filmom će otvoriti, odnosno zatvoriti kino sezonu. Prošlogodišnja kino avantura, iako na prvi pogled izranjavanja od raznih virusa, i to ne samo ‘droljice’ korone, za mene i moju filmofilku je bila možda magičnija i čarobnija nego ikada prije. Upravo u tom pogledu, valjalo se i počastiti jednim pravim filmom za kraj godine, a gdje ćeš bolji izbor za blagdane od filma čija se radnja vrti oko Djeda Mraza, i kojeg još glumi legendarni Mel Gibson. Bolji kino poklon zbilja nismo mogli poželjeti. U kinu smo bili zajedno sa zajedničkim i dragim kino prijateljima, našom filmofilkom Anom i njenim super cool sinom Dadom, i još smo bili sami samcati u dvorani, tako da su svi preduvjeti za guštanje bili ispunjeni. Ah, kao da je nama filmofilima potrebno puno da budemo sretni. Daj nam kino i filmove, nama više nego dovoljno.

Iskreno, nakon što sam prvi put pogledao trailer za Fatmana, očekivao sam totalno drugačiji film nego što je na kraju ispao. Zapravo, trailer i film bi mogli poslužiti kao savršen meme očekivanja / realnost, sa jednom bitnom razlikom što je u ovom slučaju realnost bila bolja od očekivanja. Film braće Nelms izgleda kao da gledate epizodu serije koja izgleda kao kombinacija Farga i Od sumraka do zore. Nema tu vampira, ali atmosfera i iznenađenja u pojedinim scenama doslovno vas tjeraju da se zapitate…koji vrag ja to gledam. Međutim, u svemu tome smo itekako uživali, kao u nekom ‘zabranjenom voću’, a svi znamo da su takva najslađa i najbolja. Iako film, upravo zbog tog miksa žanrova između (crne) komedije, akcije, pa ako hoćete i drame, može u pojedinim trenucima izgledati kao rasuti kupus po putu, vi ćete rado stati i izaći iz svog auta, te ćete ga sa guštom pokupiti. Gledajući ovaj film, stekao sam dojam kako su redatelji željeli da se gledatelji zabave, ali i da ispod onog pustog snijega otkopaju, odnosno da shvate poruku filma. Ako mene pitate, film je u tome itekako uspio, i to ponajviše jako dobrim izborom glumaca.

Kad smo već kod glumačkih imena, onda nema nikakve dvojbe kako je glavna faca ovog filma Walton Goggins. Da, dobro ste pročitali, nisam pijan i nisam umjesto Mel Gibsona napisao krivo ime. Tako da pod punom ‘krivičnom’ odgovornošću prema Melu još jednom izjavljujem kako je po meni Walton Goggins definitivno ukrao film, odnosno svaku scenu u kojoj se pojavio. A jel’ ukrao i sam Božić, e to ostavljam vama da sami provjerite. Goggins je u svakom pogledu glumac koji samom svojom pojavnošću izaziva jezu. Od onog psiho pogleda, preko bolesne frizure, pa sve do osmijeha koji ledi krv u žilama, doslovno diše neku zaraznu energiju koja unatoč svoj svojoj negativi nekako postaje totalno cool i zabavna.

Ono što se meni posebno svidjelo kada je njegov lik u pitanju, svakako je činjenica da ima hrčka za kojeg se brine, unatoč tome što je po profesiji serijski ubojica koji je upravo dobio zadatak da kokne ‘Djeda Mraza’. Iako se po pitanju ubijanja ljudi ne mogu sa njim poistovjetiti, barem ne još ali nikad ne znaš, po pitanju posjedovanja hrčka itekako mogu. Naime, zajedno sa djevojkom također imam hrčka Hedwiga, za kojeg bih se moga zakleti da je u svom svijetu poput nekog ‘mafijaškog dona’. Vjerujem da bi on gušta u ovom filmu, iako bi vjerojatno ima prigovor zašto on nije dobio ulogu, ali to je tipični Hedwig. Uvijek nešto prigovara. Uglavnom, bila je baš fora gledati tako jednog hladnog tipa kako ipak ima osjećaje prema tako jednom malom biću kao što je hrčak.

To nas dovodi do onog kopanja snijega o kojem sam vam pričao. Naime, iako sami likovi nisu Bog zna kako razrađeni da bi se sad kroz njihovu priču mogli povezati sa njima, opet smo dobili dovoljno da bi shvatili sve njihove postupke koji su često vođeni vlastitim frustracijama. I baš kako to često biva, za frustracije se redovno mora pronaći i krivac, a on je u ovom slučaju ni više ni manje nego Djed Mraz glavom , bradom i Gibsonom. Moram priznati kako mi se Mel Gibson u ulozi “djedice” totalno svidio, ponajviše zato jer je drugačiji, svoj, mangupski, ili jednom riječju – Melovski. Njegova uloga je na neki način ozbiljna, ali i komična, nešto između Smrtonosnog oružja i Plaćenika. Pa tako imate ozbiljnog Mela, smiješnog Mela, ali i opakog Mela kojem ne bismo željeli stati na put. Sve to je Mel, i baš zato ga toliko i volimo. Spomenuo sam gore kako ovaj film u pojedinim trenucima želi biti ozbiljan. Ta ozbiljnost se najviše reflektira kroz njegov lik, pogotovo kada kritizira današnji način poimanja i slavljenja Božića.

Ne treba nam ići daleko u prošlost da bismo shvatili o čemu ‘djedica’ priča. Naime, upravo smo kroz ove zadnje blagdane mogli to najbolje osjetiti, gdje su mnogi zaključili kako nam je Božić ukraden. Zašto? Jer niste mogli lokati i žderati po adventima? Ako je to smisao Božića, a mnogima nažalost jeste, onda gdje da potpišem tu vječnu krađu? Melov ‘Djed Mraz’ nije prikazan kao uobičajena pojava, pa ga tako vidimo sa svim manama i vrlinama, on se oblaci poput običnih ljudi, jedan je od nas i po ničemu se ne razlikuje od ostalih. Tu sliku možemo gledati i malo šire, pa bismo mogli zaključiti da je Djed postao dio svijeta, ali ne na način na koji bi on to želio. Barem ne dio onog svijeta u kojem vedre i oblače osobe poput Billya, a kojeg je u filmu odglumio Chance Hurstfield.

Billy je pokvareni, mali, razmaženi gad koji neće birati sredstva da dođe do svog cilja. On je zapravo savršena metafora za današnje društvo, a koje je ispunjeno raznim Billyima, nažalost. Mali Hurstfield je u tom pogledu ispunio svoj zadatak, jer ne možeš da ga ne mrziš. Ali opet, sa druge strane, na neki bolestan način taj njegov lik postane komičan, baš kao i postupci koje radi. Tipa scena gdje ne dobije poklon koji si zaželi, pa kada vikne Djedu Mrazu- upravo si se gadno zajebao debeli. Ja sam umirao od smijeha na to. Ne znam, to mi je baš teško za objasniti, ali ta kombinacija raspoloženja definira i sam film, tako da ni likovi nisu u tom smislu iznimka.

Kada su u pitanju mane filma, onda moram reći kako je montaža u nekim trenucima bila pomalo neuredna sa nekim očitim greškama. Naime, u jednoj od završnih scena imate snijeg koji neumorno pada, baš onako Fargo atmosferu, da bi samo sekundu kasnije izvirilo sunce, a na nebu jedva da nađeš oblačak. Isto tako, soundtrack je također mogao biti bolji i moćniji, ovako je ispao poput neke ravne linije koja je hitno trebala neki otkucaj. Šteta.

Međutim, kada se sve zbroji i oduzme, moram reći kako sam baš sretan što sam sa ovim filmom zatvorio prošlogodišnju kino sezonu. Iskreno, od filma nisam očekivao puno, a dobio sam smijeh, krv i suze. Mislim kako više od toga za Božićni kino poklon zbilja nisam mogao tražiti. I za kraj, a što mi se čini kao savršen opis poruke ovog filma, moram spomenuti “gospođu Mraz”, a koju je u filmu glumila Marianne Jean – Baptiste. Ona je svakako najtopliji lik filma, i upravo me ta njena toplina najviše oduševila. I mislim kako je baš ONA skrivena tajna filma – pronađi nekoga tko će te uvijek ugrijati toplim kolačima života, bez obzira gdje išao – u kvartovski dućan ili na drugi kraj svijeta. Hvala, “Djedice”